Na dan kad štampano izdanje ovog broja Novosti bude na kioscima, istječe osmogodišnji mandat ovim sutkinjama i sucima Ustavnog suda: Snježani Bagić, Lovorki Kušan, Ingrid Antičević Marinović, Andreju Abramoviću, Josipu Leki, Miroslavu Šumanoviću, Mariju Jelušiću, Davorinu Mlakaru, Rajku Mlinariću i Branku Brkiću. Trojici preostalih sudaca – Miroslavu Šeparoviću, ujedno i predsjedniku Ustavnog suda, Mati Arloviću i Goranu Selancu – dužnost traje do listopada sljedeće godine. S obzirom na to da do 7. lipnja neće biti dodijeljeni mandati budućim sucima, a do tog datuma neće biti objavljen ni javni poziv za upražnjena sudačka mjesta, jer Sabor ponovno počinje zasjedati tek idući tjedan, desetero nabrojanih sudaca i sutkinja automatski će produžiti svoj mandat za dodatnih, i maksimalnih, šest mjeseci. Ustavni sud, dakle, mora biti popunjen najkasnije do 7. prosinca, što je, uostalom, i preduvjet za održavanje predsjedničkih izbora krajem godine: bez funkcionalnog Ustavnog suda ne može se provesti zakoniti izborni proces.
Vrlo je vjerojatno da će se SDP založiti za još jedan mandat Lovorke Kušan i Andreja Abramovića, pa ostaju tri slobodne pozicije, od kojih će jedno ime i prezime najvjerojatnije predložiti stranka Sandre Benčić i Tomislava Tomaševića
Ustavni suci biraju se dvotrećinskom parlamentarnom većinom, odnosno sa 101 zastupničkim glasom u Saboru, a glasa se pojedinačno o svakom predloženom kandidatu. Teoretski, HDZ i SDP, skupa s predizbornim partnerima, raspolažu sa 103 glasa, 61 plus 42, i mogli bi odlučiti ne uzimajući u obzir mišljenja i prijedloge ostatka parlamentarne scene, kao što je više-manje i bilo u proteklih četvrt stoljeća, no čini se da ovaj put ipak neće biti baš doslovno tako. Od pet sudačkih mjesta koja pripadaju lijevoj opoziciji, SDP bi predlaganje jednog kandidata ili kandidatkinje mogao prepustiti platformi Možemo! u ime strateške suradnje i savezništva: vrlo je vjerojatno da će se SDP, neovisno o tome tko će mu biti predsjednik kad se budu finalizirali dogovori, založiti za još jedan mandat Lovorke Kušan i Andreja Abramovića, pa ostaju tri slobodne pozicije, od kojih će jedno ime i prezime, rekosmo, najvjerojatnije predložiti stranka Sandre Benčić i Tomislava Tomaševića. Josip Leko i Ingrid Antičević Marinović, koji su 2016. izabrani voljom SDP-a, ne mogu računati na podršku stranke koja ih svojedobno pogurala: Leko se u svim odlukama priklanjao HDZ-ovoj većini u Ustavnom sudu, Antičević Marinović u gotovo svim. Rajko Mlinarić izabran je zahvaljujući tadašnjem SDP-ovu partneru HNS-u i nije sasvim nemoguće da dobije još jedan mandat, jer je HNS sada HDZ-ov koalicijski saveznik – doduše, minoran i više-manje nevažan – i jer je Mlinarić bio maksimalno lojalan većini predvođenoj Šeparovićem, no šanse su mu gotovo zanemarive.
