Rat u Ukrajini sada na različite načine posredno ili neposredno uključuje gotovo sve najmoćnije države svijeta. S obzirom na razmjere konflikta i njegove su posljedice globalne. No, u nekim je zemljama ovaj rat ipak snažnije utjecao na društvenu i političku dinamiku nego drugdje. Dobar primjer za to su dvije malene postsovjetske zemlje, u kojima je sukob "istoka i zapada" znatno zakomplicirao ranije unutrašnje konflikte. U Gruziji su 26. oktobra planirani parlamentarni izbori, nakon što su veći dio proteklog perioda obilježili protesti. Tamošnja vladajuća stranka nazvana Gruzijski san – Demokratska Gruzija na vlasti je od 2012. godine. Osnovao ju je neposredno prije dolaska na vlast Bidzina Ivanišvili, jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Njezino ključno obećanje bilo je prekid izrazito nepopularnih neoliberalnih mjera koje je provodio bivši premijer Mihail Sakašvili, ali i poboljšanje odnosa s Rusijom. Naime, za vrijeme Sakašvilija Rusija i Gruzija bile su u ratu. Povod ratu bio je pokušaj Gruzije da vojnim putem povrati kontrolu nad Južnom Osetijom, jednom od svoje tri autonomne pokrajine iz socijalističkog perioda, koje su se u velikoj mjeri osamostalile tokom raspada SSSR-a i bujanja etničkih nacionalizama. Nad jednom od njih, Adžarijom, Gruzija je povratila kontrolu 2004., no Abhazija i Južna Osetija u istom su periodu učvrstile formalnu samostalnost, pod ruskom zaštitom.
Ivanišvili i njegova stranka od početka su nastojali napraviti zaokret u odnosu na Sakašvilijeve politike, koje su snažno podržavali EU i SAD. Umjesto da nasilno pokušaju povratiti kontrolu nad teritorijima koje je sada kontrolirala ruska vojska, Gruzijski san je pokušao izgraditi bolje odnose s Rusijom, kako bi učvrstio sigurnost i pokušao na drugi način povratiti teritorijalni integritet zemlje. Pritom je Gruzija i nakon Sakašvilija ostala blizak partner i formalno kandidat za članstvo u EU-u i NATO-u. Drugim riječima, Gruzijski san je u posljednjem desetljeću relativno uspješno balansirao između Rusije i zapada. No, sve se promijenilo ratom u Ukrajini. Političari iz vladajuće stranke sve su otvorenije počeli optuživati zapad da ih pritišće da zaoštre svoje odnose s Rusijom. Zapad je pak počeo Gruziju sve više doživljavati kao zemlju pod kontrolom Rusije. Unatoč sve oštrijim kritikama na račun vladavine prava, slobode medija i tretmana bivšeg premijera Sakašvilija (koji je osuđen, između ostalog, zbog fizičkog napada na političkog konkurenta), EU je Gruziji ipak dao status kandidata prošle godine. Unatoč konfliktu sa zapadom, Gruzijski san je još uvijek favorit na predstojećim izborima, dobrim dijelom i zato što je proevropska opozicija vrlo razjedinjena. U slučaju neizvjesnog rezultata strahuje se od mogućeg dodatnog rasta tenzija.
U Moldaviji je situacija po mnogočemu obrnuta. Tamo bi se parlamentarni izbori trebali održati tek nagodinu, no 20. oktobra zemlju čekaju predsjednički izbori zajedno s referendumom o promjeni Ustava u koji bi se unijela želja za članstvom u Evropskoj uniji. Pregovore o pristupanju s Moldavijom Unija je službeno otvorila ovog juna – isto kad i s Ukrajinom – no stvarno članstvo još je vrlo daleko. Favorit je aktualna predsjednica Maia Sandu iz vladajuće proevropske stranke. U drugom krugu protukandidati bi joj mogli biti Alexandr Stoianoglo iz gagauzijske manjine ili proruski biznismen Renato Usatîi. Prošlu godinu također su obilježili protesti, izazvani ekonomskim problemima koji proizlaze iz rata u Ukrajini, a organizirala ih je proruska stranka koju je proevropska vlada u međuvremenu zabranila, pri čemu su njezini članovi isključeni iz političkog života. Iako je vlast ispoštovala obećanje da će zabraniti svaku narednu stranku proizašlu iz istog miljea, Ustavni je sud dio tih zabrana ublažio ili ukinuo.
Unatoč toj stalnoj igri mačke i miša, bivšoj vodećoj proruskoj stranci Šor nije nedostajalo izbornih uspjeha. Prošle je godine pobijedila u Gagauziji, autonomnoj teritorijalnoj jedinici Moldavije, koja je nastala u socijalističkom periodu kako bi se dala veća autonomija turkijskoj nacionalnoj manjini. Za razliku od Gagauzije, koja ipak funkcionira u sastavu Moldavije, znatno veći teritorij Pridnjestrovlja se 1990. potpuno odvojio od zemlje i još uvijek funkcionira manje-više kao nezavisna država, bez međunarodnog priznanja. Nekoliko hiljada ruskih vojnika smještenih tamo dosad su bili garancija statusa quo, a većinski slavenofono stanovništvo mahom je proruski orijentirano. Situacija je kompliciranija u ostatku Moldavije, gdje su se proruske i prozapadne stranke dosad periodično smjenjivale na vlasti. Stvari dodatno kompliciraju i identitetski konflikti unutar većinskog romanofonog stanovništva, između onih koji se smatraju primarno Rumunjima i onima koji smatraju da su Moldavci posebna etnička grupa.
