Sredina ljeta 2024., Gruzija. Dolina rijeke Kure žuti se od suše. Putem od aerodroma prema centru dominiraju neuredna predgrađa i propala industrijska postrojenja. Vozači nasilno pretječu jedni druge i zaobilaze krave na cesti. Stižemo u Tbilisi. Zatekao nas je hektičan grad koji nije lako usporediti s nekim drugim. Zbog različitih stilova gradnje i eksperimentalne moderne arhitekture doima se kao više gradova u jednom.
Iako je sredina ljeta, Tbilisi je poprilično živ. Mladi za Zapada nazivaju ga Berlinom istoka zbog njegove razvijene rejv i aktivističke scene. Nas su ipak više zanimale prirodne ljepote, periferija i tragovi recentne povijesti – kako živi običan narod nakon ratova, neoliberalnih reformi i propasti socijalizma. Zato smo nakon brzinskog obilaska grada krenuli put zapada, prema Crnom moru.
Taksist nas je ostavio na željezničkoj stanici Ckaltubo, tridesetak kilometara sjeverno od Kutaisija, trećeg grada po veličini. Zgrada stanice, sagrađena u neoklasicističkom stilu, danas je prazna i demolirana, a tračnice su zarasle u travu. Mjesto bez ljudi prvi je kontrast na koji nailazimo. Naime, s oko 25 kupališta, Ckaltubo je bio najveće lječilište u Sovjetskom Savezu, s godišnjim posjetom od oko 125 tisuća ljudi. Međutim, iako se manjim dijelom obnavlja, danas je jedna od poznatijih atrakcija u Gruziji u žanru dark tourisma, odnosno posjećivanja onih mjesta koja se vezuju uz mračnu, tragičnu ili na druge načine zazornu prošlost.
Pogled na Tbilisi s mosta preko Kure (Foto: Nikola Kožul)
Nakon skoro polusatne šetnje kroz obližnju park-šumu, nailazimo na prvi napušteni hotel. Predivna secesijska zgrada bez vrata i prozora, s oronulom i zapaljenom fasadom, okružena je borovom šumom. Njezin interijer identičan je našim napuštenim socijalističkim objektima kao što su hotel Haludovo ili Politička škola SKJ-a u Kumrovcu, ali s jednom značajnom razlikom – mračnim i vlažnim hodnicima odjekuju dječji smijeh i vriska. Naime, u ovim ruševinama i dalje žive prognanici iz Abhazije.
Nekad atraktivno mjesto i simbol društvenog blagostanja, Ckaltubo nije preživio šokove uslijed raspada sovjetskog imperija i ratova koji su uslijedili. Nakon rata za neovisnost Abhazije 1993. godine, oko 250 tisuća gruzijskih prognanika moralo je napustiti svoj dom u Abhaziji. Mnogi od njih i dalje žive polunomadskim načinom života.
"To je vaš pas?", započinjemo razgovor s čovjekom u šezdesetim godinama koji hrani psa ispred zgrade. "Ne, on je lutalica", odgovara nam.
Ne bi u tom small talku bilo previše simbolike da i sâm čovjek nije sličnog statusa kao i pas. U Ckaltubo se doselio prije tri godine, a zadnjih tridesetak godina luta Gruzijom u potrazi za stalnim domom. Nepotrebno je posebno naglašavati nelagodu koja proizlazi iz statusa privilegiranih zapadnih turista na ovakvim mjestima. Ono što je nama dobar kadar za Instagram, njima je nerješiva životna muka.
Nismo prešli ni pola puta, naš vodič na putu za Kazbegi je već bio vidno pijan i baljezgao je gluposti. Priče o tome kako su Gruzijci najstariji narod na svijetu kojima je Bog dao najljepšu zemlju su nas zabavljale. Čovjek bi pomislio da smo u Srbiji
Ipak, teške ljudske priče i (crni) turizam ovdje su pronašli zajednički jezik. Ispred veličanstvene četverokatne palače – sanatorija Metalurg – sjede muškarac i žena i naplaćuju ulaz u svoj dom. Za euro i pol dobili smo "ulaznicu" i osnovne smjernice za snalaženje po zgradi.
