Za 28-godišnjeg Efraema Nortea šira javnost imala je priliku doznati jesenas kada je, natječući se u talent showu "Superstar" RTL televizije, stao pred kamere i otpjevao pop-hit "Sugar". Efraem je fantastičnom izvedbom pjesme benda Maroon 5 rijetko koga ostavio ravnodušnim. No pravo iznenađenje uslijedilo je u jednom od narednih krugova natjecanja, u koje je taj strani radnik porijeklom s Filipina, trenutno zaposlen u jednom zagrebačkom restoranu, prošao jednoglasnom odlukom žirija. U nastavku natjecanja, naime, Efraem je odlučio otpjevati Gibonnijev "Libar", i to u a capella verziji.

- Za tu izvedbu pripremao sam se dva mjeseca. Nije bilo lako, pogotovo zbog jezika. A zašto Gibonni? Zato što je to prvi pjevač na čijem sam koncertu bio otkako sam došao u Hrvatsku. Plus, primijetio sam da ga ljudi ovdje jako vole - govori Efraem koji na kraju nije dogurao do finalnog kruga "Superstara", ali nas je svojim pjevačkim i plesačkim sposobnostima nastavio oduševljavati putem Instagrama i TikToka.

Kako kaže, u prime time televizije s nacionalnom frekvencijom dospio je posve slučajno. Na natjecanje se nije prijavio sam, već je to učinio njegov prijatelj. Jednom prilikom snimio ga je kako pjeva i bez njegovog znanja prijavio ga na natjecanje.

- Bio sam šokiran jer sam po prirodi introvert pa bih se teško, pogotovo u ovaj fazi života, sam odvažio na takav korak. Sve u svemu, bilo je to jako dobro iskustvo koje mi je omogućilo da upoznam nove ljude i pokažem svoj talent. Nakon što je show prikazan, neznanci su me počeli prepoznavati u javnom prijevozu i na radnom mjestu. A u crkvi, u koju redovno odlazim tu u Zagrebu, ljudi su mi prilazili i tražili da se slikaju sa mnom. Nešto takvo nisam očekivao, ali mi je bilo simpatično. Budimo realni, ipak nisam toliko poznat - priča nam Efraem Norte kroz smijeh.

Na internetu sam primijetio da dio ljudi u Hrvatskoj nas strane radnike optužuje da smo im preoteli poslove i žele da se vratimo u svoje države. Ali mi smo kriva adresa. Njihove kritike ne bi trebale biti usmjerene prema nama, nego prema domaćoj vlasti – kaže Norte

Efraemovi roditelji njegov su talent zamijetili kada je imao pet godina. Uhvatili su ga, prisjeća se, kako pjeva pjesmu iz jednog japanskog crtanog filma i ostali iznenađeni. Uskoro su mu nabavili instrumente, mikrofon i CD pa je mogao početi vježbati.

- U početku su to bile filipinske i američke pop-pjesme, a kasnije sam se okušao i u drugim žanrovima. Inače najviše volim slušati pop-muziku, s kakvom sam nastupio u prvoj rundi "Superstara", a pjevati zbilja mogu svašta. Okušao sam se i u jazzu, rocku, rapu, hip-hopu, a evo, na kraju, i u hrvatskoj muzici - objašnjava nam.

"Superstar" nije jedino pjevačko natjecanje na kojem je sudjelovao. Na prvom je nastupio još u školi, kada je izveo duet s kolegicom iz razreda i osvojio drugo mjesto. Na maturalnoj večeri ponio je pak titulu songbirda (ptice pjevice), a u narednim godinama odvažio se na sudjelovanje u audicijama za filipinske TV showove i druga natjecanja koja se inače održavaju po trgovačkim centrima. Međutim, objašnjava nam, tamo su pravila daleko stroža jer su Filipinci pjevačka nacija. U toj zemlji većina ljudi zna dobro pjevati, kaže.

