U Zagrebu žive najmanje dvije Sare Kekuš, što je mlađoj donijelo administrativnu zbrku na Fakultetu političkih znanosti jer su obje na njemu studirale. Da ne bi bilo zabune, donosimo nekoliko biografskih crtica o našoj, starijoj Sari.

Sara Kekuš rođena je 1990. u Zagrebu, ali naglašava da nije prava Zagrepčanka jer su joj roditelji iz Siska i u glavnom su gradu ostali nakon studija. Diplomirala je politologiju, a radi kao programska voditeljica Centra za mirovne studije. Primarno područje interesa su joj migracije i kršenje ljudskih prava u kontekstu pušbekova. Sa Sarom dijelim troznamenkasti broj prijatelja na društvenim mrežama, ali se do ovog intervjua nikada nismo upoznale. To nas nije spriječilo da dva sata dijelimo frustracije i male pobjede na temu izbjeglica i migracija, ženskog reproduktivnog zdravlja i prepunih kafića subotom ujutro.

Ne poznajem puno ljudi koji su izjavili da su se obranom ljudskih prava htjeli baviti odmalena. Koja su iskustva formirala malu Saru da postane osjetljiva na, da banaliziramo, tuđu nesreću?

Tatina kolegica, koja mi je bila kao baka, čuvala me u rupi između povratka iz vrtića i dolaska roditelja s posla. Kao dijete, uz sestrinu je pomoć preživjela Staru Gradišku, dok njeni roditelji nažalost Jasenovac nisu. Naravno, kao mala nisam znala što je sve doživjela, ali kasnije sam saznala i to me obilježilo. Sjećam se da sam je pozvala na nastup u srednjoj školi, pjevala sam u Zagrebačkom kazalištu lutaka. To je bilo prvo mjesto gdje je dovedena nakon što je spašena iz logora. Bila je među djecom koju je Diana Budisavljević spasila iz ustaških logora.

Osim što mi je njena sudbina odredila temeljne vrijednosti koje su do dandanas iste, u dvadesetima mi je razbuđujuće iskustvo bilo pohađanje Mirovnih studija. Bila sam na trećoj godini fakulteta i u tom sam životnom razdoblju bila malo zatvorenija i stisnuta. Odjednom sam se našla među različitim ljudima, ljudima koji ponekad razmišljaju suprotno od mene, ali s kojima razgovaram i otvaram se. Pomislila sam – htjela bih raditi u Centru za mirovne studije, ali mislila sam da je to nedostižno.

Sara Kekuš (Foto: Davor Konjikušić)

Nedostižno je uskoro postalo itekako dostižno. Kako je izgledao vaš put kroz Centar za mirovne studije (CMS)?

Nakon završetka Mirovnih, godinu dana sam studirala u Francuskoj, a kada sam se vratila u Zagreb, počela sam volontirati u CMS-u. Pomagala sam u pripremi kolegija na Mirovnim studijima. Nakon toga, 2015. godine, počela sam volontirati u prihvatilištu Porin, držala sam satove hrvatskog jezika i različite radionice tražiteljima azila. Ujesen te godine krenula je takozvana balkanska ruta i tada sam prvi puta radila na terenu, a od prosinca sam postala i terenska koordinatorica inicijative za podršku izbjeglicama "Dobrodošli". U zadnjih devet godina prošla sam baš razne nivoe rada u CMS-u.

 

EU napušta vlastite vrijednosti

Od otvaranja balkanske rute do danas je prošlo deset godina. Javni diskurs o izbjeglicama i migrantima potpuno se promijenio. Analiza je hiljadu, ali možemo li skratiti i reći tko je najveći krivac za trenutnu situaciju?

