Ilja Budrajtskis je povjesničar, teoretičar, aktivist i jedan od najpoznatijih ruskih lijevih intelektualaca. Autor je knjige eseja "Disidenti među disidentima: Ideologija, politika i ljevica u postsovjetskoj Rusiji", koju je na engleskom jeziku objavila ugledna britanska izdavačka kuća Verso. Tekstove o politici, umjetnosti i filozofiji objavljuje u medijima kao što su e-flux journal, openDemocracy, LeftEast i Colta.ru.
Radio je kao predavač na sveučilištu Moskovska škola društvenih i ekonomskih znanosti te na Institutu suvremene umjetnosti u Moskvi. Nakon početka agresije na Ukrajinu izbjegao je iz Rusije i trenutno je gostujući profesor kalifornijskog Sveučilišta u Berkeleyju.
Kako komentirate posljednja događanja, od razgovora Donalda Trumpa s Vladimirom Putinom i početka američko-ruskih pregovora do svađe s Volodimirom Zelenskim? Vojna situacija nalaže neku vrstu kompromisa, ali izgleda da Trump ustupke traži isključivo od Ukrajine?
Iza Trumpovih poteza nema nikakvog plana ni ideje kako zaustaviti rat, da ne govorimo o konkretnim pitanjima: granicama, teritoriju ili sigurnosnim garancijama za Ukrajinu. Veza tih garancija s ugovorom o mineralima također je nejasna. Mislim da je Trump postao talac vlastitih obećanja da će rat okončati u najkraćem mogućem roku što ga je dovelo u osjetljivu poziciju. Trumpovu ranjivost je prepoznao Putin i koristi ju. Vidimo da Rusija ne namjerava raditi kompromise oko svojih ambicija.
Za Moskvu se ne radi samo o zadržavanju osvojenog teritorija, nego o, kako je Kremlj formulirao, "uklanjanju temeljnih uzroka rata", što vjerojatno podrazumijeva formiranje proruske vlade u Kijevu, možda i povlačenje NATO-a iz istočne Europe. Ukratko, Putinove ambicije trenutačno su glavna prepreka miru?
Ovisi o tome kakav mir želite postići. Jedna mogućnost je pristati na sve zahtjeve Rusije. Formulacija o "temeljnim uzrocima rata" otvara golem prostor za interpretacije. Sam je Putin te razloge različito definirao: kao ispravljanje geopolitičkog poraza Sovjetskog Saveza na kraju hladnog rata, ili kao ideju o Ukrajini kao povijesnom ruskom teritoriju, ili o ukrajinskoj nezavisnosti kao sigurnosnoj ugrozi, ili kao tezu da je uzrok rata rušenje Janukovičeve vlasti revolucijom na Majdanu.
Iza Trumpovih poteza nema nikakvog plana ni ideje kako zaustaviti rat, da ne govorimo o konkretnim pitanjima: granicama, teritoriju ili sigurnosnim garancijama za Ukrajinu. Mislim da je Trump postao talac vlastitih obećanja da će rat okončati u najkraćem mogućem roku
Mislim da su Putinovi ciljevi maksimalistički i da namjerava postići obnovu ruske hladnoratovske sfere utjecaja. To je dio njegovog strateškog razumijevanja, u skladu s kojim se nezavisnost postsovjetskih država vidi kao rezultat tog poraza. Kao glavnu prepreku obnovi ruskog utjecaja vidi starog rivala, odnosno SAD, koji je stoga ujedno i glavna adresa za pregovore.
Moskva teži nekom obliku kontrole i nad neokupiranim dijelom Ukrajine?
Naravno, pri čemu naročito teži smjeni aktualnog "neprijateljskog režima". Tipično za Putina, ne postoji nikakav konkretan plan. Početkom rata Moskva je namjeravala vlast u Kijevu smijeniti u tri dana, ali nije imala spremnu alternativnu vladu. Sada je tako nešto još manje zamislivo.
Bivši ukrajinski oligarh Viktor Medvedčuk, kojeg se smatralo potencijalnim vođom proruske vlasti, nedavno je objavio tekst o tome da je ideja ukrajinske države propala, a jedini izlaz je pripajanje većeg dijela zemlje Ruskoj Federaciji. Kako bi takva osoba mogla predvoditi ikakvu vladu, pa i onu naklonjenu Rusiji?