Odmah po ulasku fascinirao nas je ogromni kristalni luster na visokom kružnom stropu punom ukrasa. Lijevo se nalazi oronulo kazalište, a desno bivši restoran u kojem sada raste stablo. Penjući se kružnim stubištem dolazimo do stambenih prostorija – hodnik je mračan, zidovi pljesnivi, parket iščupan, osjeti se miris vlage. Ispred soba je zasađeno cvijeće i suši se roba.
Nismo htjeli smetati i krenuli smo dalje. Pored ulaza u susjednu zgradu nalazi se izblijedjeli predizborni plakat. Vjerojatno s obećanjem da će se životna pitanja ovih ljudi i njihove djece napokon riješiti. Od tamo su nas potjerali psi.
Na Vojnoj autocesti
Nakon što su nam vize za Abhaziju odbijene, s planom da spas od vrućina potražimo visoko u planinama, vraćamo se u Tbilisi. Umjesto autobusa, za međugradski prijevoz koriste se maršrutke, kombiji poznati na cijelom bivšem SSSR-u. Vozni red ne postoji već se kreće onog trena kad se vozilo napuni. Zato se na kolodvoru odvija žestoka borba za svakog putnika.
Oko 9 ujutro ulazimo u turističku maršrutku za Kazbegi, regiju visoko u Kavkazu na samoj granici s Rusijom. Vodič je išao od osobe do osobe i upoznavao se. Iako su se na prvu naši suputnici činili nezanimljivima, brzo smo shvatili da nikad prije nismo proveli dan s ljudima iz Kazahstana, Židovima iz Rusije, studentom iz Kine, mladim parom iz Moskve, starim parom iz Kišinjeva i sličnim svijetom koji ne gravitira oko naših krajeva. Gruzija je idealna destinacija za njihovu srednju klasu.
- Jesi li znao da je u Gruziji trava legalna? - pita me turistički vodič nakon mog kratkog predstavljanja. Moja frizura i fizički izgled očito su mu poslužili kao inspiracija za tu temu.
Krajem 2022. godine preko 220 tisuća ruskih izbjeglica spustilo se u Tbilisi. Iduće godine su cijene nekretnina narasle za 210 posto, dok je opći rast cijena doveo do novih društvenih zategnutosti
- Ne smiješ ju preprodavati ili konzumirati na javnim mjestima, ali možeš legalno kupiti sjemenke i zasaditi do dvije biljke u svom domu - dodaje. Nismo prešli ni pola puta, vodič je već bio vidno pijan i baljezgao je gluposti. Priče o tome kako su Gruzijci najstariji narod na svijetu kojima je Bog dao najljepšu zemlju su nas zabavljale. Čovjek bi pomislio da smo u Srbiji. Prva postaja je akumulacijsko jezero Žinvali. Jezero je nastalo nakon izgradnje brane za vrijeme Sovjetskog Saveza i danas je izvor pitke vode za trećinu stanovnika Tbilisija. Nedaleko od same brane nalazi se dvorac i pravoslavni manastir Ananuri iz 13. stoljeća.
- Manastir je također trebao biti potopljen u ovom akumulacijskom jezeru, ali, iako smo mi Gruzijci jako lijen narod, za dvije stvari ćemo se uvijek boriti – religiju i prirodu. Narod se pobunio pa su vlasti smanjile ambicije i napravile manju branu - objašnjava vodič. Kada smo ostali nasamo, upitali smo ga što misli o Rusima i jesu li se Gruzijci pomirili s njima. Ipak su nedavno bili u ratu, a sada se skupa vozimo u maršrutki. Prvo je opsovao sve svim Rusima, a potom bespomoćno dodao – "ne volimo Ruse, ali što nam drugo preostaje".