On je svoj talent naslijedio od majke, a nastavio ga je brusiti tokom studija računalnog inženjerstva. Istodobno, kao član grupe mladih koji se bave scenskom umjetnošću, okušao se i u glumi, plesu i sviranju različitih instrumenata: gitare, ukulelea i klavira. Sve se promijenilo dolaskom pandemije koronavirusa, teške financijske situacije i prekidom studija. Uskoro je, u potrazi za poslom i boljim životnim uvjetima, Efraem odlučio da napusti Filipine i da se sa sestrom, koja danas živi i radi u Zaprešiću, otisne put Europe.

- Prvi plan nam je bio da odemo u Južnu Koreju. Kako to na kraju ipak nije uspjelo, a imali smo gotovo sve potrebne papire, nismo htjeli gubiti vrijeme. Preko agenta za zapošljavanje pronašli smo plan B i na kraju u studenom 2022. godine stigli u Hrvatsku - veli naš sugovornik, koji je prvo radno mjesto pronašao u Novoj Gradiški, u tvornici kože.

S plaćom je ondje, tvrdi, bio zadovoljan, ali se u Slavoniji počeo susretati s preprekama na koje inače nailazi većina stranaca na radu u Hrvatskoj, pogotovo u manjim mjestima. U Gradiški nije uspio pronaći nekoga tko će ga podučavati hrvatski jezik, a ubrzo se suočio i sa zatvorenošću lokalne zajednice.

- Život u svakom mjestu ima svoje pozitivne i negativne strane, pa tako ljudi i ovdje u Zagrebu, a pogotovo u Slavoniji, znaju gledati na nas strance u stilu "došli su neki novi ljudi, što oni uopće tu rade". U tom smislu mi je nešto lakše u Zagrebu jer je grad veći i postaje sve multikulturalniji, ne sude ti toliko po tome odakle dolaziš, boji kože ili tvom backgroundu. Međutim, čini mi se da ljudi u Hrvatskoj još nisu posve spremni na takve procese. Mislim da će ih prihvatiti s protokom vremena - iskreno će Efraem.

Norte u talent showu "Superstar" RTL televizije (Foto: Privatna arhiva)

Posljednjih godinu i pol dana zaposlen je u jednom tajlandskom restoranu kao konobar. S radnim mjestom i s ekipom na poslu je zadovoljan, a s preseljenjem u Zagreb otvorila mu se i mogućnost da počne učiti jezik.

- Uz engleski, znam ponešto talijanskog, španjolskog i francuskog, a hrvatski do dolaska ovdje nikad nisam ni čuo. Pritom ga je jako teško naučiti. Rekao bih da je to jedan od najtežih jezika jer, recimo, mi u filipinskom uopće nemamo rodove, sve je neutralno. Zbog toga je neophodno ići na tečajeve, hrvatski je drugačije gotovo nemoguće naučiti - objašnjava nam.

Zahvaljujući preporuci završio je na tečaju hrvatskog u organizaciji Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) i radionicama u sklopu Centra za kazalište potlačenih "Pokaz". Na kraju je položio A1 i A2 razinu, a trenutno je pauzirao daljnje učenje gramatike jer se, kako kaže, želi usredotočiti na vježbanje jezika kroz razgovor i svakodnevnu interakciju.

- Bilo bi mi drago da u Hrvatskoj postoji više organizacija kao što je JRS jer ovdje ima puno stranih radnika i izbjeglica kojima je potrebna pomoć. Isto vrijedi i za "Pokaz", gdje smo kroz vježbanje svakodnevne komunikacije bili usredotočeni i na građenje prijateljstava i zabavu. Sve u svemu, te dvije organizacije su mi jako puno pomogle - kaže.

Nedavno objavljeno istraživanje Instituta za istraživanje migracija, kojim je bilo obuhvaćeno 400 radnika porijeklom iz Azije i Afrike, pokazalo je kako ih trećina smatra da im se kvaliteta života nakon dolaska u Hrvatsku značajno poboljšala i jednako ih toliko ovdje planira ostati do pet godina. Istodobno, u izvještajima pučke pravobraniteljice, a i medijima, redovno se pojavljuju primjeri koji osim života u nagruvanim prostorima podrazumijevaju kršenje radničkih prava, birokratske zavrzlame i ignoranciju problema od strane države s kojima se susreću strani radnici. Na neke od tih prepreka naišao je i naš sugovornik.