Mogući scenarij je da na vlast dođe vlada slična onoj u Gruziji. Stranka Gruzijski san je vlast preuzela nakon Mihajla Sakašvilija, a na početku nije percipirana kao proruska. Zastupala je uspostavu balansiranih odnosa sa susjedima i izbjegavanje novog rata s Rusijom. Ta pragmatična pozicija kasnije je postala de facto proruska. Bilo koji političar koji danas namjerava postati legitimni vođa Ukrajine mora biti snažno orijentiran protiv agresora.
Potom, možda, u interesu države pristane na kompromise. Putin je nedavno izjavio da želi da Ukrajina bude suverena država, pod uvjetom da njome upravlja prijateljska vlast. Možda je to znak da je Moskva spremna pristati na pragmatičnu ukrajinsku vladu, dok Zelenskog vidi kao glavnu prepreku tom scenariju.
Trumpova kalkulacija
Ni administracija Joea Bidena nije imala nikakav plan osim inzistiranja na ratu i porazu Rusije. Može li Trump ipak nešto postići?
Istina, Biden također nije imao plan, niti je predlagao ikakav mirovni sporazum. Osim toga, podcijenio je rusku vojnu moć i ekonomske kapacitete. Što se sadašnje situacije tiče, ukoliko se želi postići makar i primirje duž linije fronta, nužno je izvršiti pritisak na Rusiju. Moskva je potvrdila da su njeni ratni ciljevi nepromijenjeni. Dakle, ne namjerava ni pokušati postići kompromis.
Ako je Trumpova namjera da pritiskom na obje strane prisili Rusiju i Ukrajinu na sporazum, morao je početi s Rusijom kao jačom stranom. Počeo je upravo suprotno, pritišćući Ukrajinu. Ispunio je Putinovu potrebu da izađe iz međunarodne izolacije te se nizom koraka približio Rusiji, a da ona nije napravila ijedan recipročan potez. Trumpova kalkulacija polazi od toga da je Putin u teškoj situaciji zbog ekonomskih problema, da ne može još dugo ratovati i da će američke poteze shvatiti kao mogućnost spasa.
Putin je shvatio da je zbog izbornih obećanja i Trump u teškoj situaciji, a posljedica toga je da Rusija dominira pregovorima. Svađa sa Zelenskim u Bijeloj kući daje naslutiti da je u Trumpovoj administraciji već prisutna zabrinutost zbog toga što su daleko od postizanja sporazuma te da Washington traži žrtvenog jarca na kojeg će svaliti neuspjeh, a to će biti Ukrajina. Tako su kao glavnu prepreku miru predstavili Zelenskog, što se slaže s verzijom događaja koju zastupa Kremlj.
Nagađa se da je zaokret SAD-a posljedica strateške geopolitičke namjere razdvajanja Rusije i Kine. Komentirali ste kako je Putin tri godine imao mogućnost pružiti priliku mirovnim inicijativama globalnog juga, čime bi dokazao proklamiranu namjeru da gradi svijet koji ne bi počivao na zapadnoj dominaciji, no kako se nasuprot svim tezama ruskih vođa o suprotstavljanju zapadnom imperijalizmu čini da oni zapravo žele biti priznati kao ravnopravni imperijalisti?
To je apsolutno točno. Kineske ili brazilske mirovne inicijative također nisu sadržavale neki realni plan. Međutim, tim se putem moglo pokazati da je "svjetska većina" sila koja može predložiti rješenje. Ako je Putinova namjera bila tu većinu ojačati kao alternativu zapadu, mogao je stvoriti mirovnu koaliciju koja bi izvršila pritisak na Europu i SAD da promjene svoju beskompromisnu politiku. Nije to napravio, jer je njegov cilj prisiliti zapad na izravne pregovore o sudbini Ukrajine bez njenog sudjelovanja.
U suštini se radi o žudnji da zapad, naročito SAD, prizna Rusiju kao ravnopravnu veliku silu. Putin se na početku svoje vladavine pokušavao pozicionirati kao američki saveznik. Taj je pokušaj propao, no težnja priznavanju još uvijek tvori suštinu Putinove političke imaginacije. Ako situaciju sagledamo kroz dijalektiku gospodara i roba, "pravi gospodar" je Amerika. Ostale zemlje u odnosu na Rusiju nemaju poziciju gospodara, stoga kinesko priznanje ili ono drugih zemalja globalnog juga nije "pravo".
Kina je desetljećima bila sovjetski rival, generacije su odrasle u sjeni antikineske propagande. U imaginaciji ruskih elita Kina nikada nije postojala kao povijesni prijatelj ni kao akter koji treba priznati Rusiju. Glavni je gospodar još uvijek zapad.
