Četiri kandidature stigle su za dužnost glavnog državnog odvjetnika, ali u političkim krugovima i u javnosti govori se samo o jednoj: onoj Ivana Turudića, suca Visokog kaznenog suda i bivšeg predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Dio uglednih domaćih pravnika, poput Ante Nobila, smatra da se Turudić ne bi javio na natječaj da mu iz vrha HDZ-a i Vlade nije signalizirano da se javi te da su ostala trojica – Nikša Wagner, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Splitu, Emilijo Kalabrić, zamjenik glavne državne odvjetnice i bivši županijski državni odvjetnik u Zadru, i Mladen Dragičević, zagrebački privatni odvjetnik – lišeni šanse da dobiju podršku parlamentarne većine.
Možda će se za nekoliko tjedana pokazati da su Nobilo i drugi bili u pravu, no zasad se može konstatirati da previđaju činjenicu Turudićevog gotovo kompulzivnog prijavljivanja za visoke dužnosti u pravosuđu: godine 2017. slovio je kao kandidat Kolinde Grabar-Kitarović, tadašnje predsjednice Republike, za predsjednika Vrhovnog suda, no od toga nije bilo ništa jer su ga koštala privatna druženja s ljudima upitnih moralnih karakteristika; godine 2021. natjecao se za položaj predsjednika Visokog kaznenog suda i očekivalo se da će biti izabran, s obzirom na to da je vodio pripreme za osnivanje tog suda, ali u zadnji čas dogodio se obrat i Državno sudbeno vijeće odabralo je Željka Horvatovića. U oba slučaja premijer je bio Andrej Plenković, odnosno Andrej Plenković bio je onaj koji je spustio rampu Turudićevim karijernim ambicijama.
Turudić svim bićem ćuti vrijednosti ratne pobjede: zagovarao je kazneni progon svih čiji osjećaji na tu temu nisu dovoljno jednodimenzionalni, poput njegovih, a kontinuirano iznosi ambivalentna stajališta o sankcioniranju upotrebe pokliča ZDS
Zašto bi Plenković sada promijenio mišljenje i postavio Turudića na poziciju koja je objektivno moćnija i važnija od spomenute dvije na kojima ga nije htio vidjeti? Nije bio dobar za čelnu funkciju ni u Vrhovnom sudu ni u Visokom kaznenom sudu, a dobar je za šefa Državnog odvjetništva, institucije devastirane u svakom pogledu? Je li se Turudić u međuvremenu očistio od grijeha i postao još veći HDZ-ovac nego što je bio? Ili je Plenković postao veći HDZ-ovac nego što je bio?
Dva su eventualna razloga zbog kojih se mogla dogoditi promjena u premijerovom stavu o Ivanu Turudiću. Prvi je višegodišnji javni sukob medijski najprisutnijeg i politički najraspojasanijeg hrvatskog suca s predsjednikom Zoranom Milanovićem, najljućim Plenkovićevim političkim protivnikom. Sukob je začet prije desetak godina, kad je Milanović bio premijer. Turudić je bio jedan od glavnih protagonista – pravno krajnje suspektnog – izručenja Josipa Perkovića, nekoć visokopozicioniranog službenika Udbe a potom vrlo važnog čovjeka u sigurnosnom sistemu samostalne Hrvatske, koji je zatim u Njemačkoj osuđen na najstrožu kaznu zbog sudjelovanja u politički motiviranom ubojstvu Stjepana Đurekovića u Gornjoj Bavarskoj 1983. godine.
Nekoliko mjeseci poslije toga, u ljeto 2014., tadašnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu dao je politički intervju Večernjem listu: virovitički kadija, koji ne propušta naglasiti da je bio dragovoljac u Domovinskom ratu, izmislio je Milanovićeve pritiske na sudstvo da bi u nastavku mogao poslati premijeru nekoliko osobnih uvreda, uklapajući ga – zajedno s tadašnjim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem – u svoju paranoičnu viziju Hrvatske kojom vladaju komunisti, titoisti, udbaši i potomci udbaša, Srbi, Jugoslaveni i svi drugi koji ne mogu imati nikakav osjećaj prema vrijednostima koje država obilježava svakog 5. kolovoza u Kninu.