Spomenik rusko-gruzijskog prijateljstva u Gudauriju (Foto: Nikola Kožul)
Sljedeća postaja – spomenik rusko-gruzijskog prijateljstva u mjestu Gudauri. Grandiozni ovalni kameni zid visine preko deset metara nalazi se na litici iznad Đavolje doline na nadmorskoj visini malo većoj od 2000 metara. Izvana je obložen kamenom i lijepo se uklapa u okoliš, a s unutarnje je strane ukrašen šarolikim mozaikom s povijesnim motivima seljaka, radnika, vojnika, žena…
Ispisani su i stihovi Šote Rustavelija, gruzijskog pjesnika iz XII. stoljeća: "vjerni prijatelj će pomoći prijatelju i ne boji se nevolja…" Spomenik je sagrađen 1983., na dvjestotu obljetnicu potpisivanja Georgijevskog ugovora kojim je Katarina II. Velika zajamčila opstojnost istočno-gruzijske dinastije Bagratida u zamjenu za vođenje gruzijske vanjske politike.
Cijela dionica kojom se čitav dan krivudavo penjemo zove se Vojna autocesta i služi kao poveznica između Tbilisija i Vladikavkaza u Rusiji. Nekoliko kilometara zapadno od nas, preko Đavolje doline, nalazi se Južna Osetija, gruzijska pokrajina koja se odmetnula u rusko-gruzijskom ratu 2008. godine i u koju danas nije baš sigurno zalaziti.
Priroda je neopisiva. Ipak, čini se da turistifikacija i gospodarski razvoj dolaze po svoje. Osim razvijenih skijališta s pratećim apartmanskim naseljima, na putu prema ruskoj granici nalaze se i velika kineska gradilišta u sklopu novog puta svile (eng. Belt and Road Initiative). Vrijeme kratimo pričajući sa studentom iz Kine o političkoj situaciji u njegovoj zemlji, problemima s privatnošću i kontrolom.
Cijeli grad okićen je zastavama EU-a i Ukrajine s natpisima poput "Rusija je teroristička država" ili "Jebeš Rusiju"
Zanima ga zašto predsjednik Srbije Aleksandar Vučić toliko voli Kinu. Na kraju nas je suptilno posramio jer mi o njegovoj regiji Guangdong nismo znali apsolutno ništa, dok je on vješto baratao bazičnim znanjem o Balkanu. Naša eurocentričnost nas definitivno provincijalizira. Put je završio na litici iznad mjesta Stepancminda, desetak kilometara od ruske granice. Prvi put smo uživo vidjeli planinske vrhove više od pet tisuća metara.
"Ne fale mi Minsk i prijatelji"
Upravo se niz Vojnu autocestu krajem 2022. godine, nakon Putinove objave djelomične mobilizacije, preko 220 tisuća ruskih izbjeglica spustilo u Tbilisi. U godini koja je uslijedila, cijene nekretnina narasle su za 210 posto, dok je istovremeno BDP zbog pojačane osobne potrošnje skočio za nevjerojatnih 10 posto. Nepriuštivo stanovanje i opći rast cijena zbog inflacije od oko 14 posto doveli su do novih društvenih zategnutosti. Cijeli grad okićen je zastavama i grafitima EU-a i Ukrajine s čestim natpisima poput "Rusija je teroristička država" ili "Jebeš Rusiju".
U alternativni caffe bar u vlasništvu ruskih izbjeglica dolazimo u večernjim satima. Nalazi se u podrumu na rubu šireg centra grada. Aktivistica Maruška napustila je Rusiju nakon hapšenja zbog sudjelovanja u antiratnim prosvjedima. U Tbilisiju se osjeća dobrodošlo i nije imala neugodnih iskustava. Neki od okupljenih zamijenili su doktorske poslove ugostiteljstvom i snažno se bore da svojoj djeci omoguće normalno odrastanje u novom okruženju. Drugi su pak duhovno potonuli i svoju depresiju svakodnevno liječe za šankom.
Pogled na mjesto Stepancminda, desetak kilometara od ruske granice (Foto: Nikola Kožul)
- Ne fale mi Minsk i prijatelji jer oni naprosto više ne žive tamo. Cijelo moje društvo pobjeglo je iz Bjelorusije nakon velikih prosvjeda 2021. godine. A što je grad bez ljudi? - govori nam jedan bjeloruski disident. Kaže kako je izabrao Gruziju kao novi dom jer mu je lakše poistovjetiti se s društvenim problemima u Gruziji nego u nekoj zemlji EU-a, a postoje i brojne sličnosti koje proizlaze iz zajedničke prošlosti pa je integracija lakša.
