Planovi za rastuće naoružavanje Evrope, točnije EU-a, posvuda nailaze na otpor. U nekim su državama ljudi izašli na ulice, tako i u nama susjednoj Sloveniji, a i u nas mirovni pokret, makar skromno, izlazi sa sloganima protiv rata. Antiratni pokret jak je i u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i na jugu Evrope. O izgledima za razoružanje, a ne za nastavak eskalacije rata u Ukrajini, oglasio se i ekonomist i političar Janis Varufakis na YouTube kanalu pokreta DiEM25. Budući da su teze koje je tamo iznio intrigantne, prepričat ćemo veći dio njegova govora.

Kako mirno riješiti ukrajinsku krizu s obzirom na to da Evropa planira uložiti milijarde eura u naoružanje? Je li to put prema miru ili, naprotiv, prema novoj nestabilnosti u Evropi? Hoće li Evropa naoružavanjem postati jača i važniji faktor u budućim pregovorima o ukrajinskoj budućnosti? Ima li Unija uopće suvisao plan kako okončati ukrajinsku krizu? Ili je potpuno zatečena američkim planom, od kojeg se zbog svog euroatlantskog konteksta ne može odlijepiti?

Evropu će naoružavanje samo politički i ekonomski oslabiti, smatra Varufakis. Zato predlaže potpuno drugačiji plan za Evropu. Taj mirovni plan nije samo njegov, nego je posljedica rasprava koje se vode u pokretu DiEM25. Sve je počelo evropskim planom A za okončanje rata u Ukrajini koji je uključivao svrgavanje Vladimira Putina, njegovo dovođenje pred Međunarodni kazneni sud, vraćanje Krima pod ukrajinsku kontrolu i slično. Za to je bila potrebna "čista" pobjeda u ratu i potiskivanje ruskih snaga daleko od okupiranih područja.

Mirovni plan za Ukrajinu o kojem u DiEM-u 25 raspravljaju gotovo tri godine uključuje nekoliko točaka. Za početak, predlažu demilitariziranu liniju razgraničenja. Zatim, potpisivanje protokola o izostanku agresije koji bi potpisale i sve članice Vijeća sigurnosti. Treći je zahtjev za suverenom, naoružanom, ali vojno neutralnom Ukrajinom

Taj plan nije imao alternative, a propao je zbog tri razloga. Prvi je da sankcije koje su nepopustljivo nametnute Rusiji nisu polučile nikakav uspjeh. Naime, umjesto da oslabe Rusiju, ojačale su njenu ratnu ekonomiju, a oslabile EU. Kao drugo, EU se oslanjala na pomoć Bidenove administracije i očekivala primanje Ukrajine u NATO. Ali to nikada nije bio prijedlog koji bi Amerikanci uopće ozbiljno razmatrali. Treći razlog leži u evropskoj i američkoj dvoličnosti koja se ogledala u tome što su poručili Ukrajini da će morati poraziti Putina, ali i da oni neće poslati svoje trupe u Ukrajinu.

Potonje se ne može nadomjestiti vojnom pomoći, bez obzira na to kolika ona bila. Nakon što je plan A propao, što je postalo jasno nakon što je Donald Trump došao na vlast i izjavio da ga SAD više ne razmatra ozbiljno, na red je došao nepostojeći plan B. Što je on uključivao? Evropski dužnosnici rastrčali su se kao kokoši bez glave moleći Trumpa da ih primi. No, kada im je Trump dao do znanja da se ništa slično neće dogoditi, razljutili su se zbog svoje irelevantnosti.

Plan da se milijarde eura ulupaju u naoružanje Varufakis naziva militarističkim kejnzijanizmom, jer sve te puste milijarde ne postoje i pretvaraju se u dug, dug koji je nužan da se razviju evropski vojni kapaciteti. No, to neće ojačati Evropu, naprotiv, samo će je dodatno oslabiti. Više je razloga za to. Jedan je "tehnološki". Novac upumpan u oružje neće dati rezultata, barem u sljedećih pet do deset godina, jer EU-u ne nedostaje samo tenkova, već ono što Varufakis naziva softverskim oblakom. Ratovi se danas ne vode toliko tenkovima koliko dronovima i upotrebom umjetne inteligencije, a taj kapitalski oblak Evropa ne može stvoriti. Da bi ukrajinska vojska u zadnje tri godine informacijski funkcionirala bila joj je potrebna američka tehnološka pomoć, sateliti kao što je Muskov Starlink i slični, koji omogućavaju Ukrajincima da međusobno komuniciraju i koordinirano pružaju otpor ruskim snagama.