On, Turudić, naravno, hrabro se suprotstavio nadmoćnim silama mraka i zbog toga se izložio teroru nenarodne vlasti. Još naravnije, Turudić svim bićem ćuti vrijednosti ratne pobjede: ćuti ih toliko snažno da je svojedobno zagovarao kazneni progon svih čiji osjećaji na tu temu nisu dovoljno jednodimenzionalni, poput njegovih, a kontinuirano iznosi ambivalentna stajališta o sankcioniranju upotrebe ustaškog pokliča "Za dom spremni" te zagovara da se kažnjava isticanje komunističkih simbola.
Racionalno gledano, Turudić je ipak prevelik rizik za Andreja Plenkovića (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
Rečeni medijski istup bio je investicija u svijetlu karijernu budućnost, odnosno u dodvoravanje Tomislavu Karamarku, tadašnjem šefu HDZ-a. Istu svrhu imao je i Turudićev posjet HDZ-ovom braniteljskom šatoru u Savskoj ulici, gdje se godinu i pol dana prosvjedovalo protiv Milanovićeve vlade i predsjednika Josipovića. Karamarkova vlast, međutim, prekratko je potrajala da bi Turudić stigao ubrati plodove svoje političke agitacije i iskazivanja odanosti stranci koja ga je s mjesta predsjednika Općinskog suda u Virovitici krajem devedesetih lansirala u vrh hrvatskog sudstva. Potom je došao Plenković koji ga, rekosmo, nije volio. Sukob Turudića i Milanovića nastavljen je kad je bivši premijer 2020. godine izabran za predsjednika države.
Svađa traje i danas, a ni jedna strana ne daje znakove posustajanja. "DORH svoj ustavni položaj i zadaću može cjelovito ispuniti samo ako se na tu dužnost (glavnog državnog odvjetnika, op. a.) imenuje osobu koja je, naglašavam, politički i stranački posve neovisna, dokazano stručna i kvalificirana te neokaljanog profesionalnog i osobnog ugleda. Svaka, današnja ili ranija, povezanost glavnog državnog odvjetnika s politikom i stranačkim interesima značila bi opasno kršenje samostalnosti i neovisnosti DORH-a, što bi nedvojbeno otvorilo i sumnju u buduća postupanja te institucije", saopćio je Milanović kad je potvrđeno tko se prijavio za nasljednika Zlate Hrvoj Šipek, koja je, inače, u svom mandatu dala krupan doprinos upropaštavanju DORH-a. Nema sumnje da je Milanovića na reakciju potaknula isključivo kandidatura suca Turudića.
Jesu li spomenuta dva momenta dovoljna da Plenković sad podigne palac za Turudića? Je li to dovoljno da se zaboravi njegova privatna povezanost sa Zdravkom Mamićem? Ili njegova bliskost s Josipom Pleslić, donedavno Rimac?
Drugi mogući razlog promjene u Plenkovićevom doživljaju Turudića jest sučevo zalaganje za izmjene Kaznenog zakona u smjeru krivičnog progona onih koji medijima dostavljaju podatke iz "nejavnih" istražnih spisa, u koje legalni uvid ima relativno širok krug ljudi. Premijer je već mjesecima opsjednut tim zahvatom u Kazneni zakon, a na to ga je nagnalo spominjanje njegovog imena, i imena njegovih bliskih suradnika, u nekim antikorupcijskim postupcima protiv donedavno utjecajnih HDZ-ovaca i državnih dužnosnika.
