Prije nešto manje od šest mjeseci na ovim smo stranicama pisali ovako: "Plenković želi proizvesti vremenski tjesnac za dogovor o ustavnim sucima, odnosno ne želi sebi priuštiti dugo i frustrirajuće pregovaranje s opozicijom. Kažemo frustrirajuće, jer se Plenković u tim okolnostima ne može postaviti kao gazda, kao onaj koji može provesti svoju volju neovisno o stavovima drugih političkih aktera i neovisno o općim interesima." Dogodilo se upravo tako: ovaj tekst zaključujemo u srijedu, 13. studenog, a krajnji rok za izbor deset sudaca Ustavnog istječe 7. prosinca; do ovog trenutka nema informacija da su započeli razgovori vladajuće većine predvođene HDZ-om i (lijeve) opozicije o tome kojih će deset ljudi od 63 kandidata i kandidatkinja u idućih osam godina nositi togu ustavnog suca, uz trojicu (Miroslav Šeparović, ujedno predsjednik, i Mato Arlović iz kvote HDZ-a te Goran Selanec iz kvote SDP-a) kojima mandat traje do listopada 2025., uz mogućnost šestomjesečnog produženja.
Konzultacije i dogovor su neophodni, jer izbor sudaca Ustavnog suda zahtijeva dvotrećinsku većinu u parlamentu, što je najmanje sto ruku, a predstojeći predsjednički izbori ne mogu se provesti mimo funkcionalnog Ustavnog suda. I još ovo: funkcionalni Ustavni sud, u najminimalnijem sastavu, znači da ima sedam od 13 sudaca, no to bi dovelo do toga da svaka odluka mora biti donesena jednoglasno, što je nerealno očekivanje, i do toga da se ne bi moglo odlučivati o pitanjima koja traže dvotrećinsku većinu sudaca, primjerice o opozivu predsjednika Republike.
Teza je nekih opozicionara da HDZ nastoji dovesti izbor u cajtnot, e da bi drugu stranu stavio pred svršen čin, pred "uzmi ili ostavi", odnosno da SDP-u i partnerima te platformi Možemo! ne bi ostavio vremena da inzistiraju na svojim kriterijima i uvjetima: ako opozicija ne pristane na ovu igru, Plenković će jedva dočekati da je optuži za opstrukciju, za rušenje Ustavnog suda i za proizvodnju političkog kaosa te da i to pokuša zloupotrijebiti u nadolazećoj predsjedničkoj kampanji.
Kad je riječ o opoziciji, Plenković uostalom već godinama i ne radi ništa osim što sasipa bujice optužbi, moralno-političkih diskvalifikacija i ponižavajućih komentara, bez i najmanje naznake da je spreman saslušati išta što dolazi s njihove strane. U tom tonu nastupio je i u ponedjeljak, pa je na novinarsko pitanje o tome što očekuje od opozicije u pregovorima o Ustavnom sudu odgovorio ovako: "Nemam nikakvih očekivanja, nakon što su prihvatili kršenje Ustava u vrijeme parlamentarnih izbora i nakon što slijepo slijede Milanovića i vuku nas na krivu stranu povijesti."
U citiranoj rečenici nema doslovno ničeg što se faktografski može potvrditi. Kako uopće pregovarati s nekim koga tako strastveno prezireš? Plenkoviću je naprosto nepodnošljivo da postoji bilo što o čemu ne može odlučiti po vlastitom nahođenju i isključivo u skladu sa svojim i stranačkim interesima, pa želi svesti pregovore na minimalnu mjeru: on smatra samoponiženjem sjedenje za istim stolom s onima što ne padaju ničice pred njegovom političkom veličinom i uspjesima. To je nedvojbeno drugi razlog odugovlačenja dogovora o ustavnim sucima.
Drugi, ali ne i posljednji razlog. Prema izvorima bliskima vodstvu HDZ-a, Plenković ima nedoumica u vezi sa samim odabirom pet kandidata iz HDZ-ova, odnosno većinskog tabora. Ima, naime, previše ozbiljnih pretendenata na rečeni broj mjesta, a među njima zasad nema ni jedne žene. Jedan od kandidata koji svakako računaju na HDZ-ovu podršku jest Đuro Sessa, bivši predsjednik i sadašnji sudac Vrhovnog suda, kojega već dugo u javnosti prate korupcijske kontroverze. Što se tiče opozicije, Sessa je jedini na čiji bi izbor mogao biti stavljen veto, mada ne bi bilo iznenađenje da se od tog stava odustane u pregovorima, jer bi i HDZ u tom slučaju posegnuo za vetom na nekog od SDP-ovih petero kandidata, najvjerojatnije Andreja Abramovića. S obzirom na to da se ne čini izglednim HDZ-ovo odustajanje od Sesse, moguća su dva scenarija: ili će lijeva opozicija popustiti ili će se sad ići na izbor najviše osam sudaca, dok će se preostala dva mjesta rješavati poslije.
Kažemo najviše osam, jer Plenković i vrh HDZ-a još uvijek kalkuliraju i oko toga koliko će ustavnih sudaca imenovati do 7. prosinca kad će brojno stanje u toj instituciji pasti na tri. Maksimalan broj je, rekosmo, deset: pet iz kvote HDZ-a i partnera, pet iz kvote ljevice. Minimalni broj je četiri – dva plus dva – s tim da ta solucija, rekosmo i to, podrazumijeva više-manje paralizirani Ustavni sud. U HDZ-u se pribojavaju da bi ih izbor svih deset – kao i osam – sudaca izložio riziku da u listopadu sljedeće godine, kad završava mandat Šeparoviću, Arloviću i Selancu, opozicija blokira izbor tri nova suca i da HDZ ostane bez većine. Omjer snaga u tom bi slučaju bio pet naprema pet, to jest četiri naprema četiri.
Ako bi se, međutim, sad izabralo četiri ili šest sudaca, u listopadu 2025., po isteku mandata spomenutoj trojici, morali bi biti izglasani novi suci jer više ne bi postojala natpolovična većina: HDZ bi tada mogao zahtijevati da se Ustavni sud popuni do kraja i da prevlast ostane na strani sudaca bližih HDZ-u nego lijevoj opoziciji. Ne bi bilo nikakvo čudo da se Plenković, na kraju, odluči za opciju koja ide u korist njegovoj stranci, a ne općim interesima i kvalitativnoj razini Ustavnog suda.
