Masovni protesti u Srbiji i blokade fakulteta traju već pet mjeseci. Gnjev građana nakon sistemski prouzročene pogibije 16 ljudi u Novom Sadu najuspješnije su kanalizirali studenti. Blokirani su kompletni univerziteti u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu. Četiri glavna studentska zahtjeva usmjeravaju borbu.
Prvi je kompletna objava dokumentacije o renovaciji novosadske nadstrešnice, drugi je procesuiranje batinaša koji su napadali prosvjednike, treći je prekid progona uhapšenih na protestima, a četvrti smanjivanje školarina za 50 posto. Zahtjevi su se pokazali pogođenima iz niza razloga. Treći i četvrti su blizu ispunjenja. Iduće godine samofinansirajući studenti trebali bi plaćati upola manje školarine. Tako je demonstrirana snaga samoorganiziranih građana i snaga pritiska koji vrše na režim, što ima osvježavajući učinak u vezi akumulirane letargije.
Činjenica što prva dva zahtjeva nisu ispunjena podjednako je bitna jer otvara važna pitanja. U okvirima kapitalističkog sistema oni ni ne mogu biti ispunjeni. Kompletna objava dokumentacije oko odgovornosti za obnovu nadstrešnice je nemoguća. U pitanje bi došle strukture moći veće i od SNS-a, one strukture pod čije produžene ruke na Balkanu spada američka lobistička grupa NALED (Nacionalna alijansa za lokalni ekonomski razvoj) i OEBS (Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju), grupacije koje stoje iza osnivanja Agencije za privatizaciju, izmjena Zakona o izgradnji, Zakona o javnim nabavkama, ukidanja srednjih građevinsko-zanatskih škola i brojnih drugih procesa koji su uslovljavali promjene u građevinskoj industriji i društvu.
Drugi zahtjev također ne može biti ispunjen jer nijedna vladajuća stranka neće procesuirati svoju uličnu vojsku koja je djelovala po naređenjima i tako sama sebi pucati u nogu. Pitanje glasi: Ako su i veoma skromni zahtjevi neispunjivi unutar ovog sistema, je li onda borbu smisleno voditi unutar njegovih okvira ili moramo graditi nove?
Sve veći broj građana odlučuje se za antisistemsku borbu. Prijelomni trenutak dogodio se 9. marta. Tog dana studenti su objavili Pismo narodu Srbije. U njemu kao razlog svojih uspjeha navode direktnodemokratsko organiziranje i plenume te pozivaju građane da se povedu njihovim primjerom i u svojim sredinama formiraju zborove na istim demokratskim principima. Odaziv širom Srbije nadmašio je očekivanja najvećih optimista. Čak i prije Pisma protesti su počeli prerastati dosad poznate forme.
Borbi su se kroz štrajk priključili prosvjetni radnici, a rame uz rame sa studentima protestirali su i radnici GSP-a i Elektroprivrede Srbije. Pod imenima kao što su "narodne skupštine" ljudi su se počeli organizirati na principima direktne demokracije, zauzimajući institucije, glasovanjem smjenjujući načelnike, a s kartonima jaja postepeno i zaoštravajući borbe na lokalu. Koji tjedan nakon apela u Pismu zborovi se održavaju svuda, od sela s par tisuća stanovnika do kvartova najvećih gradova.
"Smatram da je za osvješćivanje javnosti dobra scena u kojoj Vučićeva policija na datum kada je NATO počeo sejati smrt po Srbiji zaustavlja građane da onima koji su najodgovorniji za ratove i genocid kojem svjedočimo poručimo da ne želimo biti dio njihovih imperijalističkih pohoda", rekla nam je jedna učesnica protesta ispred Generalštaba
Demokratski ustanak u Srbiji možemo nazvati kataklizmom parlamentarizma ili barem njenom početnom fazom. "Smatramo da ispunjenje naših zahteva ne zavisi od smene vlasti ili zamene jednog predstavnika drugim, već od suštinske promene sistema", službeni je stav blokiranog Biološkog fakulteta u Beogradu. Studentska nepopustljivost, nepostojanje predstavnika koje bi se moglo korumpirati i orijentiranost na izvanparlamentarnu borbu užasavaju režim, a sve to, uz činjenicu da studenti ukazuju da problem nije samo u Aleksandru Vučiću već u cijelom sistemu, podjednako užasava i tzv. opoziciju.