Riječ je o puno širem problemu od Hrvatske, hrvatskih političara i senzacionalističkog medijskog izvještavanja. Kada bih morala ukratko reći tko je najodgovorniji, rekla bih da odgovornost prvenstveno vidim na razini Europske unije koja otpušta vrijednost po vrijednost i gubi iz fokusa mirovne temelje na kojima je nastala. Tako su izbjeglice u javnosti postale migranti, migranti su uskoro postali "ilegalni migranti". Prvo, riječ migrant nije pogrdna i treba je koristiti, brojni građani Hrvatske koji žive vani su migranti. A ono što treba stalno ponavljati je da čovjek ne može biti ilegalan, samo njegovi postupci. Reći da je netko ilegalan migrant je i pravno nekorektno i potpuno dehumanizirajuće. Također, zanimljivo je kako hrvatski političari vole pušbekove prevoditi kao "odvraćanja", a zapravo se radi o nezakonitim vraćanjima ljudi, u našem slučaju u BiH i Srbiju.

Tatina kolegica, koja mi je bila kao baka, čuvala me u rupi između povratka iz vrtića i dolaska roditelja s posla. Kao dijete preživjela je Staru Gradišku, dok njeni roditelji nažalost Jasenovac nisu. To iskustvo me obilježilo

Kada rijetki mediji odluče napisati nešto pozitivno o migrantima ili stranim radnicima u Hrvatskoj, uglavnom je riječ o ušećerenim pričama ljudi koji izjavljuju da uživaju u našoj domovini. Ima li sredine?

U stvarnosti ima, u medijima baš i ne. Ako se o migrantima ne govori kao o prijetnji koja nije utemeljena na činjenicama, onda se ili prikazuju sretne priče bez ikakvog kritičkog tona ili ih se viktimizira. Najčešće nema prikaza ljudi u svom njihovom šarenilu, ne priča se o životu u kojem su imali dobra i loša iskustava, dobre i loše postupke.

CMS je krajem 2024. objavio rezultate istraživanja o stavovima građana i građanki prema strancima u Hrvatskoj. Istraživanje pokazuje da je u odnosu na 2013. i 2017. porastao udio građana koji useljavanje stranaca doživljavaju kao prijetnju (njih 46 posto). Također, trećina je izjavila da im nije ugodno kada ih vozi taksist stranog podrijetla. Nekome tko se ne bavi ovom temom, podaci su zastrašujući, a vama su, pretpostavljam, očekivani?

Nažalost jesu. Već godinu-dvije živimo u superizbornim godinama i imam dojam da smo cijelo vrijeme izloženi isključivo PR mašinerijama, a ne vijestima iz kojih bi građani mogli saznati bitne i na koncu točne informacije. Desnica u Europi, svijetu, pa tako i Hrvatskoj aktivno prikazuje migracije kao prijetnju pa ne čudi da se mejnstrim pomakao udesno. Ljudima treba krivac za loš život. Osim što širi priče da uzimaju naše poslove, ekstremna desnica često "štiti naše žene" od stranih radnika i migranata. Ista ona desnica koja bi nam zabranila reproduktivna prava i koja zatvara oči pred rodno uvjetovanim nasiljem. Ljudi često zaboravljaju da danas naš lagodan svakodnevni život ovisi upravo o stranim radnicima – oni su ti koji rade u skladištima, koji dostavljaju hranu, koji obnavljaju Zagreb nakon potresa, koji čiste i rade u uslužnim djelatnostima. Da ne pričamo kako smo kolektivno zaboravili da Hrvatska nije uvijek bila zemlja u kojoj su živjeli isključivo bijelci i da smo prebrisali uspomene na pokret Nesvrstanih.

Sara Kekuš (Foto: Davor Konjikušić)

Provode li se u Zagrebu programi uključivanja stranih radnika u zagrebačku svakodnevicu, ima li mjesta gdje se mogu javiti kada imaju neki problem?

