Godinama i godinama ništa, a onda u nekoliko tjedana serija ozbiljnih potresa poslije kojih, ipak, neće sve biti kako je bilo dosad. Riječ je o hrvatskom sudstvu, društvenoj baruštini kojom predugo gospodare ljudi kojima je moć, u najvećem broju slučajeva, dala Hrvatska demokratska zajednica i koji su se uljuljkali u uvjerenju da su doživotno nedodirljivi, bez obzira na to kako shvaćaju svoj posao i kako se ponašaju. Dogodila se kadrovska, i ne samo kadrovska, minireforma koja, međutim, nema nikakve veze sa sistemom ili bilo kakvom smišljenom i institucionalnom intervencijom Vlade u području koje već godinama u javnom prostoru ima status tzv. rak-rane našeg društva. Premijer Andrej Plenković i njegov kabinet uporno se drže mantre o punoj autonomiji i nezavisnosti sudstva te zatečeno i zaleđeno, gotovo u nevjerici, promatraju kako u javnost izlaze dokumentirane potvrde o korumpiranosti na visokim sudskim razinama, odnosno kako izlaze dokazi u prilog dugogodišnjoj javnoj percepciji o sudstvu kao izvoru mnogih dubinskih i suštinskih problema s kojima se suočava ova zemlja i njezini građani.
Ako ne prođe Zlata Đurđević, Zoran Milanović će i u drugom pokušaju predložiti nekoga tko će predstavljati diskontinuitet u odnosu na Sessu
HDZ je, uvelike pod palicom Vladimira Šeksa, tokom devedesetih godina, a onda u nešto manjem opsegu i kasnije, napunio pravosuđe ljudima odabranim po partijsko-državotvorno-klijentelističkim kriterijima i potom tu svoju utvrdu obzidao visokim demokratskim načelima i civilizacijskim dosezima Zapada, a u mitraljeska gnijezda posadio ugledne pripadnike sudačkog esnafa i dao im zadatak da rafalima floskula i općenitosti – "nisu svi suci korumpirani", "opasno je generalizirati", "percepcija je jedno, činjenice drugo" – zapucaju na svakoga tko javno ukaže da u ovoj zemlji nisu svi pred zakonom jednaki i da se ovdje pravdom naveliko trguje po političkim i privatnim linijama. Rečena utvrda, sva je prilika, ne može se načeti ili uzdrmati ako se ide sistemskim i institucionalnim putevima: sistem je programiran tako da štiti status quo, a institucije nisu neka apstraktna automatizirana naprava nego ljudi sa svojim slabostima i vrlinama, ljudi koje je netko s demokratskim legitimitetom postavio ili izabrao u institucije. Jedina efikasna metoda su, dakle, "diverzantske" javne akcije koje neće trajati dva-tri dana nego nekoliko intenzivnih mjeseci: neće se promijeniti sve i neće odjednom sve postati idealno, no nema sumnje da su prozori konačno odškrinuti i da je počelo "provjetravanje" čije je krajnje dosege još uvijek teško predvidjeti.
Ono što je sigurno jest to da je spuštena rampa dvojici koja su proteklih godina spadala u vrlo uzak krug ljudi s – formalno i stvarno – najvećom količinom moći u domaćem sudstvu. To su Đuro Sessa, koji će još tri mjeseca biti predsjednik Vrhovnog suda, i Ivan Turudić, donedavni predsjednik Županijskog suda u Zagrebu i kratkotrajni privremeni šef novoosnovanog Visokog kaznenog suda. Sessa, dakle, neće ostati još četiri godine na čelu Vrhovnog suda, premda se bio javio na prvi javni poziv Državnog sudbenog vijeća, a Turudić nije izabran za predsjednika Visokog kaznenog suda, iako su svi mislili da je njegov izbor na tu funkciju stvar formalnosti, s obzirom na to da je bio najglasniji zagovornik osnivanja tog suda i da mu je HDZ-ova vlast prošle godine povjerila vođenje tehničkih priprema za početak rada nove sudske instance. Sessa i Turudić nisu prošli zahvaljujući paralelnim javnim akcijama dvojice međusobno nepovezanih ljudi – Zorana Milanovića, predsjednika Republike, i Zdravka Mamića, osuđenika za financijske malverzacije u Dinamu koji je pobjegao od presude osječkog Županijskog suda i boravi u Bosni i Hercegovini. Priča je još zanimljivija ako se ima na umu da su tužiteljske i policijske istrage protiv Mamića započele u vrijeme kad je Milanović bio predsjednik Vlade.
