Zlata Đurđević, profesorica zagrebačkog Pravnog fakulteta, prošlog petka nije izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda: dobila je 37 od minimalno potrebnih 76 glasova saborskih zastupnika, dok je protiv nje glasao 81 zastupnik. To je bio očekivani ishod kandidature gospođe Đurđević nakon što su vladajući HDZ i opozicija desnija od HDZ-a (Domovinski pokret i Hrvatski suverenisti) tjednima prije glasanja u Saboru obznanili da im je neprihvatljiva ugledna profesorica blistave karijere koju je predložio predsjednik Republike Zoran Milanović, jedini Ustavom ovlašteni predlagatelj. Tjednima prije glasanja i HDZ i suverenistička desnica javno su iznosili kojekakve kvaziargumente protiv Zlate Đurđević, odreda neistine, maštovite konstrukcije, klevete i ideološke diskvalifikacije. Kad se razgrnu te nakupine krupnog otpada, u slučaju HDZ-a ostanu dva stvarna razloga: prvi je taj što Đurđević "nije njihova" u interesnom ili bilo kojem drugom smislu, a drugi je taj što ju je predložio mrski Milanović. U slučaju Domovinskog pokreta i Suverenista, nije bilo ničeg mimo nacionalističke isključivosti i aluzija o antihrvatstvu. Politički motivi i razlozi osujetili su tako pokušaj da na čelo Vrhovnog suda, na vrh sudske grane vlasti, dođe ličnost sa znanjem, integritetom i besprijekornom profesionalnom biografijom. Kakva je to poruka ili upozorenje pred novi – treći – javni poziv Državnog sudbenog vijeća zainteresiranima za položaj predsjednika Vrhovnog suda? Ako je odbijena Đurđević praktički bez ijednog valjanog razloga i argumenta, može biti odbijen svatko tko nije po HDZ-ovoj volji, a teško da će Milanović ikad predložiti nekoga kome će se HDZ obradovati.

Čak i kad bi Mrčelino tumačenje bilo ispravno na tehničkoj razini, pojavljuje se nepremostivi problem demokratskog legitimiteta, jer zamjenik nije izabran u Saboru na prijedlog predsjednika države

"Hoće li u trećem pokušaju biti izabran predsjednik Vrhovnog suda ovisi o tome hoće li biti poštivana zakonska procedura i o tome tko će biti predloženi kandidat", rekao je premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković u ponedjeljak, dva dana prije raspisivanja novog javnog poziva. "Predsjednik Republike samo predlaže, a nitko ne može biti izabran bez podrške vladajuće većine u Saboru. Vladajuća većina bira, naša vladajuća većina." Što to znači? To znači da se otvoreno obesmišljava ustavna uloga predsjednika Republike u izboru predsjednika Vrhovnog suda: čemu sva ta predstava s javnim pozivom i predsjednikovim predlaganjem, udovoljavanjem uvjetima, pisanjem programa i iznošenjem profesionalnih referenci, kad ne može proći nitko tko zbog bilo kakve HDZ-ove mrzovolje neće dobiti zeleno svjetlo većine u parlamentu, odnosno zeleno svjetlo HDZ-a kao uvjerljivo najjače stranke u toj parlamentarnoj većini? Ako predsjednik i premijer ne dolaze iz iste stranke, što je situacija kojoj trenutno svjedočimo, taj igrokaz stavlja predsjednika države u poziciju da svoj kadrovski odabir prilagodi željama i očekivanjima vladajuće partije, ili da inzistira na autonomnosti i kakvom-takvom reformskom potencijalu svoga izbora, pa makar to proizvelo višekratno propadanje javnih poziva i dugotrajni manjak demokratskog legitimiteta na vrhu sudske vlasti.

"Nije njihova" – Zlata Đurđević (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)

S obzirom na to kakvi su odnosi između Plenkovića i Milanovića, nije baš realno očekivati da će se njih dvojica dogovoriti o imenu i prezimenu budućeg predsjednika ili predsjednice Vrhovnog suda, pa onda taj svoj prethodni dogovor – otvorenih karata ili iza leđa javnosti – provesti kroz proceduru javnog poziva i ostatak protokolarnih formalnosti. Sve da je i moguć, takav dogovor, naravno, zatukao bi smisao javnog poziva i predstavljao bi aktivno ismijavanje demokratskih dostignuća, ali cijela politička scena i najmanje polovina medija već dugo zagovaraju upravo takav scenarij okončanja konflikta premijera i predsjednika oko čelne osobe Vrhovnog suda. Milanović ima tri opcije. Prva je da ni na koji način ne utječe na tekući javni poziv DSV-a, da sačeka da prođe trideset dana, da vidi tko se prijavio, pa ako se dogodi čudo i ako se samoinicijativno javi netko tko bi udovoljavao visokim predsjednikovim kriterijima ustanovljenima kandidaturom Zlate Đurđević, da predloži tu osobu za glasanje u Saboru. Ako se ne dogodi čudo i ne prijavi se nitko iza koga bi Milanović mogao stati, ostaje mu da ne predloži nikoga i da Državno sudbeno vijeće raspiše još jedan, četvrti po redu, javni poziv, pa sve iznova. Druga mu je opcija da idućih dana, kao što je bilo s profesoricom Đurđević, javno kaže tko će biti njegov kandidat ili kandidatkinja i da uputi tu osobu da se uključi u proceduru javnog poziva. To i dalje neće biti garancija da će dotični ili dotična dobiti sedamdeset i šest glasova u parlamentu, jer HDZ je demonstrirao da može što god hoće, a to je ujedno i moment koji će sigurno odvratiti od kandidature mnoge ljude s dobrim referencama i časnim namjerama. Velika većina profesionalno realiziranih ljudi ipak nije sklona da se upušta u utrku u kojoj se arbitrira prema nimalo egzaktnim kriterijima vladajuće politike, a u kojoj moraju računati na kojekakve javne neugodnosti. Treća predsjednikova solucija jest da se u tajnosti dogovori s nekim tko bi se odazvao javnom pozivu i tko bi potom bio predložen Saboru, no i u tom slučaju postoje isti problemi kao i u soluciji pod brojem dva. Osim toga, ako bi se odlučio za ovu opciju, Milanović bi upao u raskorak s vlastitom argumentacijom protiv procedure koja predsjednika Republike gura u zakulisne dogovore i trgovine.