Što se tiče HDZ-a, dvoje sudaca iz kvote Plenkovićeve stranke – Snježana Bagić i Mario Jelušić – već su dva mandata u Ustavnom sudu, a dosad se nije dogodilo da je netko i treći put bio izabran za ustavnog suca. Teško da će se to dogoditi i sada, mada HDZ nema suštinskih razloga da traži zamjene za Bagić i Jelušića. Ostala trojica sudaca iz HDZ-ove kvote – Šumanović, Mlakar i Brkić – nisu učinili ništa što bi ih diskvalificiralo za reizbor, ali ne bi bilo iznenađujuće da ne nastave u istom sastavu. Najviše izgleda za ispadanje, prema svemu sudeći, ima Davorin Mlakar za kojim se godinama vuku repovi korupcijske afere povezane s propalom austrijskom Hypo bankom, s tim da se za tu aferu znalo i kad je Mlakar biran za ustavnog suca. Nije isključeno da će HDZ uvažiti i jedan kadrovski prijedlog Domovinskog pokreta ili će naći kandidata koji će biti i po ukusu ekstremne desnice. Naše informacije iz izvora bliskih vodstvu HDZ-a kažu, međutim, da se u toj stranci još uopće i ne razmišlja o izboru sudaca Ustavnog suda.
Nema sumnje da je HDZ-ov strateški interes očuvanje dominacije u Ustavnom sudu. Nedavni parlamentarni izbori, uostalom, pokazali su do koje je mjere ta institucija spremna kreativno tumačiti Ustav i svoje ustavne ovlasti e da bi pogodovala HDZ-u
Ako bi saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav idući tjedan raspisao javni poziv za prijave i ako bi bio ostavljen uobičajeni rok od 30 dana, o kandidaturama bi se moglo raspravljati, pregovarati i glasati tek na jesen, jer 15. srpnja nastupa dvomjesečni parlamentarni raspust. Stoga je vjerojatnije da će javni poziv biti upućen u drugoj polovini rujna, što znači da bi se dogovor vlasti i opozicije morao postići unutar najviše mjesec i pol. Čini se da Andrej Plenković ne želi donositi iole osjetljive političke odluke prije nego što, u tjednima nakon europarlamentarnih izbora, budu dovršeni pregovori o raspodjeli ključnih funkcija u briselskoj administraciji. To se, prije svega, odnosi na otezanje s ispunjavanjem političkih i kadrovskih zahtjeva Domovinskog pokreta te na delikatnije unutarstranačke odluke, ali i na sve ostalo što nije baš hitno i neophodno. Plenković, osim toga, želi proizvesti vremenski tjesnac za dogovor o ustavnim sucima, odnosno ne želi sebi priuštiti dugo i frustrirajuće pregovaranje s opozicijom. Kažemo frustrirajuće, jer se Plenković u tim okolnostima ne može postaviti kao gazda, kao onaj koji može provesti svoju volju neovisno o stavovima drugih političkih aktera i neovisno o općim interesima.
Plenković je tako navikao u protekle četiri godine: s obrazloženjem da je opozicija odbila njegov poziv na razgovor u ljeto 2020., a istina je da su opozicijske partije tada odbile pojedinačne sastanke s premijerom, ni o čemu se nije dogovarao i konzultirao s političkom konkurencijom, uključujući i izborna pravila, odnosno nove granice izbornih jedinica. Pod krinkom osobne uvrijeđenosti, kao i u odnosu s predsjednikom Republike Milanovićem, u potpunosti je ignorirao sve što je dolazilo od onih koji ne iskazuju poželjnu dozu oduševljenja njegovim sposobnostima i postignućima. Razgovori vlasti i opozicije o promjeni Ustava u dijelu koji regulira pitanje referenduma, mada najavljeni, zaboravljeni su kad je premijer shvatio da neće uspjeti provesti svoj naum. Pregovori o budućim sucima Ustavnog suda bit će, dakle, prva situacija u kojoj će Plenković morati uspostaviti kakav-takav dijalog s opozicijom i morat će uvažiti opozicijsko mišljenje, pa ne želi da se to razvlači mjesecima, ako mu se već ne posreći jedna od tri-četiri najutjecajnije dužnosti u Bruxellesu.
