Namjera administracije Donalda Trumpa da pokuša rat u Ukrajini privesti kraju možda je dala prve učinke. Na sastanku u Džedi delegacije predvođene američkim državnim tajnikom Marcom Rubiom i načelnikom kabineta ukrajinskog predsjednika Andrijom Jermakom složile su se da Ukrajina ponudi Rusiji jednomjesečno primirje.
Rezultat je to dramatičnih događaja u proteklih nekoliko tjedana koji su započeli Trumpovim telefonskim razgovorom s Vladimirom Putinom, uzavreli svađom u Ovalnom uredu, obilježenom grubim napadima Trumpa i njegovog potpredsjednika JD Vancea na Volodimira Zelenskog, ali uvelike i nesnalaženjem ukrajinskog lidera, te kulminirali američkim zavrtanjem ruke Kijevu obustavom vojne pomoći i dijeljenja obavještajnih podataka. Čini se da su susretom u Saudijskoj Arabiji popravljeni odnosi te da je američki pritisak postigao cilj.
Zelenski se dosad opirao uspostavi primirja bez eksplicitnih sigurnosnih garancija, smatrajući da će to samo pružiti priliku Rusiji za obnovu vojne snage i nastavak agresije. No Ukrajinci su očito procijenili da je nastavljanje rata uz gubitak američke podrške, ako ne i uz američko neprijateljstvo, prerizična strategija te su i bez garancija pristali na prijedlog o primirju. U zamjenu Washington je nastavio s isporukom vojne pomoći i obavještajnom suradnjom.
Prve reakcije iz Rusije prilično su skeptične. Jasno je kako američko-ukrajinska inicijativa Moskvu dovodi u neugodan položaj. Kremlj uporno tvrdi da želi mir te krivicu za nastavak sukoba prebacuje na Ukrajinu. Međutim, ruski uvjeti za okončanje rata daleko su opsežniji od zamrzavanja borbi duž aktualne linije fronta kao kompromisa. Prvo, tu su teritorijalni zahtjevi: Moskva inzistira da Ukrajina pored Krima u cjelini prepusti četiri oblasti koje je Rusija službeno pripojila.
Rusija pod vojnom kontrolom drži gotovo cijelu Luhansku oblast te oko tri četvrtine Donjecke, Zaporiške i Hersonske oblasti. U njihovim neokupiranim dijelovima nalazi se industrijski velegrad Zaporožje, strateški važan grad Herson te Kramatorsk i Slovjansk u Donjecku, ukupno vjerojatno preko milijun ukrajinskih građana, koji bi trebali biti izručeni Rusiji.
Iz Kremlja još uvijek inzistiraju ne samo na odricanju članstva Kijeva u NATO-u, nego i na demilitarizaciji i "denacifikaciji" zemlje, što je nedavno u njemačkom tjedniku Der Freitag potvrdio vanjskopolitički savjetnik ruske vlade Ivan Timofejev. Prvo u praksi znači podvrgavanje Ukrajine milosti Moskve, a drugo postavljanje vlasti po Putinovom ukusu. U idealnom slučaju za Rusiju, sa SAD-om bi se postigao i širi strateški dogovor, vjerojatno uključujući i djelomično povlačenje NATO-a iz istočne Europe.
Točka u kojoj bi aktualna Trumpova inicijativa mogla dopasti u slijepu ulicu je sljedeća: iako je Rusija zauzela oko petine ukrajinskog teritorija, zacrtane ciljeve nije uspjela vojno ostvariti te je zasad de facto strateški poražena. Ipak, Kremlj od tih ciljeva nije odustao. Rat je dijelom dospio u pat-poziciju, no iz Putinovih poteza čini se kako on i dalje vjeruje da će iscrpljivanjem slomiti Ukrajinu te u konačnici nametnuti svoje uvjete.
Taj stav vjerojatno podupire uvjerenje da Rusija ipak sporo napreduje, primjerice, upravo je istjerala ukrajinsku vojsku iz najvećeg dijela teritorija koji je Kijev zauzeo u ruskoj Kurskoj oblasti. Ukratko, Washington i Moskva dosad su imali obratni pogled na redoslijed koraka kojima bi se završio rat.
