Prije dva tjedna na ovim smo stranicama pisali o mogućim ishodima kandidature Zlate Đurđević, profesorice s Katedre kaznenog procesnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, za predsjednicu Vrhovnog suda: nju je, kao što je poznato, predsjednik Republike Zoran Milanović bio predložio mimo njezine – zakonom propisane – prijave na javni poziv Državnog sudbenog vijeća. Pisali smo ovako: "Drugu liniju napada nagovijestio je stanoviti Frane Staničić s Katedre za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta. 'Smatramo i da kandidat koji bi pristao biti predložen protivno zakonu nipošto nije dostojan funkcije predsjednika VS-a jer sudbenu vlast ne smije predstavljati osoba koja bi pristala na tu funkciju doći protupravno', napisao je dotični u listu Informator. Nije isključeno da će se idućih dana i tjedana pojaviti još 'stručnjaka' i stručnjaka s novim zamislima o tome zašto valja minirati izbor Zlate Đurđević: ona je prijetnja jer ne pripada vladajućem sudsko-pravničkom miljeu, ne može je se natjerati na trule kompromise te na političko sluganstvo, a određeni manjak konkretne moći može nadoknaditi javnim istupima u kojima neće štedjeti ni političku vlast ni suce koji misle da im politička i socijalna umreženost garantiraju doživotnu zaštitu u prakticiranju samovolje.
U odlukama i postupcima Zlate Đurđević nije bilo i nema ama baš ničeg protuzakonitog i diskvalificirajućeg iz perspektive zakona, morala i zdravog razuma
I, što će sad Andrej Plenković? Hoće li podleći pritisku svog savjetnika Šeksa i zapjenjene desničarske bulumente, a pritom se opet pozvati na neki formalni kvaziargument? S druge strane, takvo približavanje radikalnoj desnici, s posljedicom u vidu očuvanja statusa quo u sudstvu, definitivno bi ga udaljilo od sadašnjih partnera u vladajućoj koaliciji, ponajprije od Čačićevih Reformista i Samostalne demokratske srpske stranke, ali vjerojatno i od još ponekog zastupnika nacionalnih manjina, kao i od HNS-a i HSLS-a. HDZ bi, razumije se, relativno lako mogao pronaći parlamentarne saveznike za odbijanje Zlate Đurđević, ali teško da bi to preživjela aktualna koalicija na vlasti. Utoliko Milanovićev odabir ima i dodatnu vrijednost uz samu činjenicu stručne izvrsnosti profesorice Đurđević: em Plenkovića tjera na čistac kad je riječ o vrlo važnim stvarima, em postiže to da 'zvijeri ostave trag'."
Danas, dva tjedna kasnije, znamo koji put je odabrao Plenković, kao što znamo i to da smo se prevarili kad smo predviđali da će oko Zlate Đurđević izbiti ozbiljna kriza unutar HDZ-ove parlamentarne većine, jer je, po svoj prilici, cijela vladajuća koalicija – izuzev zastupnice Reformista Natalije Martinčević – prihvatila argumentaciju premijera i predsjednika HDZ-a protiv izbora profesorice Đurđević, a u tome im se – iz drugih, suštinskih i otvoreno ideoloških razloga – priključila i opozicija desnija od HDZ-a. Plenkovićeva argumentacija, dakle, sastoji se u onome što je prije dva tjedna rekao profesor Staničić: Đurđević se, vele, diskreditirala i diskvalificirala za visoku dužnost zbog toga što je pristala sudjelovati u protupravnom – Plenković i drugi koriste termin "protuzakonitom" – i neuspješnom prvom pokušaju Zorana Milanovića da svoju kandidatkinju dovede pred saborske zastupnike. Sitni je problem samo u tome što u odlukama i postupcima Zlate Đurđević nije bilo i nema ama baš ničeg protuzakonitog, ama baš ničeg diskvalificirajućeg iz perspektive zakona, morala i zdravog razuma.
