Velika svjetska vojna sila uz neuvjerljive izgovore vrši invaziju na malenu zemlju čija joj vlada nije po volji. Sve se događa desetak godina nakon što je već ušla sa svojom vojskom na jedan dio njezinog teritorija. Invazija uzrokuje smrt hiljada civila i šokantnu materijalnu štetu koja je napadnutu zemlju u razvojnom smislu vratila desetljeća unazad. Unatoč početnim uspjesima, pokazalo se kako bez obzira na veliku prednosti u vojnoj tehnologiji invazija neće biti toliko jednostavna operacija kako se očekivalo. Stoga se napadač sve više oslanja na upotrebu plaćenika, a svjetska javnost sve više otkriva razmjere ratnih zločina koje je počinio. Ovo nije samo kratki sažetak aktualnog rata u Ukrajini, već i onog u Iraku, čija se dvadeseta obljetnica obilježava ovih dana. U sažetku su namjerno istaknute ključne sličnosti, iako dakako postoje i značajne razlike. Kako bilo, Sjedinjene Države i Velika Britanija, uz znatno skromnije sudjelovanje Australije i Poljske te uz upotrebu NATO-ove infrastrukture izvršile su 20. marta 2003. invaziju na Irak, mahom iz susjednog Kuvajta. Ta je invazija bila kulminacija sukoba između zapadnih zemalja i Iraka koji je trajao od 1990. godine. Iako su se američki vojnici i plaćenici koje su angažirale SAD formalno povukli još 2011., sukobi i nestabilnost u Iraku još uvijek traju. U "prvom" Zaljevskom ratu 1991. znatno šira koalicija – koja je, što je ključna razlika u odnosu na rat iz 2003., za vojnu intervenciju imala pokriće Ujedinjenih naroda - porazila je Irak koji je prethodne godine okupirao Kuvajt. Međutim, Irak tada nije okupiran, već je službena politika SAD-a i saveznika bila "obuzdavanje" režima, odnosno povremeni zračni napadi uz snažne sankcije. Do pune okupacije zemlje uz "smjenu režima" došlo je dvanaest godina kasnije. Iako je invazija 2003. izvedena u kontekstu "Rata protiv terorizma", odnosno nepune dvije godine nakon terorističkih napada na SAD 11. septembra, ideja o "završavanju posla" u Iraku bila je prisutna u američkim vladajućim krugovima znatno prije zloglasnog proglasa Georga Busha mlađeg svijetu: "Ili ste s nama ili ste protiv nas".
Ideje serijske "smjene režima" na širem Bliskom istoku, od Sirije, preko Iraka do Irana veže se obično uz krug takozvanih neokonzervativaca, koji su igrali ključnu ulogu u administraciji Busha mlađeg. Imena poput Dicka Chaneyja, Donalda Rumsfelda i Condoleezze Rice, ključnih ljudi Bushove administracije, postala su gotovo sinonim za neokonzervativizam, ali i za rat u Iraku. Nemogućnost SAD-a da uspostavi stabilan i lojalan režim u Iraku u desetljećima nakon invazije učinili su cijelu iračku avanturu vrlo nepopularnom u samom SAD-u, do te mjere da i dvadeset godina kasnije Donald Trump u svojim aktualnim predizbornim nastupima redovito proziva intervencionističke neokonzervativce kao jednog od ključnih "narodnih neprijatelja” Amerikanaca. To vjerojatno manje govori o Trumpovom iskrenom pacifizmu, a više o gorkom okusu koji je irački rat ostavio kod američkih birača. Invazija Iraka prije 20 godina je, dakako, bila izrazito nepopularna i 2003. Ona je proizvela globalni antiratni pokret kakav na Zapadu vjerojatno nije viđen još od Vijetnamskog rata. U februaru te godine, neposredno pred napad, više desetaka miliona ljudi protestiralo je diljem svijeta protiv rata. U Londonu se, prema procjenama BBC-a, okupilo preko milion ljudi. Čak i u Zagrebu je više hiljada ljudi marširalo kroz centar grada.
