Aleksandar Hemon, američko-bosanski književnik i profesor na Univerzitetu Princeton, autor je romana poput "Pitanje Bruna" i "Projekat Lazarus" te najrecentnije "Bejturan i ruža", u originalnom naslovu "The World and all that it Holds". Rođen u Sarajevu u porodici dijelom i ukrajinskih korijena, Hemon je došao u Chicago kao mladi novinar neposredno prije rata u Bosni, što ga je zadržalo u Sjedinjenim Državama.

Dobitnik je prestižnih priznanja poput Guggenheimove stipendije i nagrade američkog PEN-a. Ovaj mjesec boravio je u Sarajevu povodom premijere predstave "Svijet i sve u njemu", adaptacije njegovog posljednjeg romana, izvedene u SARTR-u režijom Selme Spahić. Roman, čija radnja započinje 1914. godine, prati kretanja Rafaela Pinte, sarajevskog sefardskog Jevreja, i njegovog partnera i sugrađanina, Osmana, kroz ratove, ljubav i život, od Sarajeva preko Taškenta do Šangaja. Tokom posjete Sarajevu, razgovarali smo s Hemonom o antiratnim nastojanjima njegovog posljednjeg djela.

Saša, u posljednjem razgovoru za Novosti, prije pet godina, rekli ste: "Ako Trump bude ponovo izabran, to će biti fajront." U našem jeziku riječ fajront označava kraj i nosi negativnu konotaciju – često s prizvukom nečeg prisilnog, razočaravajućeg ili neželjenog. Ona potječe iz njemačke riječi Feierabend, koja se u tom jeziku koristi isključivo kao veseli označitelj kraja radnog vremena, nakon kojeg slijedi dokolica bez obaveza i odgovornosti. Trump je sada ponovo izabran. Šta danas znači fajront?

Trump nema političku viziju osim patološke narcisoidnosti, ali su Trump i Republikanska stranka u naopakoj koaliciji u kojoj je on oruđe razaranja američke demokratije. Sličnu taktiku vidimo u Bosni i Hercegovini, gdje, na primjer, ulazak u parlament sabotira njegov rad, sabotira rad države. Republikanska strategija temelji se na pojačavanju sukoba, uključujući i oružanih, dok Demokrati, naivno, izbjegavaju konflikt, vjerujući u postepeni napredak kroz kompromis i liberalne ideale o ustavnoj jednakosti. Trump je u vladi, Republikanci kontrolišu Kongres, oni će sve da razvale. To je njihova jedina strategija.

Ja vjerujem da bi se u životu moje djece, a i u mom, pošto imam namjeru da još živim, ova zemlja mogla raspasti, počevši od Kalifornije. U ljeto 2017. godine sa saradnicima sam pisao "spec" – nenaručen scenario koji smo pokušali prodati, pa nam nije uspjelo – koji počinje scenom iz 2040. godine: Capitol gori, krov se urušava, a SAD se raspadaju. Tada smo možda bili previše naivni, optimistični u procjeni vremena i uzroka. Čini se da je ta vizija bliža stvarnosti nego što smo očekivali.

Ako se trenutni trendovi nastave, svijet bi mogao svjedočiti ne samo raspadu SAD-a nego i nizu globalnih sukoba. Bit će velikog belaja. Uhvatim se da u posljednje vrijeme često ponavljam: budimo bez brige – dobro neće biti.

 

Izbjeglički ep

Globalni događaji trenutno imaju izravan utjecaj na svakodnevni život skoro svakoga, svih pojedinaca. Kako se individualno nosite s njima?

Amerika je dovoljno velika, s društvenim i geografskim mjehurićima koji pružaju osjećaj sigurnosti i udobnosti, poput Kalifornije ili Princetona. Slično je bilo prije rata u Sarajevu – ljudi su mislili da rat neće doći u grad. Amerika, poput Sarajeva prije rata, živi u mjehurićima sigurnosti, vjerujući da se ništa neće promijeniti jer tako je uvijek bilo. To je psihološka blokada – izbjegavanje misli o kraju i smrti. Klasne razlike pojačavaju pasivnost. Privilegirani planiraju bijeg, dok se mnogi prilagođavaju kako bi izbjegli odgovornost.