U Rusiji rastu problemi u vidu inflacije, država sve više pojačava porezni pritisak, opada kvaliteta života, ipak, do brzog ekonomskog kolapsa neće doći. Represivni aparat izuzetno snažno pritišće društvo, koje je postalo vrlo disciplinirano. Danas su nezamislive antiratne izjave kakve su bile moguće prije dvije ili tri godine
Rusija je sankcije podnijela mnogo bolje nego što se očekivalo. Istovremeno je prema procjenama poginulo između 150 i 200 tisuća ruskih vojnika, pola milijuna ili više ih je ranjeno. Kako je rat utjecao na rusko društvo?
Ruska privreda se ispostavila otpornom. Iako rastu problemi u vidu inflacije, država sve više pojačava porezni pritisak, opada kvaliteta života, ipak, do brzog ekonomskog kolapsa neće doći. Istovremeno, represivni aparat izuzetno snažno pritišće društvo, koje je postalo vrlo disciplinirano. Danas su nezamislive antiratne izjave ili kritike vlasti kakve su bile moguće još prije dvije ili tri godine.
U atmosferi straha glavna društvena tendencija je fokus na privatni život. Građani, naravno, žele da rat završi, ali o političkim pitanjima uopće ne razgovaraju. Vlada nije predstavila nikakvu jasnu teoriju pobjede ili kraja rata i kao pobjedu može predstaviti gotovo bilo kakav ishod. Državnom propagandom imperijalističko-nacionalistički stavovi potpuno su normalizirani, do mjere da vjerojatno ne bi bilo protivljenja daljnjim ekspanzionističkim potezima. Percepcija Rusije kao zemlje koja je odasvud suočena s egzistencijalnim prijetnjama postala je suštinski element režima i teško je zamisliti kako bi bez ideje vanjske prijetnje postojao u aktualnom obliku.
Postoji li svijest o tome da ruska vojska razara čitave gradove, terorizira stanovništvo cijele Ukrajine, bombardira bolnice, čini masovne ratne zločine?
Iz službenih medija građani to ne mogu doznati, a alternativni su ili slabo dostupni ili imaju ograničenu publiku. Mislim da ruski građani u svijesti snažno potiskuju rat. O njemu nastoje ne misliti, jer to dovodi jedino do depresije i osjećaja krivnje. Prihvatiti državnu propagandu kao istinitu je psihološki ugodnije, ujedno i patriotskije, jer ona ne potječe od medija neprijateljskih država. Recimo, službena verzija pokolja u Buči kaže da je sve te Ukrajince pobila ukrajinska vojska, i to zato što su surađivali s Rusima.
Nedavno se navršila prva godišnjica smrti Alekseja Navaljnog i deseta ubojstva Borisa Nemcova. Postoji li danas ikakav prostor za opoziciju, kolika je razina represije?
Značajna društvena manjina snažno se protivi režimu i ratu, ali u aktualnoj atmosferi straha mora šutjeti. Bilo bi drugačije kad bi se otvorio prostor za otvoreno izražavanje stavova. Čak i u ovoj situaciji neki građani su u Moskvi i drugdje iznosili cvijeće u spomen na Navaljnog i Nemcova. Policija ih je snimala, neki su i uhapšeni. Nije dozvoljena nikakva javna aktivnost. Primjerice, nedavno su izbjeglice iz dijelova Kurske oblasti koje je zauzela Ukrajina pokušali prosvjedovati, zato što još uvijek nisu dobili nikakvu pomoć.
Guverner oblasti njihov je pokušaj skupa proglasio Majdanom. Jedini način javnog izražavanja je lojalno obraćanje direktno Putinu, pa ga za pomoć putem video snimki mole mnogi radnici, ili žene koje ne mogu hraniti djecu. Među građanima raste broj doušnika, koji vlastite susjede prijavljuju kao navodne pobornike Ukrajine ili zapadne špijune. Atmosfera je usporediva s onom u doba Staljina. Istina, ne i po razmjerima – nisu uhapšene stotine tisuća ljudi, niti postoje gulazi. Međutim, represija je sigurno gora negoli u kasno sovjetsko doba, čak je i era Leonida Brežnjeva bila humanija od današnje Putinove.
Otpor trampizmu
Smatrate kako zapadna ljevica interpretacijom ruske politike isključivo kroz opoziciju NATO-u i načelno zapadnoj hegemoniji – odnosno, svojevrsnom "geopolitizacijom Rusije" – previđa imperijalizam same ruske politike?
