Vjetar koji je vitlao sarajevskim ulicama u ponedjeljak, 10. februara kao da je htio obrisati tragove studenata i građana koji su ispred zgrade Parlamentarne skupštine BiH došli podići glas protiv nemara i zaborava, ali nije uspio rastjerati nepokolebljivu namjeru da se ustane i kaže – dosta je bilo!

Gomila je disala kao jedno tijelo, stegnuta hladnoćom, ali ojačana gnjevom. Lica su im bila ozbiljna, glasovi jasni, parole oštre. Iz mase su se uzdizali transparenti s pitanjima koja su odzvanjala poput optužnica: "Gdje su donacije?" "Gdje je odgovornost?" "Gdje su institucije dok narod umire?" Svaka riječ bila je kamen bačen u ustajalu baru birokratske bešćutnosti.

Studenti, prekaljeni u letargiji sistema koji ih je učio da šute, danas su izabrali da govore. A njihovi glasovi su udarali o prozore moćnika poput nepozvanih glasnika iz budućnosti, noseći poruku koju više nije bilo moguće ignorisati. Jedna studentica u megafon čita imena nastradalih, njeni kolege nakon svakog izgovorenog imena odgovaraju: "Pravda, pravda!"

Pogledajte Srbiju, koja se cijela digla na noge nakon skoro identične situacije, a ovdje jedva da imamo hiljadu prosvjednika. Razlika je u tome što u Srbiji imate autokratsku vlast jednog čovjeka, dok su ovdje svi na vlasti i niko nije – kaže Belma Buljubašić

Neformalna grupa studenata pod nazivom "Hoće l' ta promjena" ima jasan cilj: zahtijevati odgovornost i pravdu za tragediju koja je u noći sa 3. na 4. oktobra 2024. godine odnijela 27 života, od kojih 19 u Donjoj Jablanici. Studenti su artikulirali osam konkretnih zahtjeva upućenih vlastima.

Prvi među njima je hitno pokretanje istraga i podizanje optužnica protiv odgovornih lica, uz insistiranje na transparentnom informisanju javnosti o svim poduzetim radnjama nadležnih službi, organa i institucija u vezi sa smrću njihovih sugrađana. Također, zahtijevaju krivično sankcionisanje svih odgovornih za rad ilegalnog kamenoloma koji je direktno izazvao smrt 19 ljudi u Donjoj Jablanici, kao i onih unutar nadležnih organa koji su propustili preventivno djelovati i spriječiti ovu tragediju.

Pored toga, studenti traže reviziju svih kamenoloma i drugih ekološki opasnih projekata koji predstavljaju potencijalnu prijetnju po živote ljudi širom BiH, te usklađivanje prostornih planova sa mapama klizišta i bujičnih rijeka kako bi se spriječile buduće katastrofe.

Posebno naglašavaju potrebu za objavljivanjem podataka o prikupljenoj pomoći i transparentnosti utroška svih sredstava iz budžeta Federacije i donacija pristiglih za poplavljena područja, kao i javno objavljivanje planova i dinamike sanacije tih područja. Zahtjevi odražavaju duboko nezadovoljstvo studenata trenutnim stanjem i predstavljaju poziv na odgovornost i promjenu načina kako se upravlja krizama u zemlji.

Glasovi protiv nemara i zaborava (Foto: Eldin Hadžović)

Pritisak težine smrtonosne tragedije iz oktobra prošle godine ne može se više izdržati, kiše su isprale iluzije o sigurnosti i otkrile goli nemar, jer ni četiri mjeseca nakon katastrofe i dalje nema odgovora na pitanje – ko je odgovoran. Dvadeset i sedmero njih ostalo je zakopano u mulju i kamenju, ne zato što je priroda bila surova, već zato što je čovjek bio nemaran.

Kiša koja je padala tih dana nije bila samo voda; bila je to teška, olovna presuda svijetu koji se pravio da ne vidi. Ispod lavine mulja, kamenja i blata urušila se iluzija o sigurnosti, a ostala je gola stvarnost: neuređeno, korumpirano društvo u kojem se koncesije dijele lakše nego odgovornost, a ljudski životi jeftiniji su od kamena koji ih je usmrtio.

I sada, mjesecima kasnije, odgovori su jednako zatrpani pod slojevima birokratskog nereda, neispunjenih obećanja i političke nemoći. Protest nije samo čin pobune, kaže nam jedna studentica, ovo je kolektivni otpor protiv tišine koja se uporno nameće kao jedini zvanični narativ.

Priča o kamenolomu iznad Donje Jablanice priča je o pohlepi i sistemskom nemaru. Kompanija Sani Dženana Honđe poslovala je uz prešutni blagoslov vlasti, dakle unatoč zabranama za rad. Riječ struke, koja je u više navrata upozoravala da eksploatacija terena može dovesti do katastrofe, izgubila se u birokratskim lavirintima i proračunatim tišinama.

Alma Muharemović: Mi nećemo odustati (Foto: Eldin Hadžović)

Profit je govorio glasnije od razuma. I tako je, dok su bageri parali tlo, vrijeme otkucavalo ka neizbježnom. Kada je zemlja konačno popustila, nije to bila nesreća – bio je to zločin, dug i polagan, počinjen kroz godine sistemskog ignorisanja.

Preživjeli i porodice žrtava traže odgovore, ali konstantno nailaze na zidove. Istraga tapka u mjestu, još uvijek niko nije procesuiran, još uvijek niko nije podnio ostavku. Vlasnik kamenoloma nije pozvan ni na informativni razgovor. I dalje nema transparentnosti oko prikupljenih donacija. Oni koji su izgubili svoje ne mogu tek tako nastaviti dalje. A sada su i studenti prepoznali da se u toj tišini, u tom prećutnom pristajanju na nepravdu, krije njihov vlastiti budući poraz. Zato su izašli na ulice – ne samo zbog mrtvih, nego i zbog živih.

Alma Muharemović sa Prirodno-matematičkog fakulteta kaže da ju je nepravda motivirala da dođe pred zgradu Parlamenta. Na transparentu koji drži u rukama piše: "Kad je student kasno platio školarinu – odgovornost odmah, kad je 27 mrtvo – šutite!"

- Očekujem da nas čuju i da motivišemo građane, naročito mlade ljude, da nam se pridruže kako se tragedije poput ove više ne bi ponovile. Toliko ljudi je ostalo bez života, a još i više bez kuća i domova, nadam se da će ovi protesti nešto promijeniti. A ako ne ovi, onda budući, jer mi nećemo odustati. Hoću da poručim da ovako više ne može i da promjene konačno moraju doći - kaže Alma.

(Foto: Eldin Hadžović)

I zaista, svi s kojima smo razgovarali se slažu da je kap prelila čašu, ponavljajući zahtjeve da se nepravda imenuje i kazni. Studenti ne traže milost, ne mole za razumijevanje, već traže ono što bi trebalo biti zagarantirano u svakom društvu koje sebe naziva civilizovanim: istinu, odgovornost, pravdu. Njihovi zahtjevi su jasni. Protest nije donio odgovore, ali donio je nešto drugo – trenutak u kojem je postalo jasno da tišina više nije dovoljna, da ne može trajati vječno. Možda su vrata ostala zatvorena, ali ruke koje su na njih udarale nisu bile slabe. Studenti su shvatili da vlast funkcionira na principu čekanja da vika utihne.

Neki proteste uspoređuju sa studentskim blokadama u Srbiji, gdje su se mladi posljednjih mjeseci organizovali protiv nasilja i korupcije. Motivacija za bunt je ista – radi se o ljudskim životima koji su doslovno zakopani pod teretom nebrige i korupcije. Radi se o studentima koji su shvatili da bi sutra oni mogli biti pod tim blatom, ili nekom novom nadstrešnicom.

Pitanje koje sada lebdi nad svima – i nad vlastima, i nad onima koji su izašli na ulice – jeste može li ovo prerasti u nešto veće. Profesor Dino Abazović nazvao je protest "naznakom prijeko potrebnog buđenja svijesti", ali svi znaju da moraju postojati istrajnost, mreža solidarnosti, osjećaj kolektivne odgovornosti da bi se nešto zaista promijenilo. Aktivisti upozoravaju da je protest tek prvi korak – da bi se promjena dogodila, studenti i građani moraju nastaviti s pritiskom, moraju se organizirati, moraju biti spremni na dužu borbu.

Belma Buljubašić, profesorica sa Fakulteta političkih nauka, također je među studenticama i studentima. Ona je, kao veteranka raznih protestnih okupljanja, skeptična. Kaže da ne može da ne dođe, ali da ju je iskustvo naučilo da se u Bosni i Hercegovini nikad ništa ne mijenja.

(Foto: Eldin Hadžović)

- Pogledajte Srbiju, koja se cijela digla na noge nakon skoro identične situacije, a ovdje danas jedva da imamo hiljadu prosvjednika. Većini je, izgleda, dobro. Razlika je u tome što u Srbiji imate autokratsku vlast jednog čovjeka, dok su ovdje svi na vlasti i niko nije. Kod nas je puno kompleksnija situacija, a lijepo vidimo i da iz Republike Srpske nema podrške protestima, kao da se njih ovo sve ni najmanje ne tiče - ističe Buljubašić.

Vlast svakako računa na zaborav. Na umor. Na one duge sedmice kada će studenti imati ispite, kada će pažnja javnosti skrenuti na neku novu aferu. Ali ako ovaj protest zaista označava nešto novo – ako se umjesto umora pojavi istrajnost, onda vlast možda više neće moći računati na stare metode. Možda će prvi put, nakon dugo vremena, morati da odgovori.

Postoji razlika između umora i zatišja, između odustajanja i pripreme za sljedeći korak. Ako je nešto postalo jasno tog dana pred Parlamentom BiH, to je da gnjev nije bio prolazan hir. U očima onih koji su vikali, u rukama koje su držale transparente, u riječima koje su odjekivale kroz megafone, nije bilo one uobičajene spoznaje da je sve uzalud.

Naprotiv, činilo se da prvi put u dugo vremena postoji nada da promjena nije samo apstraktan koncept, već nešto što se može oblikovati vlastitim rukama. Ali samo ako te ruke ostanu stisnute u pesnice dovoljno dugo. A to je, u konačnici, stvarna poruka ovih protesta. Društvo u BiH umorno je od korupcije, nepravde i beznađa. Bez nade u novu generaciju koja na svojim plećima može i mora ponijeti teret promjena nema ni nade da nas neće zatrpati neki novi odron, ili klizište čim padne malo jača kiša.

Da li će se studenti vratiti na ulice? Hoće li im se pridružiti drugi? Ili će se sve raspršiti u istom ritmu u kojem je nastalo? Odgovor na ta pitanja nije u rukama vlasti – oni će čekati i nadati se da se ništa neće promijeniti. Odgovor je na onima koji su u ponedjeljak stajali ispred Parlamenta, a od njih zavisi da li će ostati samo glas u vjetru ili će postati oluja koju niko ne može ignorirati.