Minaret i kupola džamije vire iznad smeđe, prljave vode: nestvaran se i svima u pamćenje urezan prizor nalazi na najupečatljivijoj fotografiji stravične tragedije koja je zadesila Donju Jablanicu, ali i ostale dijelove Srednje Bosne i sjeverne Hercegovine. Snagu upečatljivosti fotografiji daju dvije paralelne funkcije koje je "obnašala" u procesu informiranja bosanskohercegovačke, regionalne i šire javnosti. Prva je strogo informativna: sama količina vode svjedoči o razmjerima katastrofe. Druga je komemorativna: spomenuta "nestvarnost" prizora i činjenica da se radi o sakralnom objektu fotografiju su učinili virtualnim spomen-obilježjem, "mjestom" na kojem skrolanje zastane, spontano se izrazi sućut i nelagodno krene dalje.

Sakralni objekti u Bosni i Hercegovini su ujedno i politički. Razlog je prost: konfesionalne i etničke granice se poklapaju. Ne da se samo poklapaju već se i međusobno definiraju. Čak i oni sakralni objekti ili religijski protagonisti koji žele izbjeći automatsku dodjelu političke etikete samim tim činom postaju sumnjivi i politički obilježeni. Iz tih je razloga nadkonfesionalna komemorativna uloga potopljene džamije imala značajniji društveni učinak. Empatiju, solidarnost i konkretnu pomoć ponudili su i obični ljudi i predstavnici vlasti bez obzira na nacionalnu pripadnost, kako u samoj BiH, tako i u okolnim državama poput Hrvatske i Srbije. Slične reakcije ne bi izostale ni da je džamija izbjegla tragičnu scenografiju, ali zasigurno im je pridala dodatnu dimenziju društvene refleksije o samom događaju. I takva neobična ujedinjenost potaknula je očekivana pitanja: zašto se ovo događa samo u slučajevima tragedija? Sugeriraju li takvi okidači za solidarnost da je ona stalno prisutna, latentna, među ovdašnjim narodima, a da je politika sustavno potiskuje? Mogu li se iz ovakvih slučajeva uspostaviti neki trajniji obrasci solidarnosti koji će se efikasnije opirati toksičnim nacionalističkim politikama? Postoje li neki obnovljivi moralni resursi da nacionalizme liše sudbinske uloge? Ili u tabuiziranoj varijanti: postoji li još Jugoslavija?

Odgovor na posljednja četiri pitanja je jednostavan: ne. Ali razlozi iza takvog odgovora su komplicirani. Krenimo s odgovorom na prvo pitanje. U slučajevima tragedija koje spadaju pod prirodne nepogode događa se suspenzija politike. U tom trenutku više ne vrijede standardne podjele, prorade takozvani osnovni ljudski impulsi i svi su posvećeni neposrednoj pomoći ugroženima. Uspostavi se političko primirje i ostvari se ona poslovična balkanska pretpolitička utopija bezbroj puta definirana prilikom političkog nesnalaženja sa snagom nacionalizma: ne gleda se tko je tko, već tko je kakav čovjek. Suspenzija politike i primirje traju dok se ne odradi društveno žalovanje i dok se ne otkrije, a uvijek se otkrije, čak i u slučajevima potresa, da prirodna nepogoda nikad nije samo prirodna. Povratkom u "prirodno" političko stanje ne dokazuje se da su pomoć, solidarnost, empatija i žalovanje bili lažni. Oni su bili sasvim iskreni i naknadni eventualni ispadi neće osporiti tu inicijalnu iskrenost. Radi se o tome da moralna empatija može supostojati s političkom kalkulacijom. Bez obzira na to radi li se o neposrednoj kalkulaciji koja solidarnost i pomoć odmah pretvara u politički kapital ili o naknadnom davanju prednosti kalkulaciji i interesima. Razlog takvoj kontradikciji ne leži u nekakvoj pokvarenoj ljudskoj prirodi koja se ne može držati osnovnog moralnog kompasa. Razlog se skriva u tome što se političke institucije i trajniji oblici solidarnosti ne mogu graditi samo na moralnim principima.

