Početkom januara ove godine brodica na koju je bilo 86 ljudi otisnula se sa obala Mauritanije i zaplovila prema Europi. Težak put na nemirnom moru u prenapućenoj brodici nesretno se okončao nakon 13 dana u blizini Kanarskih otoka. Još uvijek traje potraga za nestalim nakon ove nesreće. Tokom prve sedmice ove godine najmanje 85 ljudi je stradalo u nesrećama u blizini obala Tunisa. Svi oni su pokušali doći do Europe, prisiljeni da koriste ovaj opasni put a zbog strogih vizni politika i militarizovanih granica. Većina stradalih nije pronađena, a tijela koja jesu još nisu identifikovana.
Istovremeno na Facebook grupi aktivista iz regije “Dead and missing in the Balkans” gotovo svaki dan donosi novu objavu o nestalima na Balkanskoj ruti, ili nesrećama na granicama koje su za posljedicu imale nestanak ili smrt ljudi u pokretu.
Pitanje osoba koje su nestale tokom migracije, a na instistiranje njihovih porodica okupljenih u nevladinim organizacija i neformalnim grupama, razmatrano je tokom prvog Međunarodnog kongresa o nestalima održanom krajem januara u Ženevi. Učesnici, predstavnici vlada, međunarodnih i nevladinih organizacija, ali i porodica čiji najmiliji su nestali u pokušaju migracija, razgovarali su o načinima kako izvršiti pritisak na nadležne da se uključe u potragu i identifikaciju, odnosno natjerati ih da provode obaveze proizašle iz postojećih zakona i međunarodnih dokumenata.
Na kraju Kongresa je usvojena deklaracija koja, kao i mnoge druge, vjerovatno neće imati velikog utjecaja na vlade. Ipak, Kongres je platforma koja je omogućila povezivanje grupa i pojedinaca, te prostor za razgovor na temu nestalih u svijetu.
Fatalne politike Tvrđave Europe
Strogi vizni režimi i militarizovana kontrola granica, praćeni normalizacijom nasilja i odusustvom odgovornih, sve češći su uzrok smrti i nestanka ljudi u pokretu. Svojim politikama države prisiljavaju ljude da traže alternativne puteve za migracije kako bi došli do mjesta na kojima će biti sigurni i imati mogućnost da rade ili se školuju.
Prema podacima neovisne aktivističke grupe UNITED, europske mreže protiv nacionalizma, rasizma, fašizma i podrške migranitma i izbjeglicama, od 1993. godine do kraja 2024. dokumentovano je više od 60.620 smrti ljudi koji su pokušali migrirati u Europu, plus najmanje 10.000 koji još uvijek nisu pronađeni. Na spisku su imena identifikovanih uz osnovne informacije o njima, uključujući i one o mjestu i okolnostima stradanja.
Informacije skupljaju kroz mrežu koju čini oko 550 organizacija u 48 zemalja, te brojni pojedinci, uključujući novinare i istraživače. UNITED jasno imenuje krivce za ove smrti - Tvrđava Europa za potrebe koje su razvijene fatalne politike i ubojita mreža nadzora granica. U svojim izvještajima Europsko vijeće za izbjeglice i prognane (ECRE) i PICUM mreža organizacija koje se bave pitanjima nedokumentovanih osoba, naglašavaju kako se EU fondovi namijenjeni za upravljanje migracijama koriste na način da se gradi opasna infrastruktura za upravljanje i kontrolu vanjskih granica, što vodi ka kršenju ljudskih prava.
Među prvim žrtvama ovakve politike, a prema podacima UNITED-a, bili su ljudi koji su pokušali pobjeći od ratova i ekonomske krize na Balkanu početkom 90-ih. Ljudi koji su napuštali region i kretali se ka Zapadnoj Europi prvo su dočekani otvorenih ruku, ali kako se broj dolazaka povećavao, dobrodošlica je jenjavala. Europske zemlje 90-ih počele su razvijati politike upravljanja granicama i migracijama što je kulminiralo tokom zadnjih desetak godina. Miliratizacija graničnih režima za posljedicu ima da su ljudi u pokretu danas posebno ranjiva grupa čija osnovna prava često bivaju potpuno negirana. Velike organizacije, kakva je Međunarodna organizacija za migracije (IOM), te mainstream mediji u svijetu i ako govore o ovim stradanjima bave se samo brojevima, koji često nisu ni relevantni ni pouzdani. Razlozi i odgovornost za ova stradanja tema su za porodice i aktiviste, te dio akademske zajednice koji su skupa tokom Kongresa pokušali ukazati na činjenicu da je hitno potrebno djelovati, utvrditi odgovornost i raditi na traganju i identifikaciji žrtava graničnih režima.
Pored ostalih, među učesnicima su bili i predstavnici Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) i UN-ovog Komiteta za pitanje prisilnih nestanaka, grupa neovisnih eksperata koji djeluje pri uredu Komesara za ljudska prava nadzirući provedbu Konvencije o prisilnim nestancima. Predstavnici oba tijela ukazali su na činjenicu da se na globalnom nivou malo govori o nestancima ljudi u pokretu te da se države teško ili nikako ne uključuju, odnosno da nedostaje politička volja. Pronalazak i identifikaciju ljudi koji su nestali tokom migracije otežava i činjenica da usljed strogih antimigrantskih politika, porodice i prijatelji se rijetko usuđuju prijaviti nestanak jer to potencijalno može uzrokovati probleme kako kod vlasti u zemljama iz kojih su, tako i u zemljama nestanka. Postojeći vizni režimi dodatna su prepreka za porodice da se uključe u potragu, identifikaciju ili sahranjivanje svojih voljenih.
Politika kriminalizacije migracija
Predstavnici španske nevladine organizacije Caminando Fronteras (Hodajući granicama) su tokom Kongresa naglasili da, kada govorimo o nestancima migranata, ustvari govorimo o “nevidljivim nestancima u koje su uključene države koje tvrde da su glasnice i zaštitnice ljudskih prava i demokratije”. Na odgovornost država ukazuje i dokument koji je 2023. objavio Komitet za pitanja prisilnih nestanaka. Komitet ukazuje na činjenicu da su postojeći podaci o nestalim ljudima u pokretu često nepouzdani, da mnogo informacija nedostaje, a kao jedan od osnovnih razloga navode odsustvo volje vlasti u pojedinim državama da učestvuju u procesu potrage, identifikacije i skupljanju podataka, što im je zakonska obaveza. Posljedica je da je tek manje od jedne četvrtine ljudi koji su nestali tokom migracija u svijetu pronađeno i identifikovano.
Komitet naglašava i kako istovremeno sa zanemarivanjem obaveza o dostojanstvenom i humanom tretmanu svih ljudi, države razvijaju politike kojima ograničavaju i dehumaniziraju upravljanje granicama i time direktno utiču na nestanak migranta. Barbara Lochbihler, njemačka političarka, aktivistica i članica Komiteta, naglašava da prakse brojnih zemalja nisu kompatibilne sa UN Konvencijom o prisilnim nestancima. “Samo jedan primjer politike kriminalizacije migracija je kažnjavanje onih koji pokušavaju da nadoknade neuspjeh država da spašavaju migrante koji stradavaju u morima, pustinjama ili neprohodnim šumama, onih koji pružaju pravnu i humanitarnu podršku,”.
U dokumentu Komiteta jasno stoji kako države preduzimaju niz mjera koje rezultiraju smrtima ljudi u pokretu. Samo jedna od takvih mjera su push-backovi, prisilna vraćanja ljudi iz jedne zemlje u drugu bez da im se omogući zakonska procedura pristupa azilu. “Ova praksa značajno povećava rizik da migranti postanu žrtve prisilnih nestanaka. Kada push-back uključuje i prisilno uskraćivanje slobode te zatočenje na nepoznatom mjestu, uz oduzimanje mobilnih telefona čime se onemogućava komunikacija, ovo može čak dovesti do prisilnog nestanka”, upozorava Lochbihler.
Komitet podsjeća da države imaju zakonsku obavezu da se suzdrže od takvih praksi, ali je zanemaruju, te je nasilje na granicama normalizovano. Lochbihler napominje i kako države imaju obavezu da tragaju za nestalim osobama, da provedu efikasnu istragu, te da procesuiraju i kazne odgovorne za prisilne nestanke.
U iščekivanju podrške
Države i velike organizacije koje su uključene u “upravljanje migracijama” kao jedno od opravdanja za neuključivanje u potragu za nestalima i identifikaciju stradalih ljudi u pokretu, navode nedostatak kapaciteta. Istovremeno, ne uključuju dovoljno organizacije koje imaju ekspertizu u ovoj oblasti kakva je i Međunarodna organizacija za nestale osobe (ICMP) osnovana tokom ratova u našoj regiji. Prvobitno je mandat ove organizacije bio pronalazak i identifikacija ljudi koji su nestali tokom ratova u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, misija koja je bila uspješna. Kasnije su svoje aktivnosti proširili te im je sjedište, koje je nekada bilo u Sarajevu, danas u Hagu. Prema riječima direktorice ICMP-a Kathyne Bomberger, sa pojedinim državama u Europi (Kipar, Malta, Grčka i Italija) organizacija ima kontakt od 2018. godine. Ipak, prvi put je organizacija uključena u potragu i identifikaciju nestalih tek 2023. i to nakon nesreće koja je u julu te godine desila u grčkim vodama, kod otoka Pylos, kada je nestalo više od 80 osoba.
Trenutno ICMP pokušava osigurati finansiranje kako bi bili stalno dio procesa, dok istovremeno šire mrežu sa kojim sarađuju i koja uključuje države i međunarodne organizacije koje rade u oblasti migracija. Pored finansijske, ICMP-u treba političku podršku jer njihov mandat zahtijeva saradnji sa državama, što se za sada čini teškim zadatkom. Političku volju vlasti pokazuju tako što prepoznaju problem i svoju odgovornost te ulogu u rješavanju. Uz to, kako pojašnjava Bomberger, države moraju sarađivati preko granica ne samo u kontroli nego i u potrazi za nestalima, te moraju integrisati forenzičke podatke u nacionalne baze nestalih. “Iako ICMP ima stručnost da pomogne, značajan napredak ovisi o tome hoće li vlade poduzeti aktivne korake da formaliziraju suradnju, dodijele sredstva i osiguraju da obitelji nestalih imaju pristup procesu identifikacije,” kaže Kathrin Bomberger.
U regiji, gdje su vlade svjesne efikasnosti i važnosti njihovog rada, ICMP nije u značajnoj mjeri uključen u proces traganja za nestalima ljudima u pokretu. Pouzdanih podataka o broju nestalih na Balkanskoj ruti nema, ali postoje brojna svedočenja ljudi u pokretu i aktivista uključenih u potragu i pomaganje porodicama i preživjelima. O stradanjima svjedoče i grobovi u kojima, često sa oznakom NN, leže posrmtni ostaci ljudi u pokretu.
Prema podacima aktivističkih mreža u regiji, na stotine ljudi nestalo je tokom protekle decenije od kada je aktivirana Balkanska ruta, i to u šumama, rijekama i putevima, a između granica EU. Direktorica IMCP-a kaže kako trenutno nema strukturiranog pristupa regionalnih vlada kada je riječ o ovom problemu. “Dok ICMP ima ekspertizu i način da podrži identifikaciju nestalih migranata, formalni okvir i politička predanost vlada je neophodna da se uspostavi efikasan proces,” napominje Bomberger.
Koliko je njihovo uključivanje i rad na terenu težak dokaz je i primjer iz BiH gdje već skoro godinu dana pokušavaju započeti proces identifikacije 40 posmrtnih ostataka za koje postoji uzorak DNK. Uzorak čuva patolog iz Bijeljine Vidak Simić koji je na vlastitu inicijativu odlučio čuvati uzorke, a nakon što obavi obdukciju osoba čija tijela su pronađena u ovom dijelu BiH. ICMP je voljan ući u proceduru identifikacije, porodice su spremne na saradnju, patolog voljan predati uzorke, ali se za sada skoro ništa ne dešava. “Cilj ove saradnje, koju podržava i aktivistička mreža, je da se uporede ovi uzorci sa DNA uzorcima porodica koji tragaju za nestalima. Ipak, ICMP još uvijek nije primio uzorke iz ureda tužilaštva u Bijeljini,” kaže Kathyn Bomberger.
Usljed nedostatka političke volje pojedinih zemalja, te nespremnosti velikih organizacija koje su dio militarizovanog procesa “upravaljanja migracijama” da preuzumu odgovornost, bezbroj porodica nije u mogućnosti saznati istinu o svojim najmilijima. Tek kada su tijela pronađena i identifikovana, može se pokrenuti proces utvrđivanja odgovornosti i eventualno procesuirati odgovoren, i pokrenuti proces reparacije.
Učesnici Kongresa su sa ovog prvog skupa poslali poruku da zahtijeva da vlade tretiraju nestanak i smrti osoba u pokretu na isti način kao i sve ostale nestale, te da time osiguraju i prava za njihove porodice. Porodice insistiraju i da se okonča nekažnjivost počinilaca, odnosno onih koji su odgovorni za nestanke i smrti, što su države i organizacije koje razvijaju politike i načine za upravljanje granicama. Za sada mehanizama koji bi omogućili sve ovo nema, te su porodice i aktivističke mreže prisiljene da zajedno tragaju za rješenjima, uglavnom privremeni.