Evropa u sljedećih deset godina ne može stvoriti ekvivalent Starlinku, koliko god novca utukla u taj pokušaj. Američki vojnoindustrijski kompleks ne bi postojao bez snažne pomoći države koja ga podupire. Već je dovoljno loše, smatra Varufakis, što u Evropi imamo središnju banku, ali ne i državu koja stoji iza nje. Ne možemo stvoriti suvisao vojnoindustrijski kompleks koji bi mogao proizvesti sve što nam nedostaje, a ne pokoji tenk i nešto municije, ako nemamo stabilnu državu. Budući da EU funkcionira na temelju međuvladine administracije, to nije moguće. Mi imamo dvadesetak malih vojnoindustrijskih kompleksa, koji ne mogu surađivati bez čvrste državne podrške. Sve i da želimo naoružati Evropu, morali bismo imati razvijenu energetsku politiku.

Za razliku od SAD-a, nemamo golem energetski sektor koji je izgrađen na fosilnim gorivima, nego niz državnih energetskih politika. Najvažnije pitanje: sve i da uspijemo nekim čudom stvoriti vojnoindustrijski kompleks, da imamo dva milijuna oklopljenih vojnika koji su spremni za napad, tko će ih poslati na ratište, da ubijaju i budu ubijeni? Evropska komisija, Evropski parlament? Što će nam oružje ako nemamo komandnu strukturu koja je nužna za vojsku? Odljev sredstava može samo doprinijeti dodatnoj društvenoj fragmentaciji, što se već događa u Njemačkoj gdje je nova koalicijska vlada postigla dogovor o tome da će bezobzirno srezati sredstva namijenjena socijalnim politikama.

Janis Varufakis jedan je od osnivača panevropskog pokreta DiEM25 (Foto: Žarko Bašić/PIXSELL)

Ukratko, smatra Varufakis, zadužit ćemo se da bismo kupili više tenkova od Rheinmetalla. A to neće doprinijeti razvoju tehnologije koja nam je potrebna za vojsku, jer se ta sredstva neće preliti na ostatak ekonomije, koja nakon 15 godina bez ulaganja neće razviti umjetnu inteligenciju i dronove. Naprotiv, mi ćemo narasli dug koristiti da kupujemo američko oružje. Tako se nećemo riješiti ovisnosti o Trumpu, kao što tvrde zagovornici tog rasipničkog plana, već će se ona povećati. To je nevjerojatno glupo.

Zbog toga Evropi ne trebaju oružje i vojska. Nama treba politička unija. Govorilo se da Evropa ide iz krize u krizu i tako postaje sve zrelija. To je u biti mita o nastanku EU-a. Imali smo krizu eurozone iz koje nismo ništa naučili jer smo umjesto fiskalne unije, koja bi vodila prema političkoj uniji i stvaranju funkcionalne federalne vlade i ministarstva financija, primjerice u Draghijevom mandatu imali nekonvencionalne instrumente monetarne politike i tiskali novac. To je spasilo euro, ali je oduzelo Evropi mogućnost političke unije. Mogli smo je potom uspostaviti u pandemiji, ali nismo. Onda je počela invazija na Ukrajinu, ali i dalje nitko ne govori o političkoj uniji, koja je conditio sine qua non čak i za militaristički kejnzijanizam. No evropski čelnici toga nisu svjesni.

Evropski čelnici govore o "koaliciji voljnih", kao da je u Ukrajini mir, a problem se svodi na to kako ćemo ga održati. Sjedinjene Države neće poslati svoje trupe u Ukrajinu, ali Starmer, Macron, Merz i drugi govore o slanju trupa u Ukrajinu. Te bi trupe trebale održavati mir koji bi se mogao uspostaviti uz vojnu liniju razgraničenja. Jesu li dobro razmislili o tome? Bi li u slučaju napada britanska ili francuska vojska obarala ruske avione? Ili napala ruske raketne silose? To bi podrazumijevalo opći rat zapadnih sila i Rusije. Varufakis je uvjeren da oni na to ni ne pomišljaju.