Pregovaranje sa stvarnošću, koja je očigledna, uvijek me intrigiralo kao pisca. Stvarnost je samoevidentna, a mi imamo uredničke intervencije u nju – individualne ili kolektivne. Kraj aprila 1992., zovem majku iz Chicaga i čujem pucnjavu na telefon. Na pitanje što se događa, ona odgovara: "Evo, danas se već manje puca", kao da je riječ o prolaznoj oluji, nevremenu. Tako se suočavamo s realnošću jer je alternativa previše strašna.

Ljudi nisu naivni, ali pregovaranje sa stvarnošću je izbjegavanje strašne alternative. Slično je bilo s Trumpom – 2015., kada je prvi put objavio kandidaturu, naša liberalna publika na jednom ljutom intelektualnom festivalu literature u New Yorku se smijala na sam pomen Trumpa. Htio sam im reći, zato što se tako smijete, zato će se to desiti, zato što ne vjerujete da će se to desiti. Godinama kasnije, Trump je i dalje prisutan, a ljudi i dalje misle da će istina pobijediti – milion skandala poslije, na svaki se upale: "Lopov, silovatelj, psihopata, eh, sad će mu ovo doći glave, samo kad dobri Amerikanci saznaju istinu!" – i tako već osam godina.

Najopasnije su stvari koje ne možemo zamisliti jer na njih nismo spremni. Naučio sam da, ako mogu nešto strašno zamisliti, neko drugi je to također zamislio i isplanirao – strateg, vojskovođa ili politički operater.

Trump je u vladi, Republikanci kontrolišu Kongres, oni će sve da razvale. To je njihova jedina strategija. Ja vjerujem da bi se u životu moje djece, a i u mom, pošto imam namjeru da još živim, ova zemlja mogla raspasti, počevši od Kalifornije

Prošlo je više od deset godina od objavljivanja vašeg pretposljednjeg romana do "Bejturana i ruže", objavljenog 2023. To je antiratni roman u kojem glavni lik, Rafael Pinto, putuje kroz fragmentirane prostore i vremena, natjeran ratnim okolnostima, a vođen ljubavlju. Kroz osvrt na lik Rafaela Pinta, željela bih postaviti pitanje koje možda nije centralno u romanu, ali ga naš razgovor otvara: kako možemo usporediti stvarnost i sudbinu?

Napisao sam izbjeglički ep, jednu od najstarijih narativnih formi. U ljudskoj historiji, priče često počinju time da neko nekuda odlazi — od Gilgameša preko Don Kihota do Kerouaca. Napuštanje tačke A i kretanje kroz prostor stvara priču na bezbroj načina.

Sudbina je metafizička, vjerska ili pseudovjerska kategorija. Ono što je uvijek bilo moguće unutar historije jeste ljudska moć djelovanja – bilo pojedinačno ili kolektivno. Na nama je da pronađemo način na koji možemo djelovati, pri čemu su pred nama uvijek i određena automatska ograničenja.

Pintu nisam pisao da bih se posvetio pitanju u kojoj mjeri je moć djelovanja u društvu dostupna nekome, ali Pinto, nakon atentata, prolazi kroz prostore u kojima nema funkcionalnog društva ni mehanizama koji strukture predstavljaju kao prirodne i stvarne. On, također, nema poziciju iz koje se može identifikovati. Pinto, dok pokušava spasiti glavu u kineskoj pustinji, nije građanin nijedne države, niti postoji država koju je napustio. Pinto i Osman lišeni su tih ograničenja djelovanja i identifikacijskog sistema koji nam nameću društvo, hijerarhija i vlada.

Pinto je moderni subjekt. Njegov subjektivitet se ostvaruje kroz moć djelovanja, jer na svom putovanju donosi odluke. Svaka odluka, ma kakva bila, čin je praktikovanja te moći. Na taj način, kroz čin izbora, on postaje lik koji djeluje.

Iako mu se non-stop radi o glavi, Pinto ne prestaje donositi odluke. Ne može kontrolisati historijske tokove, vratiti se u Sarajevo ni zaustaviti rat, ali njegov kapacitet za djelovanje ostaje. Njegova moć djelovanja dobrim dijelom proizlazi iz ljubavi.

