Ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana izbjeglica (20. lipnja) pokazalo je da se pored brojnih programa za integraciju, situacija izbjeglica i migranata u svijetu ne poboljšava. Pokazuje se i da u Hrvatskoj djeluju brojne nevladine udruge i inicijative koje olakšavaju integraciju izbjeglica, uključujući i dio stranih radnika. Na manifestaciji, koji su s partnerima organizirali UNHCR, Grad Zagreb i Centar mladih Ribnjak, mogla se čuti i inicijativa da se dječje igralište u zagrebačkom parku Ribnjak nazove po Madini Hussiny, šestogodišnjoj izbjeglici iz Afganistana koja je zbog prakse pushbackova stradala u studenom 2017. na pruzi Tovarnik – Šid, zbog čega je Hrvatska odlukom Evropskog suda za ljudska prava bila dužna isplatiti odštetu njenoj porodici.

Ukupan broj prisilno raseljenih osoba zaključno sa podacima za maj 2024. porastao je na 117 miliona, što predstavlja 12. uzastopni godišnji porast uzrokovan novim sukobima i neuspješnim rješavanjem dugotrajnih kriza. Taj broj jednak je broju stanovnika dvanaeste najveće zemlje na svijetu – Japana.

- Najviše otpada na sukob u Sudanu zbog kojeg je do kraja lanjske godine došlo do raseljavanja 10,8 miliona ljudi. Milioni ljudi su zbog sukoba interno raseljeni u DR Kongu i Mjanmaru. Agencija Ujedinjenih naroda za palestinske izbjeglice (UNRWA) procjenjuje da je do kraja 2023. u Pojasu Gaze bilo raseljeno 1,7 miliona ljudi ili 75 posto populacije, većinom palestinskih izbjeglica. Sirija i dalje ostaje najveće globalno žarište kad je riječ o prisilnom raseljavanju s oko 13,8 miliona raseljenih u zemlji i izvan njenih granica – istaknula je Laura Parker, voditeljica Odjela za međunarodnu zaštitu UNHCR-a Hrvatska.

Prosječno vrijeme koje ljudi provedu u izbjeglištvu je oko 20 godina, mnogo više nego što se očekuje. No ohrabruje što se tokom prošle godine više od pet miliona interno raseljenih osoba i oko milion izbjeglica vratilo svojim kućama, istaknula je Parker. Da je situacija s izbjeglicama u Hrvatskoj vrlo dinamična, kazao nam je i pater Stanko Perica, voditelj regionalne Isusovačke službe za izbjeglice (JRS).

- Puno je kategorija izbjeglica, prisilnih migranata, ljudi koji žele doći ili samo proći kroz Hrvatsku, tako da dolazimo u dodir sa širokim spektrom ljudi. Mnogi se tu žele zadržati, ali imaju pravne probleme i prepreke administrativne prirode, koje im pomažemo ukloniti. S druge strane, velik je broj onih koji samo prolaze kroz Hrvatsku i čekaju na njenim granicama kako bi prošli prema zapadnim zemljama, a s njima JRS radi u Unsko-sanskom kantonu i u Sarajevu - kaže Perica.

Iako je Bosna i Hercegovina puna migranata, oni nisu toliko u fokusu medija.

- Migranti kroz naše krajeve ne prolaze vlakovima i javnim prijevozom nego inkognito. Sustav je takav da onemogućava bilo kakvu mogućnosti legalnog dolaska u Evropu pa se stvari prepuštaju švercerima migranata koji za novac kriomice prebacuju ljude preko granice. Tako ponekad čujemo da je uhapšen neki od krijumčara, dok su migranti nevidljivi - dodao je Perica koji smatra da je zabrinjavajuće što Hrvatska i dalje pruža prilično nizak broj azila.

- Prema broju stanovnika dajemo najmanje azila u EU-u, što mislim da nije opravdano, pogotovo s obzirom na to da bismo u našoj ekonomskoj situaciji mogli pomoći većem broju ljudi. Hrvatska i dalje ne sudjeluje u mehanizmima resettlementa (preseljenja), iako većina zemalja EU-a u svoje zemlje prebacuje izbjeglice, najviše Sirijce iz Turske kojih je tamo više od tri miliona. Hrvatska nažalost ne sudjeluje u tom mehanizmu, iako EU pokriva sve troškove i nikakvog dodatnog troška nema - kazao je Perica koji podršku građana smatra nužnom.

- Željeli bismo više simpatije i sućuti, zato su potrebni događaji kao što je Dan izbjeglica na kojima se građani upoznaju s izbjeglicama. Velik broj ljudi je vrlo sućutan prema njima, iako postoji glasna manjina koje pokazuje antagonizam prema strancima, koji je neopravdan jer ne poznaju situaciju. Mnogi ne znaju da je u zemlji manje od 500 izbjeglica koje ovdje borave. Hrvatska je dosad dala nešto preko tisuću azila i međunarodnih zaštita, što su za zemlju poput naše vrlo male brojke. Ali migranti mahom ne žele ostati u Hrvatskoj i ne moramo se bojati nikakve invazije. Zato nastojimo ljude upoznavati s činjenicama kako bismo ih senzibilizirali - kaže Perica.

Osobama u pokretu pomaže i Centar za kulturu dijaloga, čija izvršna direktorica Nejra Kadić Meškić ističe devetogodišnji rad u Zagrebu, podružnici u Osijeku i 16 kontaktnih točaka po cijelom području Hrvatske.

- Imamo između 150 i 200 korisnika, različite programe za rad s osobama u pokretu, migrantima i izbjeglicama koje se kreću i mijenjaju originalno mjesto prebivališta. Najviše ih je iz Iraka, Irana, različitih afričkih zemalja, Afganistana, a sada i Sudana. Svih su starosnih skupina s vrlo različitim potrebama i zahtjevima, prije svega bi željeli ostali kod nas i zatražili azil – govori Kadić Meškić.

Dobar primjer uklapanja u društvo je porodica Naddaf iz sirijskog grada Alepa.

- Moji roditelji Jalila i Aiman, te nas pet sestara živjeli smo u Hrvatskoj pet godina, prvo u kolektivnom smještaju, a onda smo u Sisku dobili namjenski stan. Ja studiram za medicinsku sestru za Zdravstvenom veleučilištu i ostale su mi dvije godine, moja sestra završava srednju školu za farmaceutskog tehničara, sestre blizanke su u osmom razredu, a naša najstarija sestra otišla je na rad u Njemačku. Mlađoj sestri i meni namjera je da se zaposlimo ovdje - priča nam Ruba Naddaf koja ističe kako joj je bilo teško u početku.

- Novi jezik, novi narod, nova zemlja, nova kultura, ali smo sve u međuvremenu naučili i svladali. A i susjedi se odlično odnose prema nama - kazuje nam Ruba Naddaf.

Što se tiče Grada Zagreba, dogradonačelnik Luka Korlaet najavljuje nove mjere pomoći ljudima u pokretu.

- Pri kraju je priprema tečaja za hrvatski jezik za imigrante, a uskoro će krenuti i One stop shop – info centar dobrodošlice u kojem će svatko tko dođe u naš grad naći informacije o zaposlenju i svemu što može olakšati boravak u njemu. Stvaramo ozračje otvorenosti za svaku osobu koja dolazi u grad - istaknuo je Korlaet.