Miroslavu Šeparoviću dužnost traje do listopada sljedeće godine (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Kako god, od prosinca će odnos snaga u Ustavnom sudu biti znatno izmijenjen u usporedbi s aktualnim stanjem, preciznije, u usporedbi sa stanjem koje u toj instituciji vlada već osam godina. Odnos je deset prema tri ili devet prema četiri, s obzirom na to da se sutkinja Antičević Marinović u nekim – relativno rijetkim – odlukama priklanjala sucima koji su u politički važnim slučajevima glasali protiv većine i pritom svoje protivljenje formulirali u vrlo argumentiranim i utemeljenim izdvojenim mišljenjima: to su Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović. Josip Leko i Rajko Mlinarić otpočetka su se sasvim svrstali na stranu sudaca koje je nominirao HDZ: vodili su se valjda svijetlim primjerom Mate Arlovića koji je prvi mandat u Ustavnom sudu dobio zahvaljujući SDP-u, a drugi 2017. godine zahvaljujući HDZ-u.
Od prosinca će omjer biti sedam prema šest. Prema pisanju Novog lista, u SDP-u se rodila ideja da se zbog vremenske stiske do prosinca izabere šest a ne svih deset sutkinja i sudaca, pri čemu bi HDZ i lijeva opozicija predložili po tri kandidata. Da bi bio funkcionalan, u Ustavnom sudu, naime, mora biti najmanje devet sudaca, to jest dvotrećinska većina. Za donošenje odluka potrebni su glasovi najmanje sedam sudaca. Primjena SDP-ove zamisli dovela bi do omjera pet prema četiri u korist HDZ-ove sudačke struje, što bi onemogućilo Ustavni sud da rutinski presuđuje u skladu s interesima partije na vlasti. No krajnje je nejasno zašto bi HDZ pristao na takvu ideju iza koje, usto, i ne stoje neki jaki argumenti. Već će i uspostava odnosa sedam prema šest narušiti opuštenost u odrađivanju važnih poslova za HDZ.
Nema sumnje da je HDZ-ov strateški interes očuvanje dominacije u Ustavnom sudu i sigurno je da ništa neće biti prepušteno slučaju. Nedavni parlamentarni izbori, uostalom, pokazali su do koje je mjere ta institucija spremna kreativno tumačiti Ustav i svoje ustavne ovlasti e da bi pogodovala HDZ-u. Najeklatantniji potez u tom smislu bilo je izricanje prijetnje o poništenju odluke po kojoj bi Zoran Milanović, nakon što podnese ostavku na dužnost predsjednika Republike, dobio mandat za formiranje vlade. I mimo te prijetnje Ustavnog suda Milanović ne bi uspio okupiti većinu i sastaviti vladu, ali postupanje Šeparovićeve družine govori da se ne zazire ni od izmišljanja prijestupa i sankcija, koji nigdje nisu propisani, da bi se priskočilo u pomoć HDZ-u. Takva praksa devastirala je vjerodostojnost rečene institucije, takva praksa štetna je i društveno opasna, ali ako smo išta naučili o HDZ-u u protekla tri i pol desetljeća, to je da HDZ ne haje za institucije, državu i društvo kad su na drugoj strani partijski probici.
Što s Markićem?
Prošlo je više od mjesec dana otkako su predsjednik Milanović i premijer Plenković supotpisali rješenje o imenovanju Daniela Markića privremenim ravnateljem Sigurnosno-obavještajne agencije, a najduže do 6. srpnja ove godine. Ostalo je, dakle, još mjesec dana za dogovor o tome hoće li Markić dobiti i treći četverogodišnji mandat na čelu SOA-e, ali nema naznaka da se približavaju razmišljanja predsjednika i premijera o nastavku Markićeve karijere, pri čemu je Milanović onaj koji je relativno skeptičan spram još jednog mandata istog čovjeka na položaju šefa tajne službe. Također, od 15. ožujka upražnjeno je mjesto zamjenika načelnika Glavnog stožera HV-a, ali čini se da to nitko ne vidi kao naročiti problem.