Posljednji Hemonov roman objavljen je na našem jeziku prošle godine

Ljubav i nostalgija

Jesu li jedine Pintine odluke vezane uz njegovu ljubav prema Osmanu, njegovom partneru, odluke koje su oblikovale njegovu sudbinu?

Ovaj rukopis sam 2010. predstavio svom britanskom izdavaču. U nacrtu su Pinto i Osman bili prijatelji. Ne mogu se sjetiti kada i kako sam se predomislio i učinio ih ljubavnicima, ali to je bila dobra odluka. Ljubav je narativno zahvalnija. Njihovo glavno emotivno stanje kada su bili prijatelji bila je nostalgija. Bila je ideja da stalno pričaju o Sarajevu i da u jednom trenutku, pošto ne mogu da se vrate, njihovo Sarajevo postane potpuno izmaštan, mitološki prostor i da onda kada završe u Šangaju, tamo je ludilo, ali njih samo nosi to utopijsko Sarajevo u koje ne mogu da se vrate.

Nostalgija može da se pojača ili smanji, ali je nostalgija uvijek u istom tonu. A ljubav je komplikovanija zato što se uvijek donose neke odluke glede drugog ljudskog bića u tvom životu: ljubavnika, djeteta… Ljubav diktira kako ćeš živjeti, od toga zavisi život.

Ljubav ne nestaje, već postaje nepraktična pod pritiscima poput historijskih ili ratnih okolnosti. Ne znamo koliko je ljubavi bilo u Auschwitzu. Cijeli sistem bio je postavljen tako da ljude obezvrijedi do tačke gdje su tijela postojala samo kao osuđena na smrt

Da li je u stvari, dislociranje nostalgije kako bi postala produktivna sila, moguće samo kroz ljubav?

Nostalgija je retroaktivna utopija povezana s gubitkom i preuređivanjem prošlosti kako bi bila lišena nelagode, što dijaspora dobro razumije. Ljubav, kao praksa i metafizička kategorija, pregovara stvarnost i prošlost. Ona je jedno od najvećih ljudskih dostignuća, ali pitanje je pod kojim uvjetima prestaje funkcionirati. Ljubav ne nestaje, već postaje nepraktična pod pritiscima poput historijskih ili ratnih okolnosti.

Ne znamo koliko je ljubavi bilo u Auschwitzu. Cijeli sistem bio je postavljen tako da ljude obezvrijedi do tačke gdje su tijela postojala samo kao osuđena na smrt. Mislim da je većina ljudi u takvim uvjetima bila dovedena do granice gdje je ljubav postala fizički nemoguća.

Pinto, međutim, nije došao do te tačke. Iako su uvjeti bili strašno teški, njegova ljubav je opstala. Pinto je epski junak, a epski junaci uvijek imaju neku posebnu snagu. Junaci se nikoga ne plaše i često su potomci kraljeva ili bogova, uvijek s nekom izvanrednom osobinom. Pinto, međutim, nije imao specijalne moći, osim moći ljubavi, koja ga je vodila kroz sve prepreke.

Sposobnost za ljubav u najtežim uvjetima u tom je smislu izvanredna i gotovo nevjerojatna. Koliko ja znam, nema mnogo epova u kojima glavni junak ima tu moć – da voli, kako on voli Osmana, kako voli Rahelu u najgorim mogućim okolnostima.

Sposobnost za ljubav u romanu postoji na tankoj granici između prisutnosti i straha od gubitka. U Sarajevu, Rafael Pinto nije raspoložen da učestvuje u društvenim gibanjima. On je, dok se dešava ubistvo Franza Ferdinanda par metara od njegove apoteke, korisnik opijuma, razonodan i nezainteresiran. Tako počinje njegova priča.

Želio sam da roman pokrije kratki dvadeseti vijek, a Pinto je moderni subjekt vremena u prelazu. Na dan atentata, 28. juna 1914., četiri carstva vladaju dobrim dijelom svijeta i to je tako već stoljećima, kako se čini, jednu čitavu vječnost. Nitko se više ne sjeća društvenog poretka bez tih carstava, niti može zamisliti drugačiji svijet – osim možda ponekih studenata, komunista i sličnih grupacija. A onda, unutar pet godina, tri od ta četiri carstva nestaju bez traga. Odjednom nastaju Čehoslovačka i Jugoslavija – zemlje bez presedana, i teritorijalno i društveno. To je kraj devetnaestog i početak dvadesetog vijeka.

