Prošlog je mjeseca na Vrisku, riječkom sajmu knjiga i festivalu autora, gostovao najtiražniji suvremeni ruski pisac Boris Akunjin, pravog imena Grigorij Čhartišvili. Autor je više od 80 knjiga, koje su samo u Rusiji prodane u više od 35 milijuna primjeraka. Od 2014. godine živi u Londonu, a krajem prošle godine uvršten je na Putinov popis "terorista i ekstremista".

Na Vrisku ste publici predstavljeni kao Boris Akunjin, s obzirom na to da su predstavljene i dvije knjige iz serijala o sestri Pelagiji koje su prevedene na hrvatski jezik i koje su potpisane tim pseudonimom. Kada govorite na promocijama i panelima, ali i u intervjuima poput ovog, govorite li kao Boris Akunjin ili pak kao Grigorij Čhartišvili?

Govorim kao ja, definitivno kao Grigorij, ali eto, ljudi izvan Gruzije preferiraju me zvati mojim pseudonimom jer nitko osim Gruzijaca ne može izgovoriti Čhartišvili.

Imali ste i druge pseudonime, kao što je Anna Borisova. Jeste li tada primijetili drukčiju recepciju od one koju ste dobivali kada ste pisali u muškom rodu, odnosno pod pseudonimima koje ste zamislili kao muškarce?

Nitko nije znao da sam ja Anna, to se držalo tajnom. Bilo je svakakvih spekulacija o tome tko bi to mogao biti, jer je evidentno nitko nije mogao intervjuirati. Mislim da sam zapravo možda radio jedan intervju mailom, ne mogu se sjetiti trenutno. Sumnjalo se da je Borisova netko iz moskovskog umjetničkog svijeta – ja sam naposljetku i ukazivao na ženu koja je htjela da se misli da je to ona.

Tražim nove oblike i forme pisanja koji bi najbolje reprezentirali ono što ja jesam, stoga nema više pseudonima. Akunjina možda zadržim iz humanitarnih razloga, jer bi mi na neki način bilo žao ljudi koji bi dolazili u knjižare i pitali: Imate li novi roman Čhartišvilija?

Netko je Annu, dakle, htio utjeloviti, preuzeti zasluge?

Da, da. Prvi roman Anne Borisove je prošao poprilično dobro, drugi još bolje, ali kod trećeg romana već sam morao otkriti identitet, pa to ipak nije bio baš čisti eksperiment. Sve su tri knjige različite, ali bilo je zanimljivo i stimulirajuće to raditi, posebice za prve dvije knjige kada nitko nije znao tko je Anna.

Osim Akunjina, više ne koristite pseudonime, a na promociji ste kazali kako više svoj stil pisanja ne mijenjate prema pseudonimima, već da ste sada stariji i mudriji te da imate drukčije metode. Koje su metode u pitanju?

Sada sam u drukčijoj dobi i mijenjam se. Ranije sam pokušavao biti netko drugi, a sada me privlači biti svoj i zanima me kako je to biti ja, pa umjesto da se rastežem, povlačim se unutra. Tražim nove oblike i forme pisanja koji bi najbolje reprezentirali ono što ja jesam, stoga više nema pseudonima. Borisa Akunjina možda zadržim iz humanitarnih razloga, jer bi mi na neki način bilo žao ljudi koji bi dolazili u knjižare i pitali: Imate li novi roman Čhartišvilija? To bi bilo okrutno. Tako da mislim da ću ostati Boris Akunjin – zalijepilo se za mene. Ali već pišem drukčije, prestao sam, metaforički rečeno, nositi ready-made odjeću, prestao sam koristiti žanrove koji već postoje. Sada pokušavam skrojiti nešto što bi pristajalo samo mojoj figuri. Prije par godina sam objavio knjigu koja se zove "Rus u Engleskoj".

To je svojevrsni self-study priručnik za fikciju?

Tako je, to je self-study priručnik za pisanje fikcije, koji nije zapravo priručnik, već knjiga koja se sastoji od nekoliko slojeva: uputa za pisanje, također i eseja, također i fikcije, ali i mojih ideja i misli o pisanju i književnosti. Svi dijelovi onoga što jesam nalaze se u toj knjizi. Radi se o specifičnoj formi i naravno da ne očekujem da će puno ljudi pročitati ovu knjigu i automatski prestati raditi svoju "domaću zadaću". Takvim se stvarima trenutno bavim jer proživljavam vrlo zanimljiv i nedovoljno proučen dio života – starenje. Jako malo znamo o starenju, a jako je fascinantno – postoji puno skrivenih blaga i zadovoljstava, a ja ih želim sve otkriti.

 

Svi smo mi iseljenici

Pretpostavljamo da je vaša selidba u Englesku utjecala i potakla vas na pisanje ovakve knjige?

"Rus u Engleskoj" nije ni o Rusiji ni o Engleskoj, već je o bivanju piscem, jer je to simbol koji živi u svima nama, ne samo u piscima. Svi smo mi netko tko živi na stranom tlu i privikava se na to, a knjiga govori o tom osjećaju otuđenosti od okruženja i pronalaženju kontakata i veza s njime. To je značenje naslova, a svatko od nas je onda na neki način Rus koji živi u Engleskoj. Svi mi živimo na ovom planetu kao privremeni gosti. Svi smo mi ovdje iseljenici.

U jednom od intervjua koje ste dali po dolasku u Hrvatsku opisali ste carsku Rusiju kao "kolonijalnu silu koja ugnjetava vlastiti narod držeći ga u neznanju, siromaštvu i poniženju". Također ste rekli da biste bili revolucionar da ste živjeli u to vrijeme.

Da, ne bih imao izbora. Da sam živio u 19. stoljeću i pripadao obrazovanoj klasi, postao bih revolucionar kao i svi drugi mladi ljudi, jer je bilo toliko nepravde oko njih da su zbog samopoštovanja morali nešto napraviti. To u potpunosti shvaćam, jedino se nadam da ne bih postao terorist. Ipak, to sam naposljetku nekima i postao.

Kritizirate taj period ruske povijesti, kao i njezinu sadašnjost jer se, kako ste rekli i na promociji u Rijeci, stalno vraća diktaturi i totalitarizmu. Zašto se onda u svojem radu toliko vraćate carskom periodu?

Zbog književnosti. To je bila epoha u kojoj je ruska literatura bila na svom vrhuncu. Općenito osjećam nostalgiju za tom epohom u kojoj je književnost zapravo puno značila, za razliku od današnjice. To je bilo vrijeme kada je ruska književnost dala najbolje od sebe i za svijet i za Rusiju, mislim više nego bilo koja druga vrsta umjetnosti.

Mislim da je uspjeh ruskih realista i klasika više rezultat općenite neslobode u carskoj Rusiji. S obzirom na cenzuru, jedini ljudi koji su mogli tematizirati stvari od društvenog značaja bili su pisci

Smatrate li da su zbog toga ruski realizam i klasici postigli toliku globalnu popularnost?

Zapravo ne, smatram da je njihov uspjeh više bio rezultat općenite neslobode u carskoj Rusiji, državi u kojoj je pisanje fikcije bio jedini oblik izražavanja mišljenja o filozofiji, pravdi, čemu god. Rusija je bila specifična u tom pogledu. Da su ti autori živjeli u Britaniji ili Francuskoj, mogli su primjerice napisati "Kapital" ili članak u novinama. S obzirom na cenzuru u Rusiji, jedini ljudi koji su mogli tematizirati stvari od društvenog značaja bili su pisci, što im je donijelo puno odgovornosti, ali ih je isto tako učinilo velikima.

Vidite li svoj rad kao nastavak te tradicije ili pak kao odstupanje od nje?

U bitno sam drukčijoj situaciji. Kao i svi mi, jer je književnost prestala biti toliko važna, što je zapravo i olakšanje. Kada pišem, ne pišem za radnike ili seljake ili revolucionare ili bilo koju konkretnu društvenu skupinu, već za obrazovane čitatelje. Razgovaram sa onima jednakima sebi, koji imaju slobodu da donose svoje zaključke, odluke i izbore. Na svoje čitatelje ne gledam svisoka, dapače, ponekad mi kažu da sam isuviše prisan. Možda i jesam, no moje su knjige sada zabranjene u Rusiji. Nema više njihovog tiskanja, nema ih ni u tamošnjim knjižarama. Međutim, u ostatku svijeta postoji mnogo ruskih knjižara, jer Rusi žive posvuda. Budući da moja stara izdanja nisu više dostupna, sada radim s jednim bostonskim izdavačem koji želi ponovno izdati sve moje knjige kako bi se njima popunile knjižare izvan Rusije. Zbog toga moram ponovno urediti sve knjige iz serijala o Erastu Fandorinu – smatrao sam da bi ih bilo dosadno samo ponovno tiskati, pa ću im dodati novu vrijednost. To će reizdanje biti dopunjeno uputama za dekodiranje: na koricama će biti vrpca s natpisom "dekodirano", a nakon romana će uslijediti moje pojašnjenje kako je napisan, tko su bili stvarni povijesni protagonisti itd. To će reizdanju dati smisao i činiti ga zanimljivijim.

Spominjali smo da su vaše knjige danas zabranjene u Rusiji, a osim toga ste, kako ste ranije natuknuli, proglašeni teroristom. Zanima nas vaš stav o zabranjivanju knjiga općenito – mislite li da postoje neke koje bi ipak trebale biti zabranjene?

Bilo zabranjene ili otkazane, mislim da ne. Smatram da svaka odrasla osoba ima pravo na sve vrste informacija. Inače to nije demokracija. Zašto bi netko drugi odlučivao što ja mogu ili ne mogu čitati? Nisam pobornik otkazivanja, poštujem pravo ljudi da imaju drugačija uvjerenja i pristup svim informacijama. Zato ne bih zabranio čak ni "Mein Kampf".

 

Svemoć i nemoć pisca

Erast Fandorin će dakle doživjeti dorađeno reizdanje, a serijal o sestri Pelagiji se nakon treće knjige, koja još nije prevedena na hrvatski, zapravo završava. Sada kada je za vas zaokružena priča o Pelagiji, čija je radnja smještena u ruralnu Rusiju, mislite li da je serijal uspio metaforički decentralizirati književnost, odnosno barem žanr krimića? Ima li književnost moć decentralizacije?

Ne mogu govoriti o rezultatu, već samo o namjeri, a kao pisac mogu namjeravati što god hoću. Mogu vratiti mrtve u život, i to sam napravio puno puta jer sam veliki fan starih groblja, na koja odlazim gledati stare nadgrobne ploče. Jako često odaberem ime s jedne od njih i vratim tu osobu nazad u život – moji brojni likovi nose imena sa starih groblja. Ukratko, kao pisac možeš napraviti što god poželiš, ti si Bog i ništa nije nemoguće. No, potpuno je druga stvar hoće li ljudi u to povjerovati ili ne.

U knjigama o Pelagiji ističe se kritika Ruske pravoslavne crkve, a jednom ste izjavili kako ste pokušali o njoj pisati utopistički. Kako bi prema vama trebala izgledati Ruska pravoslavna crkva i mislite li da ju je moguće približiti tom idealu?

Ruska pravoslavna crkva prilično je zastrašujuća organizacija. Reakcionarna, vrlo podložna vlastima – oduvijek je takva, barem zadnjih 300 godina. Ništa zapravo vrijedno poštovanja. No, osobno sam poznavao neke svećenike koji su, unatoč svemu tome, bili nevjerojatni, nevjerojatno duhovni ljudi. Iako nisam vjernik, moram priznati da su me fascinirali. Jer, ovih dana u Rusiji biti slobodouman i neovisan svećenik zahtijeva puno hrabrosti. Dešavalo se da takvi svećenici budu ubijeni. Međutim, postoji nešto u Ruskoj pravoslavnoj crkvi što je drugačije od, recimo, katoličanstva ili protestantizma. Nešto dragocjeno – kako da kažem, u svojoj biti je mekša. Na primjer, u Ruskoj pravoslavnoj crkvi nema čistilišta. I nitko nije osuđen na pakao zauvijek, za vječnost. Postoji nada za svakoga i postoji taj djelić Bizanta, koji ima dugu tradiciju, što je privlačno. Zato sam želio stvoriti neku vrstu ruske crkve koja bi bila bezgrešna.

Često vas se pita o Putinu i ratu u Ukrajini i Rusiji. Osjećate li veliku odgovornost govoriti o ovim temama i smatrate li uopće da one jesu vaša odgovornost?

Nije moja odgovornost govoriti o tim stvarima – pisac sam, nisam politički komentator. Kada me pitaju, odgovorim, ali se nikada ne nudim sam. Vrlo sam direktan u vezi onoga što mislim i to me dovelo do ovoga gdje sam sada. Također, sve je o tome već puno puta rečeno, od samog početka. Sve sam već rekao. I pomalo sam umoran od riječi. Dobri ljudi kažu toliko dobrih riječi, a zapravo učine tako malo. Zato sam umoran od priče o tome. Ako možeš, učini nešto.

Vi zapravo i jeste učinili nešto, skupa sa Mihailom Barišnjikovim i Sergejom Gurijevim osnovali ste neprofitnu organizaciju True Russia, koja se protivi ratu u Ukrajini i pomaže onima koji su se našli u emigraciji zbog rata i Putinovog režima.

Da, učinili smo nešto što je bilo potrebno. Nije mnogo, ali je barem nešto. Bilo je situacija u kojima se stvarno moglo pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna, a osim toga sve je samo priča i priča – Rusi toliko puno pričaju... Mi smo bili diletanti, bili smo nespretni, neučinkoviti, ali postiglo se barem nešto i pomoglo ruskim emigrantima da osjete kako mogu sudjelovati u nečemu.

Naposljetku bismo se dotakli vaše izjave da gajite veliku nadu za čovječanstvo. Možete li nam reći zašto i daje li vam uopće išta nadu i optimizam za ljudsku vrstu?

Mislim da živimo u srednjem vijeku, da još uvijek živimo u vrlo barbarskoj epohi i da čovječanstvo ima još dug, dug put prije nego što postane nešto više. Ako nas vanzemaljci promatraju, mislim da nema sumnje da misle da je previše rano da uspostave kontakt s nama jer smo previše divlji, previše necivilizirani. To sam htio reći – ako sve prođe dobro i ne padnemo s ovih civilizacijskih stepenica i slomimo vrat, što se isto može dogoditi, svakako ćemo se morati penjati, naši unuci i praunuci će se morati penjati tim stepenicama. Nemam nikakvih iluzija oko toga.