Andrej Plenković i HDZ, ali i Plenkovićeva vlada, više vjerojatno ni sami ne znaju koliko su kvaziargumenata u protekla dva-tri mjeseca iznijeli protiv Zlate Đurđević, profesorice zagrebačkog Pravnog fakulteta, koju će predsjednik Republike Zoran Milanović predložiti za predsjednicu Vrhovnog suda: neke od razloga protiv gospođe Đurđević u međuvremenu su zaboravili, jer su se pred očima javnosti srušili poput pješčane kule, pa su ih zamijenili nekim novim razlozima za koje se, također, pokazalo ili se pokazuje da im je trajanje usporedivo s prosječnim životnim vijekom leptira. Plenković gotovo na tjednoj bazi mora iznova smišljati zbog čega će njegova stranka u Saboru glasati protiv Zlate Đurđević, e da ne bi ispalo da je HDZ protiv nje samo zato što je riječ o kandidatkinji Zorana Milanovića s kojim je premijer u otvorenom višemjesečnom sukobu, sukobu koji nije isprazno prepucavanje i nije samo konflikt na osobnoj razini, nego sasvim legitimna rovovska politička borba za utjecaj u javnosti. Tokom spomenuta dva-tri mjeseca konstantnim se ispostavio samo "argument" po kojem se Đurđević diskvalificirala time što je pristala da bude Milanovićeva kandidatkinja mimo prijave na prvi javni poziv Državnog sudbenog vijeća.
Andrej Plenković ne želi razgovor o ozbiljnom problemu koji se nalazi u srži negativne javne percepcije hrvatskog pravosuđa i u srži jasno izraženog nepovjerenja građana u sudsku vlast
To što je riječ o konstanti ne znači, međutim, ikakvu dublju utemeljenost ni u pravu ni u zdravoj pameti. Plenković stalno barata s optužbom da je Đurđević samu sebe izbacila iz konkurencije pristankom na učešće u "protuzakonitoj proceduri" i da se takva vrsta pogreške ne može tolerirati, s obzirom na to da se radi o kandidaturi za čelnu funkciju u najvišem sudu u državi. Kad mu se, međutim, postavi najlogičnije potpitanje, naime, koji je to zakon prekršila Đurđević pristavši da je predsjednik Republike, na osnovu svojih ustavnih ovlasti, kandidira neovisno o javnom pozivu, e onda nema odgovora, kao što nema i ne može biti kaznene prijave za postupak ugledne profesorice. Je li se toj "protuzakonitoj" raboti onda odalo i četvero ustavnih sudaca koji su bili protiv većinske odluke Ustavnog suda, a odlučeno je da predsjednik Republike, u skladu sa Zakonom o sudovima i nezavisno o tekstu Ustava, može predložiti samo osobu koja se odazvala javnom pozivu DSV-a? Je li se "kršenju zakona" odala i nekolicina najuglednijih domaćih ustavnih pravnika koji su javno iznosili pravno mišljenje da je samoizvršiva odredba Ustava koja predsjednika države ovlašćuje da predloži parlamentu svog kandidata za šefa Vrhovnog suda, odnosno da ga u konzumiranju ustavnih ovlasti ne mogu sputavati zakoni?
Ni na ta pitanja nema odgovora, što nije prepreka da se nastavi ignorantski telaliti o "protuzakonitoj" aktivnosti. Đurđević je, osim toga, u trenutku prihvaćanja Milanovićeve ponude jasno izjavila da će se prijaviti na novi javni poziv ako Ustavni sud konstatira da je to jedini ispravni put u izboru predsjednika Vrhovnog suda. To je kasnije i učinila, no Plenkoviću i HDZ-u to nije dovoljno: oni su sami sebi svezali ruke političkom presudom Zlati Đurđević, pa se moraju grčevito držati za bilo što što sliči na kakav-takav argument u korist tog samovoljnog pravorijeka.
Đurđević je, u svakom smislu, negacija svega što je HDZ napravio od pravosudnog sustava u proteklih tridesetak godina i samo zbog toga neće biti izabrana
Gordan Jandroković, predsjednik Sabora, bio je prvi iz vrha vlasti koji je službeno izjavio da on osobno ne bi glasao za Zlatu Đurđević čak i da je poštovala proceduru i da se bila javila na prvi poziv DSV-a. Kao razlog naveo je njezino zagovaranje zakonskih rješenja koja su trebala osujetiti predaju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu. Riječ je o dvojici nekoć visokorangiranih službenika jugoslavenske tajne policije koji su početkom devedesetih prešli na hrvatsku stranu i postali bliski suradnici Franje Tuđmana, a koje je Njemačka optužila – a potom i osudila na najteže kazne – zbog aktivnog učešća u ubojstvu Stjepana Đurekovića, hrvatskog političkog emigranta, 1983. godine u Bavarskoj. Kad se vrlo brzo pokazalo da je iznio lažnu optužbu, Jandroković se nije ispričao, nego je naprosto prestao spominjati taj razlog protiv Zlate Đurđević i mirno se vratio provjerenoj tezi o njezinom sudjelovanju u "protuzakonitoj proceduri".
Profesorica Đurđević, ekspertica za kazneno procesno pravo, bila je, suprotno Jandrokovićevim potvorama, protiv intervencija koje je vlada Zorana Milanovića 2013. godine bila poduzela u Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU (poznatiji kao Lex Perković). Ona je bila protiv odredbe da se hrvatske državljane može izručivati drugim državama EU-a samo za krivična djela počinjena poslije 2002. godine, od čega je tadašnja vlast naknadno i odustala, i zalagala se da zastara po domaćem pravu bude fakultativni a ne obavezni razlog za odbijanje izručenja. Zastara je, na kraju, ostala u zakonu kao obavezni ili obligatorni razlog. Stavovi Zlate Đurđević, dakle, nikako nisu išli u prilog Mustačevom i Perkovićevom nastojanju da izbjegnu isporuku u München: em se ubojstvo Đurekovića dogodilo prije 2002., em im je odgovaralo da zastara tumačena po domaćem pravu bude obligatorni razlog za odbijanje Europskog uhidbenog naloga, jer je prema svim relevantnim mišljenjima, uključujući i stav Državnog odvjetništva, u Hrvatskoj bila nastupila zastara za kazneno gonjenje ljudi povezanih s likvidacijom Stjepana Đurekovića.
Ne zanima ga promjena – Andrej Plenković (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Budući, međutim, da je zastara po domaćem pravu ostala u zakonu kao nezaobilazna prepreka izručenju, Đurđević je iznijela pravno mišljenje da se to mora odnositi na sva kaznena djela, bez izuzetka. S istim takvim mišljenjem izišli su gotovo svi autoriteti koji se bave tim područjem prava, kao i mnogi odvjetnici i mnogi suci, kao uostalom i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. No skupina sudaca Vrhovnog suda, pa kasnije i cijeli Kazneni odjel Vrhovnog suda, te nekolicina županijskih sudaca zauzeli su drukčije stajalište i uspjeli su prevesti u praksu tumačenje po kojem zastara ne isključuje izručenje u slučaju da se radi o jednom od trideset i dva teška i teža krivična djela kataloški pobrojana u članku 10. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a. Rečena skupina sudaca već godinama uporno ne odustaje od svog tumačenja smišljenog samo da bi se izručilo Mustača i Perkovića, mada svi teoretičari, rekosmo, smatraju da se primjenom tog nakaradnog pravnog shvaćanja hrvatski državljani dovode u neravnopravan položaj s državljanima drugih zemalja Europske unije i da im se time krše Ustavom zajamčena prava. O toj stvari, primjerice, isto misle i Zlata Đurđević, i Davor Derenčinović, koji je jedan od aktualnih hrvatskih kandidata za suca Europskog suda za ljudska prava, i Tomislav Sokol, HDZ-ov zastupnik u Europskom parlamentu. No Vrhovni suci ne odustaju, na pada im na um da priznaju pogrešku, i nitko im ništa ne može. Ustavni sud blagoslovio je tu samovolju, bez ulaženja u bit pravnog problema. Nije stoga nikakvo čudo da je proceduralno ispravna kandidatura profesorice Đurđević u utorak dobila tek jedan glas podrške na Općoj sjednici Vrhovnog suda.
Akrobatska "argumentacija" – Gordan Jandroković (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Zasad posljednji razlog protiv izbora Zlate Đurđević premijer je pronašao u njezinom programu: ustvrdio da je ona predlaže da suce u Hrvatskoj izravno bira politika, što je nekako uspio iščitati iz dijela programa u kojem se predočavaju različite prakse starih europskih demokracija u pogledu modela imenovanja sudaca te iz njezinog mišljenja da sudska grana vlasti ne smije zloupotrebljavati visoka načela nezavisnost i autonomije da izbjegne ikakav utjecaj demokratskih mehanizama. "Nedostatak demokratskog legitimiteta i vanjske kontrole sudstva u Hrvatskoj je rezultirao formiranjem sudske vlasti u obliku zatvorene profesionalne grupe u odnosu na koju ne postoji provjera od drugih grana vlasti te je međusobna solidarnost iznad općeg dobra. Ovakav oblik sudstva Venecijanska komisija naziva 'korporativizmom' što označava profesionalno udruženje koje zastupa interese svog članstva te stoga ima veliki utjecaj i kontrolu nad njima", odgovorila je Đurđević na optužbe Vlade, i nastavila: "Ono što predlažem u svom programu svakako nije izbor sudaca od strane politike jer nemamo pravnu kulturu koja poštuje sudačku neovisnost te ne bi obavljala imenovanja temeljem objektivnih kriterija stručnosti i integriteta, već po političkim kriterijima. Stoga je u našim političkim prilikama sadašnji sustav bolji, i ne može se usporediti s izborima sudaca od strane Državnog sudbenog vijeća iz devedesetih godina. Međutim, došli smo do točke kada treba zajamčiti i druga dva elementa nužna za izbor sudaca u ustavnoj demokraciji, demokratsko načelo te sustav kočnica i ravnoteža."
Andrej Plenković ne želi razgovor o tom ozbiljnom problemu, problemu koji se nalazi u srži one negativne javne percepcije hrvatskog pravosuđa i u srži jasno izraženog nepovjerenja građana u sudsku vlast. Vladajuća stranka, zajedno s dijelom svojih koalicijskih partnera i desničarskih opozicijskih partija, nepostojanje argumenata pokušava nadomjestiti kišom lažnih optužbi i difamacija na račun gospođe Đurđević, pa čak i infantilnim hvatanjem za njezine lapsuse u javnim istupima: zanima ih samo kratkoročni politički interes i održavanje nezdravog statusa quo pod firmom europskih standarda i plemenitih principa. Đurđević je, u svakom smislu, negacija svega što je HDZ napravio od pravosudnog sustava u proteklih tridesetak godina i samo zbog toga neće biti izabrana. Sve drugo je batrganje i zamagljivanje tragične istine o HDZ-ovim motivima kad je riječ o Vrhovnom sudu i o domaćem pravosuđu. Utoliko, saborska rasprava o Zlati Đurđević bit će demonstracija čistog političkog arbitriranja pod krinkom obrane sudstva od političkog pritiska i upliva, i to je pritom tek jedna od kontradikcija od kojih je sačinjena politika aktualnog vodstva HDZ-a.