Ona je u kasno proljeće i rano ljeto 2013. oštro i stručno kritizirala izmjene koje je poduzela Milanovićeva vlada u Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU
Đurđević je, iako se nije odazvala na javni poziv DSV-a, pristala da bude kandidatkinja predsjednika Republike zbog toga što je – kao i četvero sudaca Ustavnog suda i više uglednih ustavnih pravnika i odvjetnika – zauzela stav da je ustavna ovlast predsjednika Republike da predloži kandidata za čelno mjesto u Vrhovnom sudu "samoizvršiva" i da je neustavan svaki propis koji ga u tome ograničava. No odmah je saopćila da će poštovati odluku Ustavnog suda ako bude suprotna njezinom tumačenju, odnosno da će se javiti na novi poziv DSV-a ako Ustavni sud izglasa da se tako mora. Zar je protuzakonito imati svoj stručni stav o nekom pitanju? Što ćemo onda s onih četvero ustavnih sudaca i s njihovim izdvojenim mišljenjima: jesu li se i oni odali protuzakonitoj raboti? Koja je propisana kazna za to "kršenje zakona"? Zar je dopušteno prekrižiti nekoga samo na temelju isprazne i lažne optužbe o protuzakonitom ponašanju, to jest i optužbe i presude koje je donio Andrej Plenković, šef HDZ-a i kao takav izravno zainteresiran da po svaku cijenu osujeti izbor Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda?
"Osobno, ne bih podržao gospođu Đurđević ni da je poštivana zakonska procedura, jer imam problem s njezinim stavom oko izručenja osoba koje se bile povezane s ubojstvima političkih emigranata", kazao je Gordan Jandroković, predsjednik Sabora i jedan od najutjecajnijih ljudi u HDZ-u, nakon što je njegova stranka iznijela konačni stav o nepodobnosti Zlate Đurđević za najvišu poziciju u sudskoj grani vlasti. "Poznato je da je ona dala svoje stručno mišljenje o postupku koji je nanio štetu Hrvatskoj. Ona je, sa svog znanstvenog stajališta, ocijenila da postoje razlozi da se ne izruči Perkovića i Mustača. Raspravljali bismo o tome s predsjednikom da ona nije protuzakonito postupala. Moj je stav da je stajalište Zlate Đurđević bilo suprotno pristupanju Hrvatske Europskoj uniji i kod mene je to minus", prisnažio je Branko Bačić, potpredsjednik HDZ-a i šef parlamentarnog kluba te stranke. Ako, dakle, Jandroković i Bačić osobno ne bi podržali Đurđević neovisno o tome je li se odazvala na javni poziv ili nije, naravno da bi na isti način postupili i svi ostali HDZ-ovi parlamentarni zastupnici. Svaki od njih, naravno, iskoristio bi pravo da u toj stvari bude "osoban", da zaigra na "priziv savjesti" zbog konkretnog slučaja izručenja njemačkom pravosuđu dvojice nekoć vrlo moćnih funkcionara jugoslavenske tajne policije – Zdravka Mustača i Josipa Perkovića – optuženih a u međuvremenu i osuđenih zbog sudjelovanja u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. Nitko od HDZ-ovaca iz Sabora, uključujući i Jandrokovića, pritom nije objasnio u čemu se sastoji grijeh Zlate Đurđević i što je to bilo pogrešno u njezinoj pravnoj argumentaciji u slučaju Perkovića i Mustača.