Unatoč brojnim sličnostima, Gruzija je nakon osamostaljenja ipak izabrala suprotan smjer. Naime, nakon Ružičaste revolucije 2003. godine, Miheil Saakašvili, prozapadni političar i osnivač stranke Ujedinjeni nacionalni pokret (UNP), započeo je temeljite neoliberalne reforme i borbu protiv korupcije i kriminala. U godinama koje su uslijedile, Saakašvilijeva vlada deregulirala je ekonomiju, ukinula minimalnu plaću i smanjila poreze na dobit. Cijeli represivni aparat je otpušten i zamijenjen novim kako bi se iskorijenila korupcija iz policije. Iako se do 2013. godine BDP zemlje povećao za gotovo 70 posto, siromaštvo je ostalo nepromijenjeno.
Ekonomski i geopolitički šokovi duboko su polarizirali gruzijsko društvo koje 26. listopada izlazi na parlamentarne izbore. Konzervativna stranka Gruzijski san vlada zemljom od 2012. godine i ove jeseni traži podršku za nastavak svoje politike postupnog približavanja Rusiji.
Giorgi Pckjaladze, student međunarodnih odnosa na Srednjeuropskom sveučilištu (CEU) u Beču, smatra da na ovim izborima postoji šansa za smjenu aktualne vlasti.
- Čak 72 posto građana smatra da je vrijeme za promjenu vlade. Neoliberalne reforme, koje je Gruzijski san nastavio provoditi nakon UNP-a, bile su prilično nepopularne. Jedina popularna reforma koju je Gruzijski san proveo je uvođenje univerzalne zdravstvene zaštite. Ipak, naknadno je ublažena, pa trenutno zaštita više nije univerzalna, već se primjenjuje samo na određene skupine stanovništva koje zarađuju ispod određenog iznosa godišnje - objašnjava nam.
Jednako kao i u doba Katarine II Velike prije dvjestotinjak godina, društveno-politički sukobi u zemlji vode se oko vanjske politike. Dok gotovo 80 posto građana podržava pristupanje zemlje EU-u i NATO paktu, privatni interesi oligarha Bidzine Ivanišvilija, neformalnog vođe vladajućeg Gruzijskog sna, usko su vezani uz rusko gospodarstvo. Svoje bogatstvo, kojim danas indirektno kontrolira skoro pola BDP-a zemlje, izgradio je profitirajući nakon raspada Sovjetskog saveza. Kako nam Pckjaladze objašnjava, država je danas njegov privatni servis.
Pašnjaci iznad Stepancminde (Foto: Nikola Kožul)
- Uvođenje zakona o stranim agentima (u maju ove godine, op. a.) bio je samo jedan dio slagalice za jačanje stiska vlasti i uklanjanje svih potencijalnih rivala u cilju uspostavljanja autokratske vladavine. Nevladine organizacije imale su snažan utjecaj na društvo, kao i veze sa zapadnim partnerima, stoga ih je bilo ključno ušutkati, pa čak i zaustaviti njihov rad. U međuvremenu je postalo jasno da Gruzijski san ne vodi Gruziju prema Europskoj uniji, već radije bira izolacionizam - smatra Pckjaladze.
Zagovaratelji promjene na ovim izborima nadaju se poljskom scenariju prema kojem će konzervativci relativno pobijediti, a opozicija skupiti većinu. Ipak, čini se da je opozicija poprilično razjedinjena i neorganizirana. Izbori se održavaju svega desetak dana prije američkih i bilo kakve malverzacije brzo će nestati iz fokusa svjetske javnosti. Ispred ruskog bara priča se o mogućnosti puča i nereda. Jutro je donijelo jak mamurluk i trovanje hranom, zbog čega je politika brzo nestala iz našeg fokusa. Dan smo proveli u krevetu nakon čega smo uhvatili noćni vlak za Jerevan i iscrpljeni se zaputili dalje u Armeniju.