Interesne grupe oko srpske parlamentarne opozicije od samih početaka žele preuzeti studentski protest i nametnuti mu zahtjev za ekspertskom vladom, u prijevodu za kozmetičkom promjenom vladajuće garniture, novim oblikom predstavničkog upravljanja s još naglašenijim neoliberalnim profilom. Studentima se zahtjev pokušavao nametnuti preko medija koji su direktno kršili princip plenuma – neisticanje i nepostojanje lidera. Konstantno su kao sugovornike birali uzak krug istih studenata, bez izuzetka pojedince bliske opozicionim partijama i nevladinim organizacijama koji u javnosti nisu ponavljali principe plenuma već svojih pokrovitelja.
Opozicija i Vučić vode borbu za vlast, a studenti za, kako sami kažu, suštinsku promjenu i zato se podjednako suočavaju s oba parlamentarna tabora. Dio studenata-opozicionara je vjerojatnim posredstvom BIA-e, uz asistenciju tabloida Informer kao glasnogovornika, uhvaćen pri kovanju planova za protest 15. marta s opozicionom strankom Pokret slobodnih građana (PSG). Režim je dio ovih studenata uhapsio, iskoristivši činjenicu što su im planovi uključivali spominjanje molotovljevih koktela, povređivanja policije i građanskog rata.
Mediji bliski opoziciji ustali su u obranu ovih studenata tvrdeći da zauzimaju univerzalan stav protiv Vučićeve represije kao takve. U tim istupima ima više nedosljednosti. Prvo, ti isti mediji nisu vodili ni izbliza takvu kampanju kada su žrtve represije bili Nemanja Šarović i Srđan Nogo jer se radi o ljudima koji nisu na pozicijama pro-EU i pro-NATO opozicije, a obojica su pravno gledano hapšena s veoma slabim osnovama.
Drugo, ovi mediji hine podršku studentima, ali su gotovo bez iznimke prešutjeli da se na sastanku PSG-a i studenta-opozicionara otvoreno planirao fizički napad na studente redare ako se na protestima ispriječe planovima opozicije i da su studenti-opozicionari otvoreno priznali da uz pomoć dijela profesora pokušavaju istaknuti ekspertsku vladu kao studentski zahtjev, ali mimo plenuma, što predstavlja najgrublju moguću povredu temelja studentskog pokreta.
Jednaku povredu, također medijski ignoriranu, predstavlja i činjenica da su studenti-opozicionari sjedili u prostorijama opozicione partije i kovali planove, a od tih grupacija blokade su se davno ogradile. Ali ono što promiče medijima ne promiče studentima.
U sljedećih nekoliko dana studenti su se poimence ogradili od kolega koji su sastančili s PSG-om, ponovili da nisu za ekspertsku vladu, ogradili od grupe Stav uz poruku "pitanje principa, a ne stava" i kolegama s prisluškivanog sastanka fizički zabranili ulaz na fakultet. Sve ove odluke izglasao je plenum. Mediji ignoriraju, ali što je važnije – student su sačuvali autonomiju pokreta i njegove demokratske temelje, kojima SNS očito nije jedina prijetnja.
Opozicija je priznala poraz kada je sama predstavila koncept vlade narodnog povjerenja, bez podrške ijednog plenuma. U auli Skupštine okupili su se opozicionari čijem konceptu, kako je primijetio jedan tviteraš, nedostaju samo narod i povjerenje. Parlamentarizam umire, čim nogom kroče na mjesto zbora i podižu ruke glasajući, ljudi sudjeluju u izgradnji alternative, pokazujući da više ne računaju na sistem koji nam je dao Vučića, opoziciju, obrušavajuće nadstrešnice i položaj periferije. Prije samo pola godine za riječ "plenum" u Srbiji nije čuo gotovo nitko. Danas nema polja organiziranja odozdo koje ne funkcionira direktnodemokratski. Tako je i s antiratnim pokretom, što smo imali priliku vidjeti na obilježavanju 26. godišnjice NATO-agresije.
U Srbiji su aktivne razne samoorganizirane antiratne grupe koje se bave povezivanjem sve većih ratnih razaranja na globalnom planu i njihovim učincima na naš život, poput inflacije, mjera štednje u svrhu militarizacije, rastuće ratnohuškačke retorike, približavanja Srbije NATO-u i ratobornog vanjskopolitičkog kursa EU-a. Takva grupa je i inicijativa Podrška narodu Palestine koja još od 2023. funkcionira na principu direktne demokracije, a dobrim dijelom je čine studenti aktivni u blokadama. Inicijativa je 23. marta organizirala protest ispred Generalštaba, najvećeg preostalog podsjetnika na NATO-bombardiranje.
Predstavili su svoja tri zahtjeva: prekid izvoza oružja u Ukrajinu i Izrael, obustava rušenja Generalštaba kojeg se želi zamijeniti luksuznim američkim hotelom i momentalni raskid četiri sporazuma između Srbije i NATO-a. Okupljeni su na protestu svjedočili nečemu što nismo imali priliku viđati prije direktnodemokratskog ustanka.
