Arhitektica Safaa Salem dugo je tražila posao u struci. Kao samohrana majka, koja se s trojicom sinova iz sirijskog Alepa 2017. godine preselila u Zagreb, nadala se da će se uspjeti zaposliti u nekom od ovdašnjih arhitektonskih ureda. Zbog napretka tehnologije, koju nije stigla savladati u Siriji, kao i jezične barijere, to joj nije pošlo za rukom. U međuvremenu je završila tečaj hrvatskog i zaposlila se u Živom Ateljeu DK u zagrebačkoj Ilici, posvećenom promicanju obrazovnih i aktivističkih alata kroz umjetničke prakse.

- Ne mogu se požaliti. U Zagrebu sad uz posao imam i društvo, čitav novi život. A kako su mi djeca sve, najvažnije mi je da su ona sretna - govori Safaa.

Najmlađi Ahmad imao je 11, Hamza 14, a Abdurahman 16 godina kad je Safaa, u bijegu od ratnih razaranja, spakirala najnužnije stvari i kupila im jednosmjerne avionske karte za Zagreb. Za razliku od dijela sirijskih izbjeglica, nisu morali prolaziti dugotrajne, opasne rute jer ih je ovdje čekao Safin brat. Došao je prije 40 godina na studij medicine, uskoro se zaljubio, osnovao obitelj i ostao u Hrvatskoj.

- Ahmad sad kaže da je Zagreb njegov grad. Kad on priča hrvatski, nitko ne zna da nije odavde. Jednom, dok sam bila u bolnici, nazvala me jedna žena i javio joj se on. Mislila je da je pogriješila broj jer mali toliko dobro govori jezik - kaže ona kroz smijeh.

Tražitelji azila s ruskog govornog područja lakše usvajaju hrvatski. Ostaloj djeci, recimo onoj kojoj je arapski materinji jezik, postojećih 140 pripremnih sati hrvatskog apsolutno je nedovoljno za daljnje praćenje nastave – ističe Lara Andrić iz AYS-a

Ahmad je u međuvremenu završio srednju školu za autoelektričara i trenutno radi u kafiću. Hamza, koji je tijekom pohađanja Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića sudjelovao na matematičkim natjecanjima, sad studira građevinu, a Abdurahman, koji je također završio Islamsku gimnaziju, bacio se na programiranje, u potrazi je za poslom i volontira u udruzi Borders: none koja se bavi uključivanjem izbjeglica u lokalnu zajednicu. No u početku, prisjeća se Safaa, nije sve išlo glatko. Pogotovo s najstarijim sinom, koji je unatoč tome što je ranije završio dva razreda srednje škole u Zagrebu ponovno morao upisati prvi.

- U školi su nam rekli da je to nužno jer ni Abdurahman ni ja tad nismo govorili hrvatski. To ga je strašno pogodilo, bio je tužan. U jednom momentu je čak spakirao stvari u torbu i rekao da će se vratiti u Siriju. I to usred rata... Malo-pomalo je popustio i bacio se na učenje - prisjeća se Safaa.

Upisivanje u razrede niže od onih koji odgovaraju dobi učenika česta je praksa za kojom posežu stručne službe škola koje pohađaju djeca i mladi tražitelji međunarodne zaštite te drugi stranci, a koji ne poznaju hrvatski jezik. Kako stoji u odgovoru koji smo dobili od ureda pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević, radi se o postupku koji može izazvati frustracije kod djece i "utjecati na njihovu socijalizaciju, uzrokovati osjećaj izoliranosti te nemogućnost izgradnje vršnjačkih odnosa, tj. prijateljstava".

Ni resorno ministarstvo ni nadležni županijski i gradski odjeli za prosvjetu ne vode statistiku o broju takve djece unutar hrvatskog obrazovnog sustava. Iz razgovora s nastavnicima, volonterima koji pomažu učenicima s pisanjem zadaća i njihovim roditeljima doznajemo da je ranijih godina to bila uobičajena praksa i da je još uvijek prisutna prilikom upisivanja djece u srednju ili više razrede osnovne škole, a koji podrazumijevaju zahtjevnije gradivo. Navode da je jedan od glavnih problema taj što provjera znanja inojezične djece nije standardizirana, pa se metode i načini procjene djeteta u velikoj mjeri razlikuju od škole do škole. Zbog toga se, kao direktna posljedica proizvoljnosti, događa da dvoje djece sa sličnom situacijom i istih godišta bude svrstano u dva različita razredna odjela.

Proces upisa, objašnjava istraživačica Emina Bužinkić koja je imala priliku raditi s većim brojem izbjegličke djece, teče tako da svaka škola napravi procjenu djetetova znanja i procjenjuje ga se kako u jeziku, tako i u ključnim predmetima kao što je matematika. Ako se radi o upisu u više razrede, testira se i znanje fizike, kemije, biologije. Ti su testovi uglavnom na hrvatskom jeziku, a neke škole provode i vizualna testiranja.