Koliko bi takva vojna intervencija koštala i tko bi je platio? Bi li Italija i Grčka izdvojile po glavi stanovnika jednako kao Poljska i Estonija? Kada bi se o tome povela rasprava u Vijeću Evrope, mišljenja bi bila podijeljena, a rasprava bi trajala tri godine. Poljska i Njemačka otvoreno su i eksplicitno izjavile da žele razviti vlastito nuklearno oružje. Podržava li EU to? Želimo li mi to? Jesu li to teme o kojima će se raspravljati nakon što stvorimo silu koja će održavati mir uz vojnu liniju razgraničenja u Ukrajini? Mogu li evropski čelnici biti tako neodgovorni da govore o slanju trupa u Ukrajinu a da prethodno nisu odgovorili na ova osnovna pitanja?

Mirovni plan za Ukrajinu o kojem u DiEM-u 25 raspravljaju već gotovo tri godine uključuje nekoliko točaka. Za početak, umjesto militarizirane oni predlažu demilitariziranu liniju razgraničenja. Na 200 kilometara s obje strane linije ne bi trebalo biti nijednog vojnika ni strojnice. To je neusporedivo razumniji način da se osigura mir, smatraju. To bi smanjilo ili eliminiralo potrebu za slanjem evropskih snaga u Ukrajinu. Drugi dio plana koji donosi DiEM25 je potpisivanje protokola o izostanku agresije. Taj protokol ne bi trebale potpisati samo Rusija i Ukrajina, nego sve članice Vijeća sigurnosti UN-a. Treći je zahtjev za suverenom, naoružanom, ali vojno neutralnom Ukrajinom.

Varufakis pritom podsjeća na razliku između suverenosti i moći. To je razlika između Irske i Islanda u vrijeme ekonomske krize 2008. godine. Manji i siromašniji Island koji nije članica EU-a zbog svoje suverenosti nije morao odgovarati Bruxellesu i Evropskoj središnjoj banci. Island nije morao spašavati svoje banke, dok Irska nije imala tu moć. Kada Ukrajinci zahtijevaju suverenost, to ne podrazumijeva i naoružanje. Taj zahtjev podrazumijeva političku samostalnost i nezavisnost u odnosu na vojne ili ekonomske blokove zapada i Rusije. Kada ljudi govore da suverena država ima pravo priključiti se NATO-u, mi kažemo da nema. Suverenost ne podrazumijeva pravo na destabilizaciju globalnih prilika zahtjevom da se vaša država pridruži zapadnom vojnom savezu koji je na centimetar od ruskog vojnog bloka.

Što će biti s područjima poput Donbasa na kojima su se sukobi govornika ruskog i govornika ukrajinskog intenzivirali još 1999. i 2000. godine? DiEM25 predlaže da se na tim područjima, na kojima zajednice imaju vrlo različite narative o tome što se u tom dijelu svijeta zbiva, sklopi sporazum. Imamo dobar presedan za to, a to je konflikt u Sjevernoj Irskoj koji je do visoke mjere usporediv sa situacijom u Ukrajini. Bio je to Belfastski sporazum. DiEM25 predlaže da se u Donbasu postigne sličan sporazum. Sve ostalo bi trebalo odgoditi, odnosno preseliti u New York u Ujedinjene narode, gdje se pregovori mogu održavati sve dok se ne postigne dogovor.

Pod pokroviteljstvom Joea Bidena, koji je otišao, Evropska unija je gorko pogriješila i odlučila se za rat, permanentan sukob, jer čelnici nisu htjeli da ih Putin ponizi. Sada se moraju suočiti s ratom, ali i poniženjem. Prijedlog DiEM-a 25, koji su podržali Jeremy Corbyn, Ece Temelkuran i Progresivna internacionala, jest da se sukob okonča sporazumom kojim nitko neće biti u potpunosti zadovoljan. No to je svojstvo svakog dobrog sporazuma, ali će se njime okončati besmislena i nerazumna klaonica u kojoj svakodnevno umiru tisuće ljudi.