Brojni akteri u Zagrebu pružaju podršku migrantskim radnicima, a oni se i sami organiziraju. CMS im najviše pomaže oko besplatne pravne pomoći, ljudi nam se obraćaju zbog eksploatacije na radnom mjesto, a sve više i zbog drugih oblika diskriminacije i napada. Organiziraju se različita dešavanja, odlični su programi Multimedijalnog instituta MAMA i Centra mladih Ribnjak, od predavanja, preko glazbenih programa, do onog što nazivaju susjedskim improvizacijama, u kojima upoznajemo nove susjede kroz kulturu, hranu, razgovor.

 

Mentalnom zdravlju pristupamo iz feminističke perspektive

Ljudi se nerijetko izgube u svim tim pojmovima i birokratskim izrazima vezanima za migracije. Možete li nam narodskim rječnikom objasniti što nas očekuje u 2025.?

Prvo treba reći da Hrvatska od 2019. godine nema integracijsku politiku. Novost u 2025. je Pakt o migracijama na razini EU-a koji zapravo ima za cilj zaustaviti migracije. U praksi, na granicama ćemo imati tzv. prescreening centre, odnosno velike centre u kojima će se vršiti registracija ljudi. Ako osoba, primjerice, dolazi iz neke zemlje iz koje ljudi rijetko dobivaju azil u Uniji, onda ostaje u detenciji u centru. Procjena je, na razini EU-a, da će u svakom trenutku u centrima biti oko 30.000 ljudi, a dio kolača će otpasti na Hrvatsku. Države na rubu EU-a stavljene su u dosta lošiju poziciju od ostalih članica, a bogatije će zemlje moći doslovno platiti da se migranti ne relociraju u njihovu državu. Nema nikakve solidarne raspodjele broja ljudi koji žele ući u EU, zaustavljaju se na vanjskim granicama pa bi Hrvatska ponovno postati svojevrsni hot spot.

Sedam godina nakon smrti djevojčice Madine Hussiny nitko nije adekvatno procesuiran, nitko nije kažnjen za to što joj se dogodilo, tako da u ovom poslu uz nadu uvijek dolazi i mnoštvo nepravdi

U videu povodom 25 godina rada CMS-a ističete kako je traženje pravde za Madinu Hussiny po vama najvažnija tema kojom se Centar bavio. Godine prolaze, a mi ne smijemo zaboraviti pa nas prisjetite što se sve dešavalo.

Madina, djevojčica iz Afganistana, u studenome 2017. imala je šest godina i sa svojom obitelji prešla je s teritorija Srbije u Hrvatsku. Presreli su ih hrvatski policajci koji Madininoj majci nisu dali da zatraži azil. Nisu joj dali ni da s djecom prenoći u Hrvatskoj, već su cijelu obitelj kombijem odvezli u blizinu Šida i naredili im da hodaju uz prugu i vrate se u Srbiju. Bilo je hladno i mračno i Madinu je udario vlak. Na mjestu je preminula.

Hrvatska vlast je pokušala preokrenuti priču unatoč brojnim dokazima, a policija još dva puta nakon tragedije Madininoj obitelji nije dopustila da zatraži azil, uspjeli su iz trećeg puta. Onda su ih tri mjeseca držali u detenciji, razdvajali djecu od roditelja, tjerali Madininu majku da potpiše dokumente koje ne razumije... To je baš strašno mučna priča. Danas je Madinina obitelj dobro, živi negdje drugdje u Europskoj uniji, imaju odobren azil i na sigurnom su.

Taj slučaj je jedan od glavnih razloga zašto sve ovo radimo. Priča koja budi nadu jer smo nakon pet godina na Europskom sudu za ljudska prava uspjeli dokazati da je država Hrvatska odgovorna za Madininu smrt. I to je jako važno, iako djevojčicu ništa ne može vratiti. U isto vrijeme, sedam godina kasnije, nitko još nije adekvatno procesuiran, nitko nije kažnjen za njenu smrt, tako da u ovom poslu uz nadu u paketu uvijek dolazi i mnoštvo nepravdi.