- Pritom se testiranje ne obavlja nakon što škola upozna dijete, već škola pokušava upoznati dijete kroz testiranje. Smatram da je to pogrešan put i da bi se s djetetom prvo trebalo razgovarati uz pomoć prevoditelja, provesti neko vrijeme s njim, pokazati mu školu i saznati nešto o njegovim interesima. Za takvu vrstu upoznavanja naš sustav često nema vremena ni drugih kapaciteta - tvrdi Bužinkić.

Zagrebačke osnovne i srednje škole u aktualnoj godini pohađa 40 učenika tražitelja međunarodne zaštite, 67 njih pod takvom zaštitom, 389 djece pod privremenom zaštitom, tj. raseljenih iz Ukrajine, te još 201 dijete stranih radnika

- Problem koji proizlazi iz svega je da djeca od primjerice 15 godina nakon takvih testiranja, a koja nisu individualizirana, često dospiju u razred s djecom od 12 godina. I to je, nažalost, u postojećem sustavu neminovno - dodaje ona.

Tako su, uostalom, Abdurahman i Razan, o kojoj smo pisali u prethodnom nastavku ovog teksta, završili srednju školu uoči 20. rođendana, a jedna druga djevojka, koju je Emina Bužinkić također upoznala, osmi je razred završila sa 16 godina.

- Ona je uvijek bila najviša u razredu, sjedila je s curicama iako je već bila u pubertetu. To su ozbiljne razlike. Bila je najbolja učenica, što joj je davalo satisfakciju, ali je isto tako bila svjesna da je najbolja zato što je toliko starija pa je njezin kognitivni kapacitet nadilazio kapacitete drugih učenika iz razreda. To je demoralizirajuće za djecu i obilježava ih za cijeli život - ističe istraživačica.

Uz početni psihički šok, problemi najčešće nastanu kad se izbjeglička djeca nakon pripremne nastave hrvatskog jezika, a koja se pokazala nedostatnom, uključe u redovni rad, pogotovo kad počne proces ocjenjivanja njihova znanja. Kako zbog nedovoljnog poznavanja jezika nisu u stanju sustavno pratiti nastavu, počnu im se gomilati zaostaci. Tako je u početku bilo i sa Safinim starijim sinovima. No kako je prolazilo vrijeme, tako su i prve dvojke i trojke rasle na četvorke i petice.

- Moja su djeca imala sreću s jako dobrim nastavnicima. Hamza i Abdurahman imali su odličnu razrednicu, inače nastavnicu hrvatskog, koja je bila stroga, ali pravedna. Ahmada je učiteljica pak svaki dan stavljala da sjedi s drugim djetetom iz razreda. Tako ih je sve upoznao, socijalizirao se i vrlo brzo počeo tečno govoriti jezik. Od neizmjerne pomoći bili su nam i volonteri Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) koji su dva puta tjedno dolazili kod nas doma i djeci pomagali s učenjem - priča Safaa Salem.

S obzirom na tromost sustava, upravo su se volonteri udruga civilnog društva, uz angažirane učitelje i nastavnike, pokazali kao najznačajnija podrška u radu s izbjegličkom djecom. Njihov rad u tom kontekstu najčešće podrazumijeva mentorsku podršku u sklopu koje volonteri individualno rade s djecom nakon završetka nastave. Uz spomenuti JRS, takvoj vrsti rada već je godinama predana i udruga Are You Syrious? (AYS). Kroz program obrazovno-odgojne podrške "Braco i seka" volonteri na tjednoj bazi pomažu djeci koja su dobila međunarodnu zaštitu u Hrvatskoj u učenju, izvršavanju obaveza i pisanju zadaće.

- Program je organiziran i oko druženja i slobodnog vremena te se temelji na građenju odnosa s djetetom. Drugim riječima, dijete uz dodijeljenog mu mentora, a koji je prošao edukaciju, gradi svoje samopouzdanje i razvija vještine koje inače nije u mogućnosti zbog nedostatka individualnog pristupa u školama - govori Lara Andrić iz AYS-a, koja je ranije bila jedna od volonterki.

Pozitivan primjer provođenja odgojno-obrazovnih mjera za djecu – Kutina (Foto: Igor Šoban/PIXSELL)

Andrić kaže da se napredak vidi kod sve djece s kojom rade, pogotovo one koja su tek zakoračila u školski sustav i započela s usvajanjem hrvatskog jezika. Kroz "Bracu i seku" djeca dobiju volontera koji im se posveti i koji usto pruža podršku i njihovim roditeljima.

- Volonteri često budu most između obitelji i škole kad je to potrebno. Cilj programa je osamostaljivanje, a ne da se nešto radi umjesto roditelja ili da se djetetu čini medvjeđa usluga. Primijetili smo da veći broj djece, i to nakon relativno kraćeg rada, izuzetno napreduje - ističe Andrić i dodaje da djeci koja nisu izvorni govornici slavenskih jezika usvajanje hrvatskog ide daleko teže.

- Trenutno u Zagrebu ima dosta tražitelja azila s ruskog govornog područja. Na temelju našeg iskustva u radu s tom djecom primjećujemo da lakše usvajaju hrvatski. Ostaloj djeci, recimo onoj kojoj je arapski materinji jezik, postojećih 140 pripremnih sati hrvatskog apsolutno je nedovoljno za daljnje praćenje nastave. Pogotovo jer profesorice i profesori koji provode takvu nastavu često nisu educirani za poučavanje hrvatskog kao drugog jezika - tumači Lara Andrić.

Iz Agencije za odgoj i obrazovanje, koja vrši stručna osposobljavanja zaposlenih u školama, odgovorili su nam kako je ta institucija "nudila i nudi stručne skupove, jednodnevne, modularne i projektne, u kojima se potiče učitelje i nastavnike hrvatskog jezika na ovladavanje kompetencijama poučavanja hrvatskog kao inog jezika". Skupovi su, dodaju, održavani na državnoj, međužupanijskoj i županijskoj razini, a posebno za Međimursku županiju u razrednim odjelima s romskim učenicima.

"Agencija za odgoj i obrazovanje ne prikuplja podatke za svakog odgojno-obrazovnog radnika o njegovom profesionalnom razvoju, pa tako ni o stečenim kompetencijama o poučavanju hrvatskog kao inog jezika. Iako Agencija nije nadležna za zaduživanje pojedinih učitelja i nastavnika poslovima poučavanja hrvatskog kao inog, na temelju iskazanih potreba škola i učitelja viši savjetnici Agencije, u suradnji s voditeljima županijskih stručnih vijeća i stručnjacima za hrvatski kao ini jezik, organiziraju dodatne edukacije. Škole uvijek mogu zatražiti dodatnu stručno-savjetodavnu podršku na temelju koje viši savjetnici Agencije dolaze u školu", navode dalje.

Ističu i da je ta institucija 2012. godine objavila priručnik "Inojezični učenik u okruženju hrvatskoga jezika", nastao kao rezultat projekta "Strategije učenja i poučavanja hrvatskoga jezika kao inoga" koji su potaknuli učitelji i nastavnici hrvatskoga tražeći pomoć u organizaciji i vođenju nastavnih aktivnosti za inojezične učenike.

Kako bi se poboljšalo uključivanje djece bez pratnje, tražitelja međunarodne zaštite i djece kojima je već odobrena takva zaštita u odgojno-obrazovni sustav, iz ureda pravobraniteljice za djecu poručuju da je neophodno pružati dodatnu podršku učiteljima i nastavnicima u razvijanju vještina za rad s takvim učenicima.

Pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević ranije je u svojim godišnjim izvještajima kao sredine u kojima se odgojno-obrazovne mjere za navedenu skupinu djece najprimjerenije provode isticala Kutinu, gdje je smješteno jedno od prihvatilišta za tražitelje azila, i Zagreb, kao jedinu jedinicu lokalne samouprave na razini Hrvatske koja u ovom trenutku ima važeći Akcijski plan za integraciju tražitelja međunarodne zaštite i osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita. Iz Grada Zagreba odgovorili su nam da zagrebačke osnovne i srednje škole u aktualnoj godini pohađa 40 učenika tražitelja međunarodne zaštite, 67 njih pod takvom zaštitom, 389 djece pod privremenom zaštitom, tj. raseljenih iz Ukrajine, te još 201 dijete stranih radnika, odnosno državljana trećih zemalja s dozvolom za boravak i rad u RH.

Kako bi svu tu djecu, ali i njihove roditelje ovdje jednog dana čekala svjetlija budućnost, Safaa Salem smatra da je neophodno poduzeti nekoliko koraka: angažirati veći broj asistenata za rad s djecom i odraslima, organizirati druženja s pripadnicima lokalne zajednice i intenzivne tečajeve hrvatskog.

- Da su takve stvari bile ranije dostupne, moj sin bi krenuo u školu sretan i psihički opušten. Jer bez jezika nema ništa, djeca ne mogu učiti, a stariji raditi. Sad se u Živom Ateljeu, gdje se inače okupljaju ljudi različitih nacija, trude što više sa mnom pričati na hrvatskom i ispravljaju me kad pogriješim. I na tome sam im neizmjerno zahvalna - ističe Safaa.

 

* Ovaj tekst je nastao u okviru projekta PING (Podrška istraživačkom novinarstvu Gonga).

 

Prvi dio teksta o problemima u obrazovanju inojezične djece pročitajte na ovom linku.