Prvi reče: "I šta, ti zapisničari i takvi neki... oni misle još štrajkati, je li"? Drugi se nadoveže: "Ma da, roblje se buni zbog plaća." Pa ponovo onaj prvi: "Ha, robovi bi da im se da 400 eura više..." Tako je tekao razgovor dvojca što mi je zaparao uši dok sam prije nekoliko dana prolazio pločnikom tik pored birtijaškog stajaćeg stola na koji su dotični bili nalakćeni.

Jasno, riječi "roblje" i "robovi" što su ih upotrijebili za pravosudne službenike i namještenike – mizerno plaćene ljude koji su nezaobilazan dio esencijalno važnog sustava, a iz egzistencijalnog očaja eno već tjednima štrajkom pokušavaju umilostiti vladajuće u političkom vrhu da im povise plaće na razinu koja bi bila koliko toliko pristojna s obzirom na cijenu golog života u Hrvatskoj – bile su razlog zbog kojeg sam se nakačio na spomenuti dijalog i odlučio mu posvetiti natuknicu.

Zastao sam nakratko i s nekoliko metara distance diskretno promotrio dvojicu frajerski opuštenih frendova u, rekao bih, srednjim pedesetim godinama života, dok lakonski prezrivo, jezikom primitivnog cinizma etiketiraju dio ovdašnjeg administrativnog radnog osoblja. Krećem se opasnim rubom dok s ljutnjom o tome pišem, prijeti mi pad u zamku neproduktivnog moralizatorskog psihologiziranja.

I u toj bih rupi sigurno završio kada bih vam nastavio opisivati te likove. Zato neću, tu stajem. Uostalom, zamislite ih sami. Nije teško, vrlo su tipični s obzirom na vrijednosni presjek povijesno-društvenog vremena u kojem živimo posljednjih nekoliko decenija.

Važniji od tog nevažnog dvojca jest jezik koji je progovorio kroz njih. O diskursu znamo da nikada nije prazan, odnosno neutralan, već je uvijek premrežen obiljem simptoma ideologije. Kao što je i vrijednosno oblikovan socijalno-političkim kontekstima, odnosima moći, nadređenostima i podređenostima, igrama uključenosti i isključenosti iz društvenog poretka stvarnosti.

Situacija, makar ista naizgled benigna i mikro-opsega, u kojoj se klasično administrativno osoblje – zapravo u velikoj većini, i ne slučajno, radnice koje bi u svakoj iole pristojnijoj i društveno pravednijoj zemlji bile bezbrižno ušuškane u tipičan građanski srednjoklasni sloj – naziva robljem, brutalna je slika i nemilosrdna simbolika dovršene postsocijalističke tranzicije.

To je prava, ali tek jedna od brojnih, summa summarum suhe priče o desetogodišnjem članstvu u EU-u, ratu i sporom mukotrpnom poraću, borbi sa svim nedaćama i uspjesima pri savladavanju prepreka na tom putu, koje su nam obilno servirane u medijima ovih dana.

No prava verzija te priče, a poklopila se ista sa spomenutom EU-obljetnicom, zadnjih tjedana stanuje upravo u ovdašnjim uredima pravosudnog pomoćnog osoblja. Na tom groblju poraženih egzistencija, svih onih praktično izvan "rajskog" kruga s dvanaest zlatnih zvjezdica na nebesko plavoj podlozi.