Ako ni zbog čega drugog, kandidatura Zlate Đurđević bila je blagotvorna zbog raskrinkavanja snažne intencije unutar sudačkog esnafa da se neovisnost o politici shvati kao otuđenost od društva i realnosti

Koja god od ovih opcija da se ostvari, ako se ostvari ijedna, jasno je da se ništa neće dogoditi do 14. srpnja kad istječe četverogodišnji mandat Đuri Sessi na funkciji predsjednika Vrhovnog suda. Tada će poslove sudske uprave preuzeti Marin Mrčela, aktualni zamjenik predsjednika Vrhovnog suda. S obzirom na to da nije izvjestan izbor novog predsjednika Vrhovnog suda ni do kraja ove godine, mogao bi se pojaviti problem 1. siječnja 2022., kad će Mrčeli isteći zamjenički mandat. Mrčela, međutim, odbacuje takvo tumačenje zakona i ne vidi nikakav problem. "Sud će funkcionirati jednako kao i do sada. Ta situacija je predviđena u članku 44c, stavak 3. To znači da će poslove predsjednika suda, odnosno poslove sudske uprave obavljati zamjenik. Godišnji raspored se donosi za jednu godinu i spada u poslove sudske uprave. S obzirom na to da poslove sudske uprave obavlja i zamjenik, to onda znači da je i zamjenik ovlašten donositi godišnji raspored", izjavio je Mrčela za N1 televiziju. U prijevodu, Mrčela je rekao da on ima pravo samome sebi produžiti mandat zamjenika predsjednika ili imenovati nekog drugog suca na mjesto zamjenika, a zamjenik može sve što može i predsjednik Vrhovnog suda. Takvo razmišljanje podupire i Plenković kojem bi ionako bilo najmilije da upravo Mrčela bude šef Vrhovnog suda. Milanović mu sigurno neće ispuniti tu želju.

Zagovor autarkičnosti – Marin Mrčela (Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL)

Čak i kad bi Mrčelino tumačenje bilo ispravno na tehničkoj razini, pojavljuje se nepremostivi problem demokratskog legitimiteta, jer zamjenik nije izabran u Saboru na prijedlog predsjednika države, odnosno nije ga – makar i posredno – izabrao narod, a Ustav kaže da sva vlast u Republici Hrvatskoj – što podrazumijeva i sudsku vlast – proizlazi iz naroda. Za razliku od zamjenika, predsjednik Vrhovnog suda ustavna je kategorija, on je čelni čovjek sudbene vlasti i kao takav, ako već ne na neposrednim izborima, on mora biti izabran u suradnji predsjednika Republike i Sabora, dakle ljudi kojima je narod na izborima povjerio donošenje odluka u skladu s ovlastima. Ustav i demokracija jesu ono što Mrčela uporno zaboravlja kad govori o sudstvu i kad predlaže da ubuduće suci Vrhovnog suda između sebe izaberu svog predsjednika. Zar je moguće da se Mrčela nije zapitao gdje bi u tom slučaju bio narod, odnosno kako bi bilo zadovoljeno ustavno načelo o proizlaženju sve vlasti iz naroda? Da, praksa internog izbora predsjednika postoji na Ustavnom sudu, ali opet se namjerno zaboravlja da je svaki sudac Ustavnog suda izabran dvotrećinskom voljom parlamenta. Ako ni zbog čega drugog, kandidatura Zlate Đurđević bila je blagotvorna zbog raskrinkavanja snažne intencije unutar sudačkog esnafa da se neovisnost o politici shvati kao otuđenost od društva i realnosti, kao zatvorenost u krugu posvećenih koje nitko ne može smijeniti i koji nikome ne trebaju polagati račune. Marin Mrčela samo je najsamouvjereniji među zagovornicima te pogubne autarkičnosti, pogubne naročito u kontekstu velikog nepovjerenja hrvatskih građana u pravosuđe.

Kandidatura Zlate Đurđević bila je društveno korisna i zbog još najmanje jednog momenta. Ona je u svom programu uzgred navela primjere uzornih europskih demokracija i ustavnopravnih sistema u kojima politika – to jest izvršna i zakonodavna vlast – ima puno veći utjecaj na izbor i imenovanja sudaca i dužnosnika u sudstvu nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Andrej Plenković to je upotrijebio da bi lažno optužio Đurđević da zagovara anakroni koncept direktnog političkog kadroviranja u sudstvu. Ta reakcija pokazala je kako Plenković doživljava svoju stranku i hrvatsku politiku: ni u jednom času nije pomislio da mogu postojati političari koji su dovoljno odgovorni i zreli da se u pogledu sudaca opredjeljuju za one s boljim profesionalnim rezultatima, a ne za one koji pripadaju njihovoj političkoj opciji ili kliki. Premijer je nekoliko puta u posljednjih mjesec-dva dao do znanja da nimalo ne vjeruje u tu mogućnost: to je stav koji obeshrabruje i brine.