Tjeranje stvari na čistac – Zoran Milanović i Andrej Plenković (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
Ona je, da podsjetimo, u kasno proljeće i rano ljeto 2013. oštro i stručno kritizirala izmjene koje je poduzela Milanovićeva vlada u Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU. Te izmjene kolokvijalno su nazvane Lex Perković, a tumačilo ih se pokušajem socijaldemokratske vlasti da spriječi njemačko procesuiranje dvojice udbaša, koji su ranih devedesetih godina počeli raditi za Franju Tuđmana i HDZ. Pojednostavljeno rečeno, u tome je Đurđević u to vrijeme bila na istoj strani s Tomislavom Karamarkom i s čitavom političkom i društvenom desnicom. Nekoliko mjeseci kasnije, međutim, iznijela je pravne argumente protiv izručenja Perkovića i Mustača na temelju Europskog uhidbenog naloga. Tvrdila je da zastara, prema rokovima zastare definiranima hrvatskim zakonima, predstavlja nepremostivu prepreku za izručenje drugoj državi, bez obzira na to o kojem se krivičnom djelu radi, a bila je nastupila apsolutna zastara za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Isto mišljenje imao je, inače, i Davor Derenčinović, njezin kolega s Katedre za kazneno procesno pravo. No sudovi su ignorirali zastaru kao prepreku i isporučili Mustača i Perkovića u München. Nema, dakle, nikakvog grijeha Zlate Đurđević u toj priči, nego je HDZ iskonstruirao njezin politički delikt i eliminirao je na osnovu te konstrukcije.
Branko Bačić i Gordan Jandroković iznijeli su i "osobne" razloge (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Da nije, po Ustavnom sudu, bilo pogrešaka u proceduri, i da nije bilo rečenog stava profesorice Đurđević u vezi s isporukom udbaškog dvojca njemačkom sudu, Jandroković i ostatak HDZ-ovaca "osobno" ne bi mogli podržati njezinu kandidaturu zbog toga što je, na primjer, stručnim argumentima dokazivala neustavnost presude Visokog prekršajnog suda kojom je legaliziran ustaški uzvik "Za dom spremni" na početku Thompsonove "Bojne Čavoglave". Poznato je, naime, da je Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima došlo do zaključka da se taj poklič može javno upotrebljavati u određenim prilikama, pa bi tu – osim "osobnih" razloga – nastupile i okolnosti profesoričina evidentno ekstremističkog odstupanja u odnosu na partijsku liniju, što bi bez sumnje bilo dovoljno za diskvalifikaciju. Da nije bilo ni toga, onda bi se vjerojatno izvuklo njezino veoma negativno stajalište o odluci Ustavnog suda kojom je ukinuta pravomoćna osuđujuća presuda Ivi Sanaderu u slučaju INA-MOL. I sve tako dok se ne bi došlo do objeda što ih je prije dvadesetak dana na Facebooku napisao Bože Vukušić, prijatelj Vladimira Šeksa i njegov portparol za prljave parašpijunske poslove: "Zlata Đurđević s očeve strane naslijedila jugo-komunističke gene (otac Stevan, major JNA, navodno 'šumadijski dotepenac' u Zagreb), a s majčine naginje 'domaćim' četnicima (ujak Mišo Čavić navodno je bio član stožera Teritorijalne obrane SAO Krajine)." Još uvijek ne treba isključiti da će se u predstojećim tjednima dotaknuti i ta vrsta dna.
Kako sada stoje stvari, Zlata Đurđević izići će pred saborske zastupnike kao kandidatkinja predsjednika Republike za predsjednicu Vrhovnog suda. Jasno je da neće biti izabrana, ali parlamentarna rasprava o njezinoj kandidaturi sigurno će dovesti do raskrinkavanja kvaziargumenata i laži te do istjerivanja mnogih stvari i odnosa na čistac. Ta rasprava – koja će se vjerojatno dogoditi poslije lokalnih izbora – bit će ponajbolje svjedočanstvo o današnjoj Hrvatskoj, o tome u kakav je politički, pravni i moralni glib dospjela Hrvatska u svojih trideset godina samostalnosti. Da dosad ništa nije napravila, a itekako jest, i da ništa više nakon toga ne napravi u životu, Zlata Đurđević tom će raspravom u Saboru trajno zadužiti ovu zemlju.