Točno tako, a aktualna događanja tu ljevicu stavljaju u težak položaj. Osim što su Trumpovi potezi oko Ukrajine očito kolonijalni, više nije moguće tvrditi da je Kijev samo proxy zapada, država kojom vladaju korumpirane elite i koja ratuje u korist zapadnog imperijalizma. Ukrajina je posve ovisna o zapadnoj pomoći, ali je i akter. Ukrajinsko društvo prolazi kroz užasno iskustvo rata protiv napadača, a mržnja desetaka milijuna Ukrajinaca prema Rusiji logična je posljedica.
Stoga Zelenski zauzimajući stav u Washingtonu prije svega razmišlja kako će to odjeknuti u ukrajinskom društvu. Predodžba Rusije kao glavne antiimperijalističke sile sada je uništena. Osim toga, Trumpov globalni politički projekt znači podršku krajnjoj desnici diljem svijeta. Glavna meta kritike zapadne ljevice obično su liberalni demokrati, no mislim da se sada lijeva perspektiva mora promijeniti te da je glavni zadatak rad na izgradnji koalicije koja će pružiti otpor neposrednoj opasnosti autoritarnog kapitalizma. A Ukrajina i njeno društvo su saveznik u toj koaliciji protiv trampizma kao globalnog reakcionarnog projekta.
Ne idealiziram Ukrajinu, jasno je da je njeno društvo traumatizirano ratom te da je ta trauma plodno tlo za nacionalizam. Ali osim što nikakve ukrajinske etnocentrističke politike ne daju pravo Rusiji na intervenciju, upravo je aktualni rat glavna prepreka stvarnim političkim raspravama u Ukrajini. A čak i uz rat, u Ukrajini postoje opozicijske stranke i nezavisni novinari. Ukrajina je mnogo demokratskija država od Putinove Rusije, njih nije moguće uspoređivati.
Smatrate i da Putinov režim nije moguće reformirati. Kako vidite budućnost Rusije i u kojoj mjeri ona ovisi o ishodu rata u Ukrajini?
Ako rat završi pobjedom Rusije, ekspanzionistička politika će se nastaviti. Ozbiljno sam zabrinut da bi se na meti mogle naći baltičke, a vjerojatno i druge postsovjetske države. Putin uvijek testira granice mogućeg, pa bi mogao testirati i integritet NATO-a. Što se sudbine režima tiče, unutarnji puč nije realan – upravo suprotno, s posljednjim razvojem događaja Putin ispada dalekovidan vođa te konsolidacija oko njega dodatno jača.
No režim je vrlo personaliziran, strukturiran kao mreža neformalnih odnosa s Putinom u središtu. Teško je zamisliti kako će nakon njegovog odlaska biti sačuvan kontinuitet. Primjerice, Čečenija funkcionira kao država u državi, povezana s Moskvom zahvaljujući lojalnosti Ramzana Kadirova Putinu. Mogli bi izbiti razni sukobi među elitom, čiji dijelovi posjeduju i privatne vojske. Iz jugoslavenskog iskustva vam je poznata moguća uloga organiziranog kriminala u sukobima ekonomskih interesa.
Rusija ne smije pobijediti, no nije realan ni poraz ruske vojske koja u Ukrajini ima više od pola milijuna vojnika. Osim rata, postoji li druga opcija?
Primirje mora biti praćeno pritiskom na Rusiju kako bi ona odustala od daljnjih ambicija. Naravno, to neće biti i rješenje europske sigurnosne arhitekture. Kako bi takva sigurnosna arhitektura bila održiva i dugoročno funkcionirala, u nju kao golema zemlja koja je dio Europe mora biti uključena i Rusija, ali kao odgovorna sila koja je zainteresirana za održavanje mira, a ne kao država koja slijedi svoje imperijalističke ciljeve i resantimane. Nažalost, teško je zamisliti kako bi sadašnji ruski režim mogao igrati tu ulogu.
Rusiju je i sam zapad isključio iz europske sigurnosne arhitekture, šireći NATO suprotno obećanjima danim krajem hladnog rata?
Rusija je dugo bila uključena u brojne međunarodne forume te smatrana globalnom silom, u čemu su Putin i ruske elite uživali. Pritom se nije obraćala pozornost na stanje demokracije u zemlji. Ne želim opravdavati zapad. Neki potezi su vodili izolaciji Rusije, ali nije istina da je cijela priča o rivalstvu samo zapadna odgovornost. To je velika tema. Ukratko, glavni problem je duboko ukorijenjeno međusobno nepovjerenje. Istovremeno, ne može se tvrditi kako je članstvo istočnoeuropskih zemalja u NATO-u predstavljalo ikakvu vojnu prijetnju Rusiji, odnosno, mislim da ruska vanjska politika ulogu NATO-a precjenjuje.