Za SAD je prvi korak primirje, a potom eventualni razgovori o svim ostalim pitanjima. Za Rusiju, prekid vatre koji bi Ukrajini omogućio predah nije prvi, nego posljednji korak koji treba doći tek nakon sveobuhvatnog dogovora koji bi uključivao opsežne ustupke zapada i Ukrajine, a dok se taj dogovor ne postigne, nastavit će rat.
Prijedlog o primirju iz Džede je pomrsio ovu taktiku: Moskva više ni s trunkom uvjerljivosti ne može tvrditi da želi mir i istovremeno voditi rat. Sada je Putin na potezu, a ima dvije mogućnosti: ili odbiti primirje – i time pred svijetom demonstrirati da želi rat, ali i riskirati da razbjesni Trumpa, koji bi mogao povećati ekonomski pritisak na Rusiju i vojnu pomoć Ukrajini ili ga prihvatiti unatoč neostvarenim ciljevima.
Nekadašnji ukrajinski obavještajni oficir, koji na društvenoj mreži X istupa pod imenom "Tatarigami_UA" smatra da je američko-ukrajinski prijedlog dobra vijest upravo zbog izvođenja Rusije na čistac. On ističe kako zabrinjava mogućnost da će Rusija formalno pristati na primirje, a potom ga prekršiti, svaljujući krivnju na Zelenskog. Neizvjesno je i što bi tom slučaju uradio Trump: bi li povećao pritisak na Ukrajinu, kako bi pristala na veće ustupke, počeo stiskati Rusiju ili odustao od pokušaja rješavanja sukoba. Možda, doduše, postoji mogućnost da Putin zaista prihvati dogovor.
Britanski analitičar Anatol Lieven navodi kako se Moskvi sada nudi nešto što je "uzaludno tražila više od tri desetljeća, pod Gorbačovom, Jeljcinom i Putinom: veliki i dugoročni dogovor s SAD-om koji će okončati pokušajte Washingtona da isključi Moskvu iz konzultacija o europskoj sigurnosti i uništi njen status kao velike sile. Odbaciti tu priliku zbog osvajanja razorenih gradova u istočnoj Ukrajini, u kojima žive ogorčeni ljudi, bio bi čin historijske ludosti".
Iskustvo pokazuje kako nije najuputnije kladiti se na odsustvo ludosti u politici Kremlja. U narednim tjednima i mjesecima pokazat će se je li Rusija spremna odustati od maksimalističkih ciljeva. Svakako, pitanje je i na što može pristati Ukrajina. Kolumnist Ivan Jakovina kojeg često citira ukrajinski portal NW nedavno je sažeo što je neprihvatljivo: prepuštanje teritorija bez borbe, priznavanje ruskog suvereniteta nad okupiranim područjem, slabljenje ukrajinskih oružanih snaga, postavljanje proruske vlade u Kijevu te odustajanje od stvarnih sigurnosnih garancija.
Ako se mirovni sporazum i dogodi, put do njega bit će dug. Dva naredna pitanja bit će sastav eventualnih mirovnih snaga – Moskva odbija ikakvu prisutnost zapadnih vojski – te uloga Europe. U Parizu je u utorak, 11. ožujka održan susret vojnih čelnika 30-ak zapadnih zemalja, ali bez SAD-a.
Trumpov nediplomatski nastup prema Zelenskom izazvao je golemo zgražanje u Europi. Istovremeno, europski čelnici se, izgleda, i dalje doimaju nesvjesnim da histerija nije zamjena za politiku. Europsku uniju hvata panika da će se o budućnosti kontinenta odlučivati bez nje, no osim obećavanja podrške Ukrajini, njeni vođe ne poduzimaju korake koji bi je pozicionirali kao nezavisnog aktera.
Povjesničar i stručnjak za vanjsku politiku Lawrence Freedman postavio je logično pitanje: ako Amerikanci razgovaraju s Rusima, zašto to ne čine i Europljani? To bi, međutim, podrazumijevalo i zajedničku platformu tridesetak članica EU-a i pridruženih zemalja, kao i volju da Europa "odraste" i upusti se u geopolitiku bez američke zaštite. Unatoč dramatičnim najavama Emmanuela Macrona, izglednog novog njemačkog kancelara Friedricha Merza i ostalih, čini se da za tako nešto još uvijek nema spremnosti.
Europski političari uključujući predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen i vođe najznačajnijih država članica pozdravili su prijedlog iz Džede. Unatoč svom zapomaganju, izgleda da Europa i dalje slijedi Ameriku.
