Globalno usuglašavanje oko rata u Ukrajini nastavljeno je u petak - naprasnim prekidom razgovora. Naravno, posrijedi je sastanak Donalda Trumpa i Volodimira Zelenskog u Washingtonu, gdje su valjda trebali biti precizno utvrđeni razmjeri buduće američke eksploatacije ukrajinskog mineralnog blaga u zamjenu za određene „sigurnosne garancije“ s kojima bi ta zemlja mogla računati na prekid grozomornih ruskih napada i kakav-takav mir.
Ono što su zabilježile kamere na tom susretu, međutim, trijumfalno nadilazi sve ikad snimljene međunarodno-političke gadosti. Američki je domaćin tu izvršio demonstrativno javno verbalno iživljavanje nad ukrajinskim „partnerom“, za šokantan primjer svima koji nisu bili načisto kako se to radi u centru svjetske moći. Situacije nalik toj washingtonskoj odvijaju se stalno kroz povijest, tako i ovu suvremenu, ali sad smo imali posla s, namjenski u medijima emitiranim, činom političkog nasilništva te iznuđivanja ultimativne vazalske podčinjenosti.
Onda bar valjano iskoristimo to povlačenje tepiha pod nogama zapadnog publikuma, uz nelagodu svjedočenja okrutnijoj strani realdiplomacije kakvog smo dosad bili pošteđeni. Odnosno, umjesto impresioniranosti tobožnjim diskontinuitetom američke politike, i daljnjeg prepuštanja afektu oko Ukrajine koji je u npr. Europi prečesto funkcionirao tek kao odraz komocije, obratimo pažnju na presudni kontinuitet u istom kontekstu.
Za početak, nemojmo više zanemarivati činjenicu da je Amerika tri desetljeća aktivno gurala Ukrajinu u razne vidove zaoštravanja odnosa s Rusijom, odlučno isturajući manjeg takmaca za svoju taktičku predstražu na europskom istoku.
O tome je prije desetak dana u Europskom parlamentu dosta govorio američki ekonomist Jeffrey Sachs, otprije čuven po svom potenciranju te nepopularne teme. Doduše, opet je preskočio vlastitu ulogu dugogodišnjeg vodećeg ekonomsko-političkog savjetnika više postsocijalističkih država Europe koje će oslabjeti uz njegovu pomoć, naime, svojedobnim naglim izlaganjem otvorenom tržištu prije ikakve pripreme za ikakve slične promjene. Jer, i to se radi baš tako kako odgovara svjetskim žarištima kapitala, prije negoli se posegne za ratnim nastavkom iste politike.
U pitanju je dosljedan nastavak američkog permanentnog iskorištavanja vlastitih suradnika, naročito onih koje će lakše dovesti u poziciju ovisnosti o dugotrajno izazivanim krizama naspram jačih susjeda
Svejedno, on vjerodostojno podsjeća na evidentan obrazac koji se ponavlja u američkoj vanjskopolitičkoj praksi te ilustrira njezinu koncepciju. U tom pogledu zorno će poslužiti glasovita formulacija Henryja Kissingera, zacijelo najozloglašenijeg američkog državnog tajnika i savjetnika za nacionalnu sigurnost, koju Sachs citira: „Biti neprijatelj Sjedinjenih Država je opasno, ali biti im prijatelj je pogubno.“ Može se to nekome činiti karikirano, iako nije zgoreg ni, malo šire od Sachsovih napomena, sjetiti se kako je jedan od par najdražih američkih prijatelja, Velika Britanija, bio tretiran uoči stupanja Amerike u Drugi svjetski rat. Franklin D. Roosevelt tada je pune dvije godine ucjenjivao Winstona Churchilla, uvjetujući američku vojnu pomoć britanskim napuštanjem kolonija. Ne treba posebno razjašnjavati da taj cilj nije bio određen nikakvim „humanističkim principima“, nego američkim preuzimanjem novih tržišta koje će uslijediti nakon rata.
U tom smislu biva jasnije da Trumpov strateški zaokret u američkoj politici spram Ukrajine i Rusije nije samo obijesni hir u funkciji poslovnog interesa stupova nove washingtonske tzv. administracije. Nažalost, u pitanju je dosljedan nastavak američkog permanentnog iskorištavanja vlastitih suradnika, naročito onih koje će lakše dovesti u poziciju ovisnosti o dugotrajno izazivanim krizama naspram jačih susjeda.
U tom stanju danas je sve više i onaj snažniji dio Europe koja se još uvijek valja u moralističkoj sluzi i militarističkom samozastrašivanju prijetnjom iz smjera Rusije koja, pokazalo se dosad, ne može lako osvojiti ni jedan Pokrovsk, kamoli nastaviti svoj prodor dalje po kontinentu. Upravo to je svrha jezivog washingtonskog mrcvarenja Ukrajine kojoj cijenu golog preživljavanja Trump određuje s očito namjerno forsiranim pretjerivanjem.
Nemoguće je izbjeći zgražanje nad tim i takvim postupkom, ali ne smije se iznova previdjeti sve što mu je s te strane prethodilo. Finalno javno discipliniranje vazala stoga se ne tiče ni jedino ni primarno neposredne ukrajinske žrtve, nego svih onih koji su istom kolu pristupili dok se još moglo voditi računa o boljim mogućnostima očuvanja mira.