Važan popratni efekt Milanovićevog "diverzantskog" izvlačenja teme pravosuđa pred javnost jest izvođenje na čistac Vladimira Šeksa, čovjeka koji je u velikoj mjeri dizajnirao domaći pravosudni sistem
Milanović je ignorirao Sessinu prijavu za još jedan mandat ponajprije stoga što je nezadovoljan njegovim radom i stoga što je riječ o HDZ-ovom čovjeku blisko povezanom s Vladimirom Šeksom, Miroslavom Šeparovićem i Brankom Bačićem, ali teško da na Milanovićevu odluku barem donekle nisu utjecale i Mamićeve javne optužbe o korumpiranosti suca Sesse. Neovisno o tome hoće li Sabor izabrati profesoricu Zlatu Đurđević, prvi odabir predsjednika Republike za Vrhovni sud, nema dileme da najviša sudska ustanova, koliko god joj ovlasti bile sužene, više neće biti ono što je bila u prošlih najmanje deset-petnaest godina. Ako ne prođe Đurđević, a izvjesno je da neće proći zbog izmišljenih grijeha koje su joj HDZ i desniji od HDZ-a natovarili na leđa, Milanović će i u drugom pokušaju predložiti nekoga tko će predstavljati diskontinuitet u odnosu na Đuru Sessu i na praksu da predsjednik Vrhovnog suda dolazi iz redova sudaca tog suda. S obzirom na to da za predsjednika Vrhovnog suda ne može biti izglasan nitko koga nije predložio predsjednik Republike, sa sigurnošću se može predvidjeti da će Milanović na kraju uspjeti u nakani da čišćenje ribe započne od glave. O HDZ-ovoj pameti, koja u ovom slučaju još nije viđena, ovisi pak hoće li Milanović uspjeti provesti i drugi dio svog plana koji se sastoji u tome da iskoristi sva sredstva da sudstvo što duže zadrži u žiži javnog zanimanja. Posljednja istraživanja javnog mnijenja govore da je sukob predsjednika i premijera oko Vrhovnog suda i stanja u pravosuđu izazvao veliku pažnju građana i da je Milanović, za razliku od premijera, na krilima tog konflikta znatno povećao svoju popularnost među biračima: doživljen je kao onaj koji želi "čišćenje", dok se Plenkovićeva pasivnost tumači nastojanjem da sve ostane kako jest. Što sukob bude duže trajao, to će Plenković trpjeti veću štetu, ali on još uvijek ne pokazuje da mu je to jasno.
I njemu je naštetilo povezivanje s Mamićem – Ivan Turudić (Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)
Vrlo važan popratni efekt Milanovićevog "diverzantskog" i agresivnog izvlačenja teme pravosuđa pred javnost jest i izvođenje na čistac Vladimira Šeksa, Plenkovićevog stranačkog savjetnika i čovjeka koji je u velikoj mjeri i u svakom smislu dizajnirao domaći pravosudni sistem. Milanović je Šeksa uspio toliko isprovocirati da je HDZ-ov veteran javno posegnuo za apelom da se sadašnjeg predsjednika opozove s dužnosti zbog toga što je prekršio Ustav i zakone, i što mu je, prema Šeksu, narušeno mentalno zdravlje. Plenković se ogradio od Šeksove inicijative kad je shvatio da je kontraproduktivno zveckati opozivom bez dvotrećinske podrške u Saboru, a to je HDZ-u sad nedostižno. Na to je došla anketa RTL-a koja je pokazala da su čak tri četvrtine ispitanika protiv micanja Milanovića s Pantovčaka, a na sve to i izjave osječkog poduzetnika Drage Tadića da je Šeks od njega, preko posrednika, tražio da u procesu za izvlačenje novca iz Hrvatskih autocesta svjedoči u korist Božidara Kalmete. Tadiću su zauzvrat obećavali ublažavanje kazne u postupku koji je protiv njega vođen zbog pokušaja podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u slučaju Branimira Glavaša, optuženog za ratne zločine. "Problem za Šeksa je i to što neki visokopozicionirani ljudi u HDZ-u sve glasnije negoduju zbog njegovog utjecaja na Plenkovića i zbog toga što prisustvuje sjednicama Predsjedništva HDZ-a", kaže naš sugovornik upućen u odnose u vodstvu vladajuće stranke.
