Teško je mjeriti tugu nadgrobnih spomenika, ali meni jedan od najdirljivijih nalazi se na sarajevskom starom Jevrejskom groblju. Na njemu, ispod Davidove zvijezde, pored imena stradalih, piše "Žrtve svjetskog rata". Danas, ta naivnost da će se svijet oporaviti i pamtiti, kako nikad više ne bismo doživjeli kataklizmu tolikih razmjera, izaziva još samo sjetu.
Upletena u taj davnašnji svijet, u Sarajevskom ratnom teatru krajem prošlog mjeseca premijerno je izvedena predstava "Svijet i sve u njemu". Riječ je o adaptaciji romana "Bejturan i ruža" američko-bosanskog pisca Aleksandra Hemona, za koju režiju potpisuje jedna od najznačajnijih postjugoslavenskih rediteljica Selma Spahić, a dramaturgiju mlada dramska autorica Emina Omerović. Svakako se mora spomenuti i vrlo zahtjevna glumačka podjela koju čine: Ermin Bravo, Alban Ukaj, Snežana Bogićević, Tatjana Šojić, Kemal Rizvanović, Igor Skvarica, Hana Zrno i Faruk Hajdarević.
Svijet romana i predstave upisuje se u traumu Prvog svjetskog rata, razotkriva posljedice razaranja po male i zaboravljene ljude te donosi priču o snazi ljubavi, koja valjda još jedino gura čovjekovu vjeru da je bolji svijet moguć. Sve počinje sarajevskim atentatom 1914. nakon kojeg se dvojica Sarajlija, Rafael Pinto i Osman Karišik, pod prisilom mobilizacije nađu u istom rovu.
U tuđinskoj zemlji gdje non-stop vreba smrt, među dvojicom mladića (čije bi se sudbine teško mogle spojiti pored Miljacke) rađa se snažna ljubav zbog koje će kroz rat, a i nekoliko godina poslije njega, preživjeti sve moguće i nemoguće. Ali da sad ne bismo dublje ulazili u kompleksnost same fabule, jer za to nemamo prostora (roman svakako vrijedi pročitati), ja bih se zadržala na ideji povratka kući, onog trenutka kad neko novo sunce zasja nad njihovim životima.
Osman je taj koji po svaku cijenu želi nazad, dok bi Pinto radije birao bezdomništvo i izgnanstvo nego život skrivanja i pretvaranja. Na sceni, koja je riješena tako da se publika nalazi u sredini, a sama radnja kruži okolo, kao Zemlja oko svoje ose, Pinto postavlja pitanje: da li nakon svega Sarajevo i dalje postoji?
Postoje putevi s kojih nema povratka. Ne može se dvaput u istu vodu ugazit, pa zvala se ona i Miljacka. Na samom kraju, u publiku ulazi Rahela, Osmanova i Rafina kćerka, i pita nas: sjećamo li se njenih očeva? Tišina koja nastane jednaka je onoj koju možete osjetiti ako ikad posjetite staro Jevrejsko groblje u Sarajevu. "Svijet i sve u njemu" je opomena svima nama da smo, u vremenu koje toliko apeluje na (selektivnu) kulturu sjećanja, zaboravili šta smo i koga sve izgubili.