Izmještenost i masovne pojave obilježile su ga sa svih strana. Pinto je moderni subjekt – iz Sarajeva, ali s obitelji koja tamo živi stotinama godina, govori njemački, studirao je u Beču, trojezičan je. Ima sposobnost refleksije, razmišlja o sebi, piše poeziju. On je moderni subjekt u punom smislu te riječi, a iskustvo gubitka suštinski je dio tog subjektiviteta. To nije specifično samo za njega – gubitak je obilježio dvadeseti vijek. Revolucije i ratovi osigurali su da gotovo svatko u nekom trenutku iskusi osjećaj gubitka.

Pitanje je kako se pojedinci i kolektivi odnose prema toj prošlosti – svaki na svoj način. A isto tako i ljubavi. Ljubav je uvijek neodvojiva od mogućnosti gubitka. Na kraju, kada svi ostare ili umru, ljubav se mijenja. Kada druga osoba nestane, ljubav prelazi u neku drugu dimenziju – ne može se praktikovati, može samo preći u domen nostalgije.

 

Mlađi su bolji od mene

Recite više o gubitku.

Ja sam 1990. dobio kasetu s pjesmama Flory Jagode, "Memories of Sarajevo". Njen čisti sarajevski akcent je zauvijek je ostao sa mnom. Kako ona sarajevski izgovara "noches, noches, buenas noches" – noćes, noćes, buenas noćes. Ta pjesma, kao i čitav taj gubitak sefardske zajednice u Sarajevu, koja je bila suštinski dio grada, nosi nevjerojatnu težinu. Hiljade ljudi, uglavnom Sefarda, živjele su tu, oblikovale grad, a onda nestale. Taj svijet, taj život koji je bio, više ne postoji. I mi to zapravo nismo vidjeli – jer kako možeš vidjeti nešto što više ne postoji? Kako možeš vidjeti odsutnost? Živjeli smo, moja generacija i mlađe, usred tog gubitka, a da ga nismo u potpunosti bili svjesni.

Naravno, uz taj gubitak dolazili su i drugi – gubitak muslimanskih zajednica, razne političke i društvene promjene. Iako je to možda karakteristika trećeg svijeta, na kraju krajeva, gubitak je univerzalan. On uvijek ostavlja trag. I taj trag nije samo historijski, već i kulturološki – ima svoje posljedice. Gubitak postaje centralni motiv, osjećaj koji definira čitave žanrove, poput sevdalinke.

U njoj je uvijek prisutno to nešto što je nestalo, što više ne postoji, ali o čemu sada možemo pjevati, sjećati se. Odsustvo oblikuje narativ, kao u priči s nadvojvodom, gdje njegov nestanak simbolizira kraj jednog svijeta. Iako taj svijet ne postoji, njegovo odsustvo postaje dominantno. Gubitak je restriktivan jer se refleksija o njemu često javlja tek kasnije, kroz distancu, dok narator reinterpretira iskustvo i dodaje mu novu dimenziju.

Dakle, nije riječ samo o direktnom iskustvu, već o refleksiji, o ponovnom promišljanju. Taj gubitak, koliko god bio bolan, postaje središte priče – centralni motiv koji nosi emociju i svjedočanstvo o vremenu koje je prošlo.

Jedna od velikih laži nacionalizma je ta da nacija nije nešto što se mora stvoriti, već nešto što samo treba da se obnovi jer su došli neki drugi da je unište. To je ta restorativna, neproduktivna nostalgija – make America great again

Da li je nostalgija vremenski i prostorno određena?

Nostalgija me zanima narativno, ali izbjegavam je kao lični osjećaj. Sumnjam u ozbiljan pristup nostalgiji kao dominantnoj prizmi za gledanje prošlosti i sadašnjosti. Glavni problem nostalgije je što zanemaruje budućnost, a restorativna nostalgija je posebno problematična jer koristi prošlost kao model za budućnost, sprječavajući stvaranje novih ideja. S psihološkog aspekta, nostalgija se često javlja s godinama kada nam je budućnost kraća, a prošlost duža, što može biti razumljivo, ali i izazovno, posebno u kontekstu Jugoslavije. Nesposobnost zamišljanja alternativne budućnosti nije individualna krivnja, već posljedica kolektivnih trauma.

