Najmanje dvjesto tisuća izbjeglica porobljeno je u sklopu trgovine ljudima u Libiji između 2017. i 2021. godine. Naročito su eritrejske izbjeglice postale objektima trgovanja i porobljavanja, a trgovci robljem ih zlostavljaju, siluju, prisiljavaju članove njihovih obitelji da plaćaju otkupnine. Ako i uspiju pobjeći do velike plave grobnice zvane Mediteran, izbjeglice riskiraju da na moru budu presretnuti i poslani natrag u Libiju. U najgorem slučaju, da se pridruže brojci od najmanje 25 tisuća poginulih i nestalih na Mediteranu od 2014. godine. Podaci o porobljenim izbjeglicama u Libiji iz studije su koju je uz grupu suradnika vodila profesorica i istraživačica Mirjam van Reisen s nizozemskog sveučilišta Tilburg, objavljene u novoj knjizi "Porobljeni: zatočeni i prodani kroz digitalne crne rupe". Autori razotkrivaju razne metode koje krijumčari koriste – trgovina izbjeglicama pospješuje se zahvaljujući nizovima "crnih rupa", takozvanih "digitalnih vakuuma". Naime, u većem dijelu Afrike, pa tako i u Eritreji, ljudi nemaju mnogo utjecaja na digitalnu infrastrukturu, a pristup digitalnim uslugama je ograničen. Svjetska banka procjenjuje da je 2017. samo 1,3 posto stanovništva Eritreje imalo pristup internetu, a internetski kafići dostupni su jedino u glavnom gradu Asmari. Zbog manjka informacija i mogućnosti komunikacije, eritrejske izbjeglice posebno su ranjive na izbjegličkom putu.
Ljudi koji bježe od ratova i siromaštva u Libiji iznova su zlostavljani, podvrgnuti seksualnom nasilju, iznudama raznih vrsta. Autori pritom napominju da je brojka od dvjesto tisuća porobljenih izbjeglica do koje se došlo tijekom razdoblja provođenja studije (2017. – 2021.) tek konzervativna procjena, dok su u stvarnosti brojke sigurno veće. Među tih dvjesto tisuća poznatih slučajeva, najviše izbjeglica je iz Eritreje. Ta država je trideset godina pod diktaturom predsjednika Isaiasa Afverkija, u zemlji nema neovisnih organizacija, medija, pravosuđa. Od proglašenja neovisnosti 1993. nisu održani izbori, rasprostranjen je prisilni rad i vojno novačenje. Nakon što se Eritreja uključila u građanski rat u susjednoj Etiopiji počela su dolaziti izvješća o masovnim hapšenjima i prisilnom novačenju za popunjavanje vojnih redova, posebno u drugoj polovici prošle godine, kako su se borbe intenzivirale u etiopskoj regiji Tigraj. Izbjeglica čijim se životima može licitirati gdje god da izbjegnu stoga ne nedostaje, a procjenjuje se da je trgovina ljudima u Libiji "teška" više od jedne milijarde američkih dolara. Autori knjige "Porobljeni" tvrde da nejednak pristup i kontrola nad digitalnim tehnologijama i umrežavanjem potpomažu trgovinu robljem. Dakako, šire politike Europske unije, Libije i drugih zemalja na rogu Afrike dopuštaju da se takva situacija održi i nastavi. Bez pravnog i ekonomskog izlaza, Eritrejci ostaju zarobljeni u krugu trgovine ljudima iz kojeg je gotovo nemoguće pobjeći. To potvrđuju brojna svjedočanstva, tajne snimke i poruke poslane preko društvenih mreža, do kojih su autori došli kroz kontakt s izbjeglicama na terenu. Većina intervjua vođena je s izbjeglicama koje su uspjele pobjeći u okolne zemlje, poput Nigera, Sudana i Tunisa, a obavljeni su i razgovori s izbjeglicama koje su se uspjele domoći Europe. Detaljna etnografska studija tako identificira rute, organizacijske principe i ključne aktere uključene u trgovinu ljudima u Libiji, a autori zaključno pozivaju na hitnu zaštitu izbjeglica i suštinski zaokret u politici EU-a.
Podsjetimo i da je prije tri mjeseca objavljeno izvješće UN-a koje je također pokazalo da su izbjeglicama i migrantima u Libiji sustavno kršena najosnovnija prava. Zlostavlja ih se i prisiljava da prihvate takozvani "potpomognuti povratak" u svoju zemlju podrijetla. Izbor im se u praksi svodi na biranje između povratka u zemlje iz kojih su pobjegli i suočavanja s nastavkom zlostavljanja u Libiji. Lepeza zlostavljanja uključuje arbitrarna pritvaranja, prijetnje mučenjem, seksualnim nasiljem, otmicom i iznudom. Iako bi potpomognuti povratak trebao biti dobrovoljan, u stvarnosti malo tko može donijeti dobrovoljnu odluku o povratku, a koja bi bila u skladu s međunarodnim zakonima i standardima o ljudskim pravima. Prema podacima UN-a, u Libiji se danas nalazi oko šesto tisuća izbjeglica i migranata, iz više od 40 zemalja. Većina ih dolazi iz supsaharske Afrike i izloženi su posebno rigoroznom tretmanu u službenim i neslužbenim pritvorskim objektima, zapravo logorima. Institucionalni rasizam integralni je dio represivnog aparata, pa su česta svjedočanstva o rasnom profiliranju, "držanju crnaca kao pasa" u zatvorima itd. Od 2015. naovamo više od 60 tisuća migranata vraćeno je u države podrijetla diljem Afrike. I nakon povratka mnogi su ponovno natjerani na bijeg – na Zemlji očajnički traže neku zemlju u kojoj bi mogli zastati i postojati.