Uz sudjelovanje svih okupljenih, organiziran je zbor i izglasano je da se protest uputi prema izraelskoj i američkoj ambasadi, lokacijama koje su centar političke moći u brojnim zemljama svijeta, ne samo po pitanju ratova i genocida. Očekivano, na stotinjak metara od cilja na put prosvjednicima stao je oklopni kordon Žandarmerije, uz još par kordona u "rezervi" i kolonu džipova. Ruta protesta i demokratska volja zaustavljene su golom silom.
"Kroz nekoliko govora i parola poručili smo žandarima da su sluge okupatora. Bilo bi prikladnije da na svojim uniformama nose izraelsku i američku zastavu umjesto srpske. Smatram da je za osvješćivanje javnosti dobra scena u kojoj Vučićeva policija na datum kada je NATO počeo sejati smrt po Srbiji zaustavlja građane da onima koji su najodgovorniji za ratove i genocid kojem svjedočimo samo poručimo da ne želimo biti dio njihovih imperijalističkih pohoda", rekla nam je nekoliko dana nakon protesta jedna njegova učesnica.
Kordoni pred ambasadama pokazuju da država neće sjediti skrštenih ruku i pasivno promatrati širenje demokratskog i izvanparlamentarnog organiziranja u Srbiji, a da se ne posluži represijom. Represija nije stala na kordonima, istovremeno je priveden i u stanici satima zadržan Ratibor Trivunac, anarhosindikalist koji već tridesetak godina zagovara direktnodemokratske principe. Nekoliko dana kasnije s nama je podijelio svoju priču.
"Tog dana, tokom trajanja anti-NATO protesta, vraćao sam se automobilom kući kada mi je nekoliko džipova interventne policije preseklo put, kao u filmu. Uz uzvike i naredbodavni ton naterali su me van kola, pretresli, a zatim, nakon provere sa nadređenima zaključili: 'Neko gore vas baš ne voli, morate u stanicu.' Tokom vožnje su dobili uputstvo da me vode pod rotacijskim svetlima. Kada sam sproveden u stanicu, u njoj sam zadržan satima bez prava da zovnem porodicu, drugove ili advokate, ali i bez ikakvog ispitivanja. Nakon prvih nekoliko sati u prostoriji sa policajcima, njihov kolega im se pridružio i rekao im da me istražuju kao organizatora protesta. Naglašavam da na tom protestu nisam učestvovao, kao i da nisam član inicijative Podrška narodu Palestine. Kada su najzad saznali gde i ko me drži, kolege iz emisije Osmatračnica pozvale su naše pratioce na okupljanje ispred stanice. Pola sata nakon toga, bez ikakvog objašnjenja, pušten sam na slobodu. Ispred stanice se već okupilo dosta ljudi, kojima se zahvaljujem. Posebno je potresno bilo to što su meni bliski ljudi satima bili bez ikakve informacije o detaljima mog nestanka, što je, u situaciji u kojoj sam ranije već bio na meti turskih obaveštajnih službi zbog podrške kurdskim revolucionarima, predstavljalo dodatan izvor stresa za sve njih", govori Trivunac.
Usprkos sabotažama s raznih strana, demokratsko organiziranje u Srbiji se širi, izglasavanjem zahtjeva za popravkom puteva u nekom selu ili demokratskim antiratnim pokretom. Sistem pojačava represiju, pokret ostaje pri svojim principima i tako postepeno gubi simpatije svih sistemskih snaga, neovisno o njihovom deklarativnom predznaku.
Budućnost je neizvjesna, parlamentarizam ne umire samo zbog pritiska odozdo; vladajuće klase na globalnom nivou se u vrijeme zaoštravanja rata, ekonomske krize prouzrokovane njime i društvenih nemira okreću još represivnijim modelima, kao u slučaju EU i NATO-članice Rumunjske gdje se onemogućavaju čak i buržoaski izbori kada postoji opasnost od rezultata koji ne odgovara centru. Usprkos neizvjesnostima, pokret u Srbiji otvorio je neslućene horizonte. Orijentacija pokreta prema zborovima i njegovo raskidanje s partijama i nevladinim sektorom najveći su iskoraci u političkom organiziranju decenijama unazad.
Kada je prije 11 godina Džulijan Asanž u razgovoru za B92 rekao da je "Srbija država u kojoj se budućnost najprije dešava", mogli smo pomisliti kako se radi o benignom ulagivanju publici kojoj se obraćao. Nakon iskustva zadnjih nekoliko mjeseci čini se da je najveći novinar 21. stoljeća možda bio u pravu.