Jedan od razloga takvog širenja antiratnog pokreta bila su sumnjiva opravdanja koja su za rat davali predstavnici američkih i britanskih vlasti. Iako je nesumnjivo bilo istine u tada popularnoj tvrdnji da je irački šef Sadam Husein brutalni diktator, sigurno nije bio jedini lider u regiji kojeg je ta titula dobro opisivala. A neki od takvih lidera su tada bili i danas ostali bliski saveznici Zapada. Dapače, i sam Husein je tokom osamdesetih bio blizak SAD-u za vrijeme rata kojeg je pokrenuo protiv susjednog Irana, te je uživao američku vojnu, tehnološku i obavještajnu pomoć. Prema tvrdnjama američkog diplomata Petera Galbraitha, Irak je bio treći najveći primatelj američke pomoći u svijetu, a spomenuti Donald Rumsfeld više je puta bio emisar američkog predsjednika Ronalda Reagana kod Huseina tokom ranih 1980-ih. Također, iako su osobito američki političari 2003. povremeno insinuirali kako je Husein na neki način povezan s al-Kaidom, odgovornom za napad na SAD, to je bila tvrdnja bez ikakvih utemeljenja u stvarnosti. No u kontekstu rastuće islamofobije povremeno je mogla zvučati uvjerljivo djelu javnosti. Naposljetku, ključni argument za napad bila je također potpuno neistinita tvrdnja da Irak planira upotrebiti "oružje za masovno uništenje". U godinama nakon invazije detaljno je razotkriveno kako je, primjerice, ključni suradnik tadašnjeg britanskog premijera Tonyja Blaira, Alastair Campbell, instruirao tajne službe da krivotvore obavještajne podatke kako bi se opravdao rat. Obojica su kasnije prozivana zbog ratnih zločina, ali nikakav proces nije pokrenut.
U prvim godinama okupacije, kako se kasnije pokazalo, sistematsko mučenje poput onog u zatvorima u Abu Graibu i Basri, čije su snimke zgrozile svijet, bilo je do određene mjere politika okupacijskih snaga. Iako su najeksponiraniji prekršitelji povremeno uklanjani s dužnosti, niti jedan dužnosnik nije optužen za ratni zločin. Procjene ukupnog broja iračkih žrtava za vrijeme okupacije, odnosno do 2011. godine, kreću se od 100.000 do milion. Veliki dio njih, doduše, nisu ubile koalicijske trupe, nego je riječ o žrtvama unutariračkih sukoba brojnih međusobno suprotstavljenih naoružanih skupina. U tu brojku spadaju i umrli uslijed bezakonja, izostanka zdravstvene skrbi i drugih razloga. No sve to je rezultat rasapa iračke države i društva, izravno izazvanih invazijom koalicije. Do 2011. je SAD kontrolirao iračku vladu i vojsku, odgovorne za znatan dio tih smrti, a koalicija je odgovorna i za uništenje te izostanak obnove bolnica i druge infrastrukture. Zemlja do danas nije uspjela uspostaviti stabilnu vlast i čvrsti mir niti obnoviti predratnu infrastrukturu. Osim toga, i ratni sukobi nakon 2011. vezani uz takozvanu Islamsku državu velikim su dijelom izravna posljedica okupacije Iraka. Za SAD je nakon 2010. smanjena strateška važnost te zemlje i cijele regije, a zbog otkrića velikih zaliha nafte i plina iz škriljca u Americi, koja je posljednjih godina postala izvornik fosilnih goriva. To je nesumnjivo olakšalo američko povlačenje iz Iraka. Nakon eliminacije Huseina, i suprotno originalnim planovima, američko-britanska invazija je zapravo pojačala utjecaj susjednog Irana u regiji. Ključne globalne posljedice, međutim, možda su najvidljivije upravo posljednjih godinu dana. Invazija je izvedena bez ikakvih pokrića u međunarodnom pravu ili mandata organizacija poput UN-a. Dobar dio međunarodne javnosti ostao je uvjeren da je izvedena iz motiva koji imaju više veze s kontrolom strateških resursa nego demokracijom i ljudskim pravima. Takav odnos prema ratu u najmanju je ruku olakšao drugim zemljama - poput Rusije - da se ponašaju na način koji smatraju identičnim.