Smisao te intervencije jest u tome da se zaplaše i odvrate od kontakata s novinarima svi oni koji raspolažu dokumentima i dokazima o sumnjivim poslovima i onih ljudi koji nisu formalno obuhvaćeni određenom istragom. Proteklih godina i desetljeća pokrenute su brojne istražne radnje o curenju tajni iz represivnih institucija u medije, ali nikad nisu pronađeni i procesuirani krivci. To se neće promijeniti ni u slučaju Plenkovićevih zakonskih izmjena: računa se da će strah od zatvorske kazne – koja je dosad bila propisana za odavanje službenih tajni – barem donekle smanjiti objavljivanje istražnih podataka nezaštićenih tajnošću.
Jesu li ta dva momenta dovoljna da Plenković sad podigne palac za Turudića? Je li to dovoljno da se zaboravi njegova privatna povezanost sa Zdravkom Mamićem, što je dovelo do prebacivanja suđenja Mamiću iz Zagreba u Osijek? Ili njegova bliskost s Josipom Pleslić, donedavno Rimac, nekoć moćnom HDZ-ovom dužnosnicom? Prema otkriću Nacionala, Turudić je prije nepunih mjesec dana tražio i dobio da ga se, kao suca Visokog kaznenog suda, izuzme iz odlučivanja o žalbi gospođe Pleslić na odluku zagrebačkog Županijskog suda u postupku koji protiv nje vodi USKOK, jer su dugogodišnji poznanici. Kako će se postaviti prema tom slučaju ako postane glavni državni odvjetnik? Zašto se nije izuzeo iz odlučivanja o blokadi imovine Marija Mamića, Zdravkovog sina?
Kandidat glavne struje u Državnom odvjetništvu – Emilijo Kalabrić (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Jesu li zaboravljeni Turudićevi pravni manevri čija je svrha bila da se pomogne obrani Branimira Glavaša, nepravomoćno osuđenog za ratne zločine? Hoće li biti obustavljeno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, s obzirom na to kakvi su Turudićevi stavovi o ratnim događajima? Dobro, to ne bi bila značajna promjena u odnosu na sadašnje stanje. Je li smetnuto s uma da je moćni sudac svojom tužbom maltretirao novinara Novog lista Dražena Ciglenečkog zbog toga što je novinar 2014. napisao da politički javni nastupi suca Turudića nanose Hrvatskoj više štete od verbalnog budalesanja Vojislava Šešelja? Kako, na kraju krajeva, misli izbjeći sukob interesa u tekućim procesima u kojima se pojavljivao ili pojavljuje kao sudac, a sutra bi trebao stajati iza optužbe, i to u instituciji koja je strogo hijerarhijski organizirana?
Odgovore na ova pitanja zasad ne znamo, pa onda i ne isključujemo mogućnost Plenkovićevog zelenog svjetla Turudiću. Tko zna, možda će šef HDZ-a i Vlade pomisliti da će pokazati slabost ako ne odabere Turudića, čak ako mu to i nije bila prvotna nakana; možda će pomisliti da će biti smatran gubitnikom ako ne izabere Turudića, kojeg žestoko kritiziraju Milanović i opozicija. Bila bi to, naravno, katastrofalna odluka i ne bi bila prva takva kad je riječ o premijerovim kadrovskim rješenjima, no Turudić je, racionalno gledano, prevelik rizik za Plenkovića.
Javnost bi s pravom bila uvjerena da je HDZ postavio svog kompromitiranog čovjeka na čelo DORH-a, čovjeka koji će ponajprije voditi računa o interesima stranke, što bi on donekle i činio, ali nepredvidljivom i taštom Turudiću ipak je najvažnija vlastita slika u javnosti i on bi se trudio da dokaže svoju neovisnost o politici, općenito da se dokaže. Plenković i HDZ imali bi više štete nego koristi, a i tko zna što sve o Turudiću još može isplivati na površinu. Emilijo Kalabrić, koji je očito kandidat glavne struje u Državnom odvjetništvu i za kojim se zasad ne vuku repovi skandala i sumnji, čini se neusporedivo sigurnijim i logičnijim izborom iz Plenkovićeve i HDZ-ove perspektive.
