Kada se tuniski ulični prodavač voća i povrća Muhamed Buazizi 17. prosinca 2010. polio benzinom i zapalio u znak protesta zato što mu je policija oduzela robu od čije je prodaje preživljavao, nije mogao ni zamisliti koliki će globalni potres njegova gesta samožrtvovanja izazvati. U narednim godinama, milijuni ljudi od Maroka do Bahreina instinktivno su se identificirali s njegovim očajničkim činom. Niz masovnih protesta, uličnih okršaja, a naposljetku i ratova, potresli su gotovo cijeli Bliski istok tijekom onog što se je na Zapadu prozvano "arapskim proljećem". U svega godinu-dvije srušeni su višedesetljetni autoritarni režimi – Ben Alijev u Tunisu, Mubarakov u Egiptu, Gadafijev u Libiji i Salehov u Jemenu, a vlast se ozbiljno tresla i u mnogim drugim zemljama. No deset godina nakon Buazizijevog samospaljivanja saldo tih događaja nešto je kompliciraniji i znatno manje optimističan. Uz izuzetak Tunisa, niti jedna od zemalja nije postigla napredak u pogledu demokratizacije. A neke od njih, poput Sirije, Libije i Jemena, doživjele su i potpuni raspad po etničkim, konfesionalnim i regionalnim linijama. Tamošnji ratovi proizveli su stotine tisuća mrtvih i milijune izbjeglica, a kraj ratovanju se ni u jednoj od zemalja ne nazire. Uz to, oružani sukobi manjeg intenziteta traju i u Egiptu i Tunisu, a razočaranje rezultatima arapskog proljeća izravno je doprinijelo jačanju terorizma u tim zemljama.
Što je pošlo krivo? Iz zapadne perspektive, prosvjedi tijekom 2011. nalikovali su događajima u istočnoj Evropi 1989. Narod je konačno ustao protiv zastarjelih autoritarnih režima koji tamošnjem stanovništvu više nemaju što ponuditi i zahtijevao demokraciju. No iz perspektive onih koji su prosvjedovali, njihova "revolucija" ticala se prije svega dostojanstva. U toj paroli dostojanstva bio je sažet zahtjev za boljim životom, protiv korupcije i nejednakosti, ali i općeg osjećaja besperspektivnosti, osobito za izrazito brojno mlado stanovništvo tih zemalja. Većina moćnika koja je tih godina srušena s vlasti, ali i mnogi čija je vlast tek načeta, svoj su politički legitimitet "vukli" iz perioda osamostaljenja i antikolonijalne borbe. Pedesetak godina kasnije, formalna samostalnost očito nije bila dovoljna. U razvojnom pogledu, zemlje su većinom stagnirale. U desetljećima od kraja Hladnog rata, u kojem su arapski nacionalistički režimi mahom bili "nesvrstani" ili sovjetski saveznici, zemlje Bliskog istoka počele su se ubrzano uključivati u svjetsku ekonomiju na način koji je dodatno pogoršao nejednakosti, kako između bogatih i siromašnih, tako i između grada i sela. Ovome treba pridodati i nepovoljan utjecaj klimatskih promjena koje su povećale učestalost suša i tako dodatno otežale socijalni pritisak.
U godinama uoči formalnog početka "arapskog proljeća" intenzivirali su se socijalni konflikti, a početak masovnih protesta diljem regije uglavnom se poklapa i sa snažnijim utjecajem globalne recesije na taj dio svijeta. No suprotno zapadnim očekivanjima i "poticajima", protestni pokret nije rezultirao uspostavom poredaka koji bi bili zrcalni odraz zapada. Dapače, u širokim protestima čiji su nejasno definirani zahtjevi mogli privući svakoga, povremeno su dominantnu ulogu preuzimali islamisti kao najbolje organizirana opozicija. Njihov je politički program bio izravno suprotan zapadnim očekivanjima. Takozvana Islamska država - čije porijeklo leži još u američkoj okupaciji Iraka 2003., ali joj je urušavanje Asadovog režima u Siriji olakšalo ekspanziju - objavila je rat čitavom svijetu i uspostavila strahovladu nad područjem kojim je na sreću tek privremeno ovladala. Također, iako su zemlje poput Francuske, Britanije i SAD-a uložile velika vojna i materijalna sredstva u slabljenje režima u Libiji, Siriji i Jemenu, u tamošnjim ratovima danas glavnu ulogu igraju neke sasvim druge sile. I to ne samo Rusija, nego i Turska, Iran, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, države koje imaju još manje interesa za demokratizaciju, bilo kod kuće, bilo u zemljama u kojima interveniraju.
Valovi izbjeglica iz arapskih zemalja u proteklom desetljeću potaknuli su evropske zemlje da kao važne partnere u "zaustavljanju ilegalnih migracija" prihvate izrazito represivne i autoritarne režime. Poput primjerice onog egipatskog generala Abdela Fataha el-Sisija, koji je u toj najvažnijoj arapskoj zemlji pučem 2013. svrgnuo izabranu islamističku vladu i predsjednika Muhameda Mursija te u međuvremenu u represiji ne samo islamističke, nego i svake druge opozicije, nadmašio čak i svog prethodnika Hosnija Mubaraka. Mubaraka su 2011., nakon punih 30 godina na vlasti, na ostavku prisilili prosvjednici na kairskom trgu Tahrir koji je bio jedan od glavnih simbola arapskog proljeća.