Međutim, evo, tvoja generacija u dijaspori, rekao bih - često ima poseban odnos prema nostalgiji. Zaštićeni su od nostalgije u dijasporičnoj situaciji jer su obrazovani u novom kontekstu i mogu da razumiju nostalgiju a da je ne osjećaju. To dislociranje nostalgije iz emotivnog u narativno ili teorijsko može postati kategorija razmišljanja koje nije jedina, isključiva ni dominantna.

Nostalgija se može shvatiti kao dio kontinuiteta koji završava u budućnosti, umjesto ostajanja u mitskoj cirkularnoj strukturi. Postjugoslovenska nostalgija, politička, kulturna i lična, simptom je nesposobnosti kolektiva da zamisli alternativnu budućnost. Aktiviraju se priče o sudbini, gdje ljudi nemaju moć djelovanja, a nostalgija postaje simptom tog manjka moći. Odsustvo izbora, koje se često i idealizira u prošlosti, zaboravlja da je Jugoslavija omogućavala više izbora i da su ljudi, na primjer, mogli birati biti Jugosloveni, bez etničkog predodređenja.

I svaki je potez mogao sadržavati više budućnosti nego je sad moguće.

Tek sam u postjugoslovenskom prostoru shvatio da više nemam osjećaj da se svi krećemo prema nekom budućem horizontu. To je laž do koje nismo dobacili, ali istovremeno značajna promjena u životima mojih roditelja, koji su odrasli u kući sa zemljanim podom, a završili u socijalističkoj srednjoj klasi. Prošli su kroz obrazovni sistem u Jugoslaviji, zdravstvene usluge koje su im tada bile dostupne sigurno su podržale njihov dugi životni vijek.

Pogledajte, na primjer, film Jasmile Žbanić "Blum" – postojale su kompanije koje su išle prema budućnosti. Čitav Blumov pristup bio je usmjeren na izgradnju nečega što će u budućnosti moći pomoći. To življenje u takvom društvu, uz sve probleme i laži kojih se aktivno sjećam, bilo je specifično. Jedna od velikih laži nacionalizma je ta da nacija nije nešto što se mora stvoriti, već nešto što samo treba da se obnovi jer su došli neki drugi da je unište. To je ta restorativna, neproduktivna nostalgija – make America great again.

U razgovoru za Novosti prije pet godina ste također rekli da su za vas najveći izazov, i najveća stimulacija, studenti – mladi, pametni, sposobni, puni energije, spremni da mijenjaju stvari. U svjetlu trenutne globalne pobune studenata, kako reflektirate na ovu izjavu?

Moja majka je uvijek govorila, ja volim omladinu!, s prstom koji se odlučno njiše uperen ka nebu. To je, mislim, jedna od stvari Jugoslavije – vjerovalo se u omladinu. Mi smo bili mladi pioniri, a omladinske radne akcije su bile povezane s radom, ali i kulturnim vrijednostima. Omladina je tada imala važnost i borila se za svoju budućnost i slobodu. Ja sam bio priveden u državnu sigurnost kao omladinac, jer se brinulo o omladini, i tako se brinulo – šta će biti s omladinom.

Ja volim omladinu kao moja majka, jer su mlađi uvijek bolji od mene. To je moja pretpostavka, da su intelektualno spremniji za svoju budućnost nego što sam ja bio za svoju. Moja budućnost je kraća, zato je to. S obzirom na godine, ja jednostavno ne znam neke stvari.

Ja nemam osjećaj da ja znam, a moji studenti da ne znaju. Oni će naučiti mnogo više nego ću ja u sljedećih godinu dana. Ako se mi svi povlačimo u sigurne prostore da ne promijenimo vlastiti život da ne bi morali da se suočimo s fajrontom, mlađi ljudi nemaju takve prostore u koje mogu da se povuku, nemaju te prostore. Mnogo je teže reći dobro je ovako, može i gore, kad si mlad.