Nemoguće je zaboraviti potresni snimak iz Sirije. Petogodišnji dječačić, spašen – tako je rečeno – iz kuće srušene u naletu Asadovih borbenih zrakoplova, prekriven prašinom i lica umrljanog krvlju, sjedi u stolcu, praznoga pogleda uprtoga tko zna kamo, očito ne shvaćajući što se događa oko njega i s njime. Prizor koji u svakome izaziva suosjećanje s civilnim žrtvama rata u Siriji i osudu onih koji su za njih odgovorni, konkretno predsjednika Asada, a onda i njegovih saveznika, Rusa. Osuda je tu, cilj je postignut.
Mada se dva dana kasnije (kada prvi dojam jedva da se moglo poništiti) pojavila dulja verzija iste snimke. Pa se dobro vidi kako dječaka unose u prostoriju pripremljenu za snimanje, postavljaju – poput lutke – u stolac pod reflektorima, a među onima koji u tome pomažu mogu se prepoznati lica nekolicine džihadista, pripadnika tzv. Islamske države, od kojih je jedan poznat sa snimke klanja palestinskog dječaka, optuženog – za špijunažu! Uz to, predstavnik ruskog ministarstva obrane izjavio je da onoga dana kada je nesretni petogodišnjak predstavljen svjetskoj javnosti kao nova žrtva Asada i njegovih pomagača, na tom području nije bilo borbenih letova ni sirijskih ni ruskih aviona. Dakle ništa drugo nego manipulacija. I to ne samo osjećajima ljudi, već i njihovim poimanjem svijeta koje se ‘prilagođava’ političkim potrebama serviranjem lažiranih, namještenih ‘vijesti’. Ukratko, pervertirano informiranje, a to je najblaži mogući izraz.
Pritom je riječ o informiranju što je nekada bilo krajnji, pa i jedini cilj novinarstva, pogotovo onoga što se (mada gotovo nikada s punim pokrićem) nazivalo slobodnim. To je informiranje mutiralo u golu propagandu, zaodjenutu u ruho ‘odnosa s javnošću’ (pablik rilejšens, PR). U sve većoj mjeri tzv. stručnjaci za odnose s javnošću određuju kako će izgledati nastupi političara, što će i kada reći, ali i kakvim će se rječnikom služiti (to očito još nije doprlo do nekih ključnih aktera hrvatske političke scene). Istodobno, ti PR-ovci sve više zadiru i u područje onoga što bi trebalo biti novinarstvo, pretvarajući informiranje u svojevrsnu reklamnu kampanju. U potrazi za senzacijama, ekskluzivnošću, zadovoljavanjem želja vlasnika i, još važnije, njihovih političkih pokrovitelja, mediji se pretvaraju u platforme za lansiranje laži, poluistina i dezinformacija.
Ponekada se ‘samo’ želi na drastičan način ilustrirati brutalnost nekoga sukoba, pa se jednima plati da pred kamerama ubiju nekolicinu zarobljenih ‘drugih’ (primjer iz građanskog rata u Kongu, tada trenutno i drastično sankcioniran). Ili se osmisli i provede cijela kampanja (poput onih kojima se tržište priprema da prihvati novi proizvod) kako bi se cijeli svijet uvjerilo u nešto što ne stoji. Uvod u invaziju Iraka, što ju je izvela tzv. koalicija voljnih na čelu sa SAD-om, školski je primjer takve kampanje. Mediji su bili prepuni ‘dokaza’ o tome kako režim Sadama Huseina prijeti cijelome svijetu oružjima masovnoga uništavanja. Tek nakon potpunog uništenja Iraka kao organizirane države i smaknuća Sadama utvrdilo se kako takvo oružje nije postojalo. ‘Dokazi’ prezentirani ne samo svjetskoj javnosti nego i Ujedinjenim narodima nisu bili ništa drugo nego velika fabrikacija, prijevara. Informiranje je zamijenjeno propagandom što je pripremila javno mnijenje na uništavanje jedne države koja se do danas nije oporavila od ‘oslobođenja’ i ‘demokracije’. To ne znači da Sadam Husein nije bio diktator. No milijun mrtvih Iračana ipak ide na dušu onih koji su Irak ‘oslobodili’ od njega, a ne na njegovu.
Političko-vojno-obavještajna operacija koju su PR-stručnjaci efektno nazvali Arapskim proljećem ogledni je skup medijskih manipulacija, od ‘režisera’ uličnih demonstracija (snimljeno!) do uspješne zamjene teza: nisu arapske mase dizale pobune da bi živjele u demokratskijim društvima (mada je nezadovoljstvo postojalo), ne, one su na pobunu poticane izvana, kako bi dale povod za vojne intervencije (Libija, Sirija) s ciljem ovladavanja ključnim zemljama sjeverne Afrike, odnosno Bliskoga istoka. Cijela histerija oko navodne ruske agresije koja samo što nije počela – ‘žrtve’ bi trebale biti baltičke države, možda i Poljska, a priprema se čak i Njemačka – također je rezultat goleme, pomno organizirane kampanje u kojoj je propaganda potpuno zamijenila informiranje. A počelo je s prevratom u Ukrajini koji je – dokazano – izveden u zapadnoj režiji, uz zatvaranje očiju pred radikalno desnim i profašističkim elementima što su izbili na površinu, jašući na valu borbe protiv ‘proruskog režima’, a za ‘približavanje Zapadu’.
Pervertiranog informiranja ne mogu biti pošteđeni ni američki predsjednički izbori. Jedan internetski portal u Bosni i Hercegovini objavio je u čak dva nastavka tekst čovjeka kojega tamošnja sredina percipira kao stručnjaka, a koji je nakon nizanja pohvala Hilari Klinton i osude svakoga tko bi se usudio makar posumnjati u to da baš ona mora postati predsjednicom SAD-a posegnuo za onime što smatra najjačim argumentom. Evo, napisao je, što kaže Sveti otac, da bi potom – pod navodnicima – citirao izjavu pape Franje koji podržava kandidatkinju Demokratske stranke, uz ocjenu kako Donald Tramp nije netko tko bi trebao (smio) ući u Bijelu kuću. I sigurno da je nemali broj ljudi u to povjerovao. Baš kao što su vjerovali u iračko oružje masovnog uništavanja, u slobodarski duh pobunjenika u arapskim zemljama (možda su im koljači tzv. Islamske države ipak otvorili oči), baš kao što nisu posumnjali u to da Putin naoružava svoje armije za napad na ‘slobodni svijet’. Ljudi sve više i sve češće nasjedaju. Vjeruju lažima koje im se prodaju u vidu ozbiljnih analiza. Spomenuta papina izjava jedinstven je primjer za to. Skinuta je naime s portala koji objavljuje fantazi njuz (fantastične, dakle izmišljene vijesti) i prezentirana je tamo uz jasnu oznaku ‘lažno’.
Može li sve ovo navesti prosječnog građanina, izvrgnutog baražnoj vatri propagande što je zamijenila informiranje, da počne najprije sumnjati, onda ispitivati, a potom napokon i zdravorazumski razmišljati, to je veliko pitanje, pogotovo zato što se rijetkim preostalim medijima koji nisu iznevjerili novinarstvo uporno radi o glavi. Stvari su otišle predaleko. To znači da je i sama bit demokracije dovedena u pitanje, jer na izbore izlaze dezinformirani ljudi. Ako je ikada bio trenutak za uzbunu – sada je!
