Unatoč policijskoj zabrani, u Beogradu je ipak organiziran protestni zbor opozicionih komunističkih studenata. To se policiji nije nimalo dopalo, pa je naoružana upala u dvoranu, gdje se skup održavao, i počela silom rastjerivati okupljene. Izbila je masovna tučnjava: policija je studente udarala kundacima, a studenti policiju štapovima. Ozlijeđeno ih je više desetaka i s jedne i druge strane.
Objavljeno je da je uhapšeno 70 učesnika zbora, te da je zbor koji je imao biti protest protiv bugarskog režima bio zapravo protest protiv beogradskih političkih moćnika. Na vijest o neredima pred dvoranom se okupio veliki broj Beograđana, uzvikujući parole protiv aktualne vlasti, pa je policija bila prisiljena da u pomoć pozove vojsku "koja je ubrzo stigla na konjima i sabljama počela rastjerivati okupljeno mnoštvo…"
U Beogradu je održana protestna skupština jugoslavenskih sudaca. Izglasana je rezolucija u kojoj se traži da vlada i Narodna skupština pod hitno izglasaju zakon o sucima, pa time riješi i pitanje plaća i svih drugih sudskih prinadležnosti.
Zagreb je pogodila nezapamćena poplava. Obilne kiše pretvorile su rijeku Savu i njezine pritoke u golemo more, a voda je preplavila sva područja koja nisu bila osigurana nasipom. Vodostaj je bio gotovo četiri metra iznad normale. Vojska, policija i vatrogasci, ali i svi građani, krenuli su u spašavanje ugroženih koji su bili zarobljeni na krovovima svojih kuća na Trnju, Kajzerici, Vrbiku i drugim dijelovima grada. Prema prvim izvještajima u Prudima se utopilo troje djece, a mrtvih navodno ima i u drugim dijelovima grada.
Pravu kalvariju prošao je diplomata Božidar Sever, član jugoslavenske komisije za razgraničenje s Mađarskom u Prekomurju. Njega su mađarski vojnici zatekli nedaleko od Donje Lendave, tri kilometra izvan naše granice, gdje se nalazio u redovitom službenom obilasku. Vojnici se nisu obazirali na Severove diplomatske isprave, već su ga svezali i odveli u zloglasni mađarski zatvor Zalaegeršeg i tu ga podvrgli strahovitom mučenju tražeći da prizna da je – špijun. Odatle je prebačen u Budimpeštu i smješten u istu ćeliju s jednim poznatim mađarskim kriminalcem koji ga je danonoćno terorizirao. Zatvorski čuvari su ga tukli, mučili glađu i bolešću. Ni jedan mađarski liječnik nije mu htio pomoći, a jedan mu je čak rekao: "Pa, čemu da vas liječim kad ste ionako osuđeni na smrt." Cijelo vrijeme držali su ga u užasnom uvjerenju da je samo pitanje dana kad će ga smaknuti.
Sve intervencije jugoslavenskih vlasti nisu urodile plodom: Mađari su za Severa tražili u Subotici osuđenog špijuna Vargu, ali on je u međuvremenu umro pa se Severova golgota nastavila. Tek susretom između jugoslavenskog ministra Ninčića i mađarskog premijera Bethlena u Ženevi postignut je dogovor o razmjeni – Sever je pušten na slobodu tek kad je Jugoslavija predala Budimpešti poznatog špijuna Ištvana Fabijana.