Rad na ovakvim temama, a i poruke mržnje kojima ste gotovo svakodnevno izloženi, moraju utjecati na mentalno zdravlje. Kako se brinete za svoje?

Smatram da ne mogu biti konstruktivna i pomagati drugima ako nisam dobro. Imala sam nekoliko burn-outa i sada već na vrijeme mogu prepoznati kada treba stati. Pokušavam ne gledati mejl nakon radnog vremena i imati slobodne vikende. Nekada uspijem, nekada ne jer vas određene teme uvuku i stalno ih pratite. Svakako mi pomaže šetnja sa psom. Što se tiče kolektivnog rada, kronična izloženost stresu radnica i radnika koji se bave zaštitom ljudskih prava je sveprisutna – s jedne strane imate projektno preživljavanje u organizacijama civilnog društva koje te tjera da hiperproduciraš, izložena si administrativnom nasilju, ludim procedurama i papirologiji koja ne ostavlja dovoljno vremena da se baviš onim što je uistinu bitno. A, s druge strane, mi same sebi nerijetko namećemo osjećaj krivnje jer ne možemo uvijek biti dostupne i potegnuti maksimalno oko svake važne teme.

Sara Kekuš (Foto: Davor Konjikušić)

CMS je kroz godine puno učio o temi izgaranja na poslu, surađivali smo s Društvom za psihološku pomoć i Liječnicima svijeta baš u kontekstu bavljenja migracijama, prolazile različite radionice i imamo dostupnu psihološku superviziju. 2020. godine objavile smo "Džepni vodič za hrabre ljude" u kojem smo popisale svoja iskustva. CMS je u velikoj mjeru ženski kolektiv pa i pitanju mentalnog zdravlja pristupamo iz feminističke perspektive. Vodič je dostupan svima na našoj stranici, a iskustva mogu pomoći brojnim aktivistima i radnicima, kolege ga redovito skidaju.

U kojem ste trenutku sami sebi priznali da ponekad morate odmoriti?

Kada sam prije četiri godine dobila dijagnozu endometrioze. Onda sam paralelno postala frustrirana i zdravstvenim sustavom koji bolest jednako čestu kao dijabetes dijagnosticira u prosjeku devet godina nakon prvih tegoba koje žena osjeti i koji jednu kroničnu bolest tretira samo kao ginekološki problem i komunicira o njoj isključivo kroz prizmu (ne)plodnosti.

 

Važno nam je umrežavanje

Sudjelovali ste u spotu udruge žena oboljelih i liječenih od raka "Sve za nju". Kako je došlo do suradnje?

Prijatelj i glazbenik Nikša Lovrinić me pozvao i nisam mogla odbiti. Ne znam jesu li ljudi svjesni da 20 posto žena prije 49. godine oboli od raka dojke, ta brojka je zastrašujuća. Snimanje spota mi je bio zanimljiv izazov jer je zamišljen tako da plešem, smijem se, jedem krafne i bombone, a moji su medijski istupi inače ozbiljni i vezani za migracije. Žensko zdravlje je tema o kojoj se ne govori dovoljno i uvijek ću se odazvati takvim aktivnostima.

Kronična izloženost stresu radnica koje se bave zaštitom ljudskih prava je sveprisutna. Nerijetko si same namećemo osjećaj krivnje jer ne možemo uvijek biti dostupne i potegnuti maksimalno oko svake važne teme

Jasno je da ni vi osobno, ni CMS kao organizacija, nemate dovoljno vremena za sudjelovanje u baš svim dobrim inicijativama i umrežavanjima na sceni. Ipak, možete li izdvojiti neke kolektivne akcije koje smatrate posebno važnima?

Jako nam je bitno umrežavanje i iskazivanje solidarnosti. I kada biramo bitke, unutar civilnog društva se međusobno podržavamo. Zajedno se borimo za javna dobra, npr. u kampanjama "Hrvatska može bolje", "Ne damo naše