Vladimir Šeks (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Što se tiče Ivana Turudića, on je unatrag tri-četiri godine donekle zahladio odnose sa Sessom i Šeparovićem, pa onda i sa Šeksom, vjerojatno nezadovoljan time što nije odabran za predsjednika Vrhovnog suda, ali naknadno je dobio, ili je bilo izvjesno da će dobiti, i više od utješne nagrade – osnivanje nepotrebnog Visokog kaznenog suda, čije će postojanje uvelike marginalizirati ulogu Vrhovnog suda. Umjesto Turudića, međutim, Državno sudbeno vijeće izabralo je Željka Horvatovića, suca Županijskog suda u Zagrebu, za predsjednika Visokog kaznenog suda. "Vladajuća stranka je odlučila napraviti taj Visoki kazneni sud. Od početka se znalo da će Ivan Turudić biti predsjednik, zvali smo ga Turudićev sud. Zatim su ga vladajući postavili za v. d. predsjednika i jučer je trebala biti rutina. I bilo bi da je sjednica bila prije mjesec dana. No u mjesec dana su se dogodile dvije stvari. Prvo, Mamićevo razotkrivanje djelomično vlastite sudačke mreže, a drugo, akcija predsjednika Republike Zorana Milanovića koji je počeo čistiti ribu od glave, što se tiče pravosuđa, i stavio je do znanja da sadašnji predsjednik Vrhovnog suda nije njegov kandidat, nego profesorica koja nije iz interesnih skupina i ti događaji su djelovali da smo jučer prisustvovali da je vladajuća klijentelistička grupacija izgubila vlast", rekao je odvjetnik Anto Nobilo sredinom prošlog tjedna na televiziji N1.
"Mislim da je protiv mene vođena nesmiljena medijska hajka od, prvenstveno, predsjednika države. Iznio je niz laži o meni, a ljudi takve stvari čuju", objasnio je Turudić svoj poraz u razgovoru za RTL. No i on je svjestan da mu je, više od Milanovićevih riječi, naštetilo povezivanje sa Zdravkom Mamićem: "Sa Zdravkom Mamićem se poznajem oko 25 godina i bili smo u vrlo dobrim odnosima. Prestali smo se družiti nakon što su započeli postupci protiv njega. Naravno da je to imalo određenog utjecaja na članove DSV-a, no paradoksalna je jedna stvar. Velika većina članova DSV-a, njih 9 od današnjih 11, mi je 2019. godine dalo svoj glas za suca Visokog kaznenog suda. Od 11 glasova sam dobio svih 11. Glasala su i dva predstavnika političkih stranaka. Taj isti DSV je i 2019. znao za moj odnos sa Zdravkom Mamićem, ali nije ga smetalo, a danas smeta."
Turudić je previdio da Zdravko Mamić više nije onaj Zdravko Mamić otprije godinu dana ili otprije pet godina. Mamićeve potkrijepljene javne optužbe na račun osječkih županijskih sudaca – što je dosad rezultiralo suspenzijom sudaca Darka Krušlina i Zvonka Vekića, i teško da će se zaustaviti na tome – pokazale su njegovu spremnost i na pravno samoubilačke akcije, a to je novi moment u priči o Mamiću i hrvatskom sudstvu, pa onda i rizik kad se radi o izboru Ivana Turudića za predsjednika Visokog kaznenog suda. Pitanje je samo je li Andrej Plenković shvatio da su se stvari nepovratno promijenile i da je Zdravko Mamić svojim očajničkim napadom stekao određeni kredibilitet u javnosti jer je – doduše, na malom uzorku – dokazao sve ono najgore što se proteklih godina mislilo ili potiho govorilo o dijelovima hrvatskog pravosuđa. Tko misli da se nije dogodilo ništa i da sve može po starom, živi u balonu kroz čiju opnu ne prodire realnost.
Otvaranje vrata za Turudićev povratak?
Na istoj sjednici DSV-a na kojoj je izabran predsjednik Visokog kaznenog suda i na kojoj su suspendirana dvojica sudaca iz Osijeka – nije izabran novi predsjednik zagrebačkog Županijskog suda. Natječaj je propao na vrlo neobičan način: u drugom krugu glasanja, čak pet od jedanaest članova DSV-a ubacilo je prazan listić u kutiju, nitko nije dobio natpolovičnu većinu, pa će procedura biti ponovljena. Je li to otvaranje vrata za povratak Ivana Turudića na položaj predsjednika zagrebačkog Županijskog suda, na položaj koji je zauzimao u dva mandata? Ništa nije nemoguće, ali bilo bi teško objasniti zašto Turudić nije dobar za šefa Visokog kaznenog suda, ali je opet najbolje rješenje za čelnog čovjeka suda čija je važnost itekako usporediva s Visokim kaznenim sudom.