- Dok sam radio u tvornici u Gradiški zajedno nas je živjelo četvero, a jako je teško živjeti s ljudima koje inače ne poznaješ. Slično sam na početku prošao i u Zagrebu, a nakon zaposlenja u restoranu napokon sam mogao unajmiti stan u kojem i danas živim sam. Kao najveći problem pokazala se birokracija, odnosno čekanje na dozvole za boravak i rad - ističe Efraem.

Prema postojećem Zakonu o strancima, koji je trenutno u procesu izmjene, takve se dozvole izdaju na godinu dana, no u praksi se pokazalo da se nakon isteka tog perioda na nove čeka mjesecima. Za to vrijeme strani radnici nalaze se u prekršaju i ne mogu raditi legalno, zbog čega su mnogi od njih prisiljeni otići iz zemlje, ostati i raditi na crno ili završiti na ulici. Pritom moraju strahovati od policije, istog onog organa koji im nije u stanju pravovremeno izdati nove dozvole, jer ako ih uhvate bez potrebnih dokumenta, prijeti im deportacija. Na dozvole se, govori Efraem, najduže čeka u glavnom gradu.

- Kada mi je istekao ugovor u tvornici kože, sam sam pronašao novi posao u Zagrebu, i to posve slučajno. Prolazio sam kraj novotvorenog tajlandskog restorana, ušetao u njega, jeo i na kraju im predložio da me zaposle. Pošto nisam imao iskustva kao konobar, tjedan-dva sam bio na praksi i nakon svega trebao potpisati ugovor. Međutim, na dozvolu sam čekao sedam mjeseci. Moja sestra je čekala čak osam mjeseci, a znam za još sličnih slučajeva. Srećom sam u tom momentu imao part-time posao, ali što bi se desilo da nas je uhvatila policija? Nije mi jasno zašto to toliko traje. Samo želimo raditi i nikome od nas nije u cilju da ovdje budemo u prekršaju - govori.

Upravo su birokratske zavrzlame jedan od prioritetnijih zadataka s kojima se, prema Efraemovom mišljenju, država treba uhvatiti ukoštac kada je u pitanju položaj stranih radnika. Slaže se i da bi bilo dobro kada bi ciljano, za tu populaciju, bili organizirani besplatni tečajevi jezika.

- Na internetu sam primijetio i da dio ljudi u Hrvatskoj nas strane radnike optužuje da smo im preoteli poslove i žele da se vratimo u svoje države. Ali mi smo kriva adresa. Njihove kritike ne bi trebale biti usmjerene prema nama, nego prema domaćoj vlasti. Uostalom, mislim da bi svi ljudi trebali biti tretirani jednako: da svi imamo dostojne plaće, naknadu za prijevoz i druge troškove, kao i uvjete smještaja - poručuje Efraem i dodaje kako ga raduje što izmjene aktualnog Zakona o strancima podrazumijevaju produljenje dozvola za boravak i rad s dosadašnje jedne na tri godine.

Za kraj je podijelio i nekoliko savjeta svim onim strancima koji svoju sreću tek planiraju okušati u Hrvatskoj. Prvi savjet je, kaže, da moraju osvijestiti kako više ne žive u svojoj zemlji i biti spremni na učenje jezika i susret s novom kulturom.

- Jednostavno se moraš nekako uklopiti, biti jedan od "njih". I budite mudri jer je teško vjerovati svima, pogotovo onima koje ne poznaješ.

Što se tiče osobnih planova, Efraem Norte kaže da ih zasad nema previše.

- Prvo moram naučiti jezik do kraja. Možda odem i dalje, ali trenutno mi je dobro ovdje. Najčešće uživam u obilasku muzeja, gledanju filmova, šetnji prirodom i ponekom putovanju. A za pjevanje ćemo još vidjeti - zaključuje.