Krenimo od konkretnog događaja u Donjoj Jablanici i svih onih faktora koji prirodnoj nepogodi oduzimaju dozu prirodnosti. Službena istraga još nije završena i kolaju razne priče čija se provjerljivost tek treba utvrditi, ali indicije i brojni eksperti upućuju na kobnu ulogu spornog kamenoloma koji se nalazio iznad mjesta. Pored samog kamenoloma, čiji su ostaci u kombinaciji s vodom doslovno sravnili kuće, šumarski stručnjaci upućuju i na eksploataciju i sječu šuma, čime se značajno umanjila moć zemljine apsorpcije padalina. Bez obzira na krajnji ishod istrage, katastrofa upućuje barem na minimalni zaključak po kojem kamenolom na toj poziciji predstavlja značajan rizik. Da bi se došlo do društvene procjene tog rizika trebalo je izgraditi institucije koje mogu interese mještana i cijelog područja ukalkulirati u te procjene. Kao i u brojnim drugim slučajevima, postojali su nečiji ekonomski i politički interesi koji su spriječili izgradnju institucija ili su ih zarobili. One se ne mogu vratiti u službu javnog interesa masovnom emocionalnom reakcijom na stradanja. Reakcija može biti poticaj, ali povratak iziskuje resurse, sate i sate rada i političkog organiziranja, pa i emocionalnog rada koji iscrpljujući sastanci i dogovori nose sa sobom.

Sagledajmo situaciju i nešto šire. Iza sve učestalijih prirodnih nepogoda stoji čovjek, tj. klimatske promjene izazvane upotrebom fosilnih goriva. Unatoč silno zelenoj retorici u marketinškim i političkim kampanjama, ozbiljnijeg pomaka ka rješavanju ultimativnog problema čovječanstva nema na vidiku. A nema ga jer – pored same kompleksnosti dogovora i provedbe koji po definiciji uključuju cijeli svijet – moraju se presjeći dosadašnji odnosi moći i osporiti prava na realizaciju nekih interesa. Kao i u slučaju kamenoloma koji predstavlja rizik za malo mjesto, i na globalnoj razini potrebni su snažniji kapaciteti od moralne spremnosti ili puke egzistencijalne potrebe. Bez njih se ne može i oni mogu donijeti prevagu u političkim okršajima, ali bez organizacijskog rada i pripreme ne mogu stvoriti polugu moći koja mijenja odnose i otvara koridore prema nužnom i potrebnom rješenju.

Zašto se onda ostaje često na razini morala ili se moralna ispravnost tretira kao zamjena za politiku ili politički stav? Razlog je prije svega ideološki, a ta je ideologija "naslonjena" na ekonomske okvire u kojima živimo i u kojima se snalazimo. Danas je bilo kakav oblik kolektivnog udruživanja radi realizacije interesa sumnjiv kao takav. Trend je vjerojatno najvidljiviji u stigmatizaciji stranke kao pojma i pojave. Relativno nove stranke se itekako prilagođavaju takvoj atmosferi: tako u Hrvatskoj na desnici imamo – ili smo imali – "pokret" u obliku Domovinskog pokreta, a na ljevici "platformu" Možemo. Naprosto se bježi od stranke ili partije kao društveno-političkog oblika navodno osuđenog na korupciju. I nije to slučajno i nije izraz nekakvih organizacijsko-estetskih preferencija. Stranke su tu stigmu zaslužile. Ali ona ne proizlazi iz nekakve inherentne koruptivnosti stranke kao takve. Stigmu su stranke stekle promjenom društvene funkcije: one sada mahom funkcioniraju kao osiguravajuće kuće čiji su klijenti članovi. One ih "osiguravaju" od hirova tržišta zaposlenjima i drugim oblicima klijentelizma. A često klijenti smatraju da polica osiguranja vrijedi i u slučaju prirodnih nepogoda, kao što je pokazala afera "Nakaze" tijekom ovoljetnih požara u Dalmaciji.

U takvoj političkoj atmosferi ne čudi da ideološku i valorizacijsku prednost ima kultura poduzetništva i individualnog snalaženja. U ekonomskoj sferi treba se sve prepustiti individualnoj inicijativi, a kolektivni napori preostali su za stranke kao osiguravajuće kuće, prirodne nepogode i rituale koji čine ključni i jedini faktor kohezije zajednice. Rituali koji danas na prostoru bivše Jugoslavije mogu igrati tu ulogu su isključivo nacionalistički. Jedini relevantni protivnik – liberalna opcija – opoziciju gradi upravo na suprotnosti zajednici i stvaranju raznih enklava. Nacija je jedina emocionalno dostupna bez ikakvih troškova. I tako će biti sve dok se ne organiziraju drukčije organizacije i rituali. Dotad će nam potopljene džamije i slične tragične scenografije služiti za zaziv pretpolitičkih utopija.