Tijekom sastanka s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, aktualni vladar Sjedinjenih Država Donald Trump bacio je novu diplomatsku bombu, najavivši kako će 12. travnja u Omanu započeti izravni pregovori s Iranom. Tema je nuklearni program te zemlje, odnosno odricanje od istog u zamjenu za ukidanje ili ublažavanje ekonomskih sankcija.
Američki tim predvodit će Trumpov posebni izlaslanik za Bliski istok Steve Witkoff, milijarder i trgovac nekretninama čiji su ostali pregovarački pokušaji – postizanje sporazuma Izraela i Hamasa te Rusije i Ukrajine – dosad ostali bez ikakvog opipljivog uspjeha.
Iranski ministar vanjskih poslova Abas Aragči je Trumpa djelomično demantirao izjavom kako su predviđeni neizravni pregovori, no naglasio je kako su "namjere pregovarača važnije od formata". Iran je vjerojatno iskreno zainteresiran za sporazum.
U zemlji vlada ozbiljna privredna kriza: tamošnja je valuta, rial, od 2018. u odnosu na dolar izgubila 90 posto vrijednosti, prema raznim procjenama stopa siromaštva iznosi između 27 i 50 posto, troškovi stanovanja nedavno su porasli za 60 posto, dok se cijena osnovnih prehrambenih troškova u odnosu na prošlogodišnju udvostručila. Teheran je bitno oslabljen i geopolitički: Izrael je uvelike uništio vojne kapacitete Hamasa i Hezbolaha kao važnih članova "osovine otpora", dok je s padom Asadovog režima u Siriji izgubljena i jedina država-saveznik.
Unatoč navedenom, dogovor je daleko od sigurnog. Iranski predsjednik Masud Pezeškijan ponovno je istaknuo da Iran ne namjerava napraviti nuklearno oružje. U zamjenu za ukidanje sankcija, iransko vodstvo izgledno namjerava ponuditi nadzor njihovog mirnodopskog nuklearnog programa, odnosno sporazum sličan onom postignutom 2015. godine. No upravo je Trump tijekom svog prvog mandata iz tog sporazuma povukao SAD te protiv Irana započeo vršiti "maksimalni pritisak".
Iz Washingtona, sada već uobičajeno, dolaze kontradiktorne poruke: nakon što je Witkoff rekao da je američka namjera uspostava sustava kontrole, savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Waltz je kao cilj pregovora postavio "potpuno razoružanje" – odnosno, ispunjenje zahtjeva da Iran obogaćivanje urana zaustavi, dosad obogaćeni uran preda, a sva nuklearna postrojenja uništi, slično kao što je 2003. s vlastitim oružjima masovnog uništenja postupio Muamer Gadafi. "Libijsku" opciju usrdno zastupa i Netanjahu.
Bez obzira na ekonomske tegobe Teherana, vrhovni vođa Ali Hamnei i ostali iranski vođe takav će ultimatum izvjesno shvatiti kao neprihvatljivu kapitulaciju. Propast pregovora obradovala bi Netanjahua, koji ionako preferira uništenje iranskih nuklearnih kapaciteta vojnim udarima te za taj plan nastoji pridobiti SAD. Bio bi to posljednji korak "preoblikovanja strateške realnosti na Bliskom istoku", odnosno nametanja izraelske hegemonije regiji.
Trump je nedavno najavio kako će, u slučaju da odbije dogovor – ili ucjenu – Iranci doživjeti bombardiranje "kakvo nikada nisu vidjeli". Ne čudi da u Teheranu prema najavljenim pregovorima vlada skepsa. Analitičar think thanka International Crisis Group Ali Vaez ističe kako Iran jest oslabljen, "ali ne i očajan", te ne želi "legitimirati pritisak kao alat postizanja ustupaka", rekao je Vaez te dodao kako postoje signali da se iransko vodstvo priprema za rat. Teheran bi na bombardiranje mogao uzvratiti ozbiljnim udarima na američke bliskoistočne baze te naftna postrojenja američkih saveznika, što bi izuzetno destabiliziralo i ovako kaotičnu regiju.
Konačnu će odluku donijeti Trump, razapet suprotstavljenim porivima. S jedne strane tu je namjera da ostavi dojam moći te ispuni Netanjahuove želje. S druge strane, aktualni šef Bijele kuće bezbroj je puta ponavljao kako želi zaustaviti "beskonačne ratove". Zadovolji li se uspostavom mehanizma koji bi spriječio izgradnju iranske nuklearne bombe, prostor za dogovor vjerojatno postoji. Ponešto – ne previše – ovisi i o ostalim akterima. Iran je sve važniji vojni, ekonomski i strateški partner Rusije, koja je logično izrazila snažno protivljenje bilo kakvom napadu.
No Moskva trenutačno pokušava – ili barem nastoji ostaviti dojam kao da pokušava – postići sveobuhvatni sporazum sa SAD-om o Ukrajini, što je ruski apsolutni prioritet. Ne čudi da su u Teheranu prisutni strahovi kako bi ih Kremlj mogao izdati. Nadalje, Velika Britanija, Francuska i Njemačka do srpnja bi trebale odlučiti hoće li i te zemlje nametnuti sporazumom iz 2015. ukinute sankcije.
Iz Teherana je najavljeno kako bi, u slučaju da se to dogodi, Iran mogao ukinuti navodna samonametnuta ograničenja protiv proizvodnje atomskog oružja. Prema izvještaju Međunarodne agencije za atomsku energiju iz veljače, Iran trenutačno raspolaže s 274 kilograma urana obogaćenog do razine od 60 posto, što znači da mu za izradu bombe ne treba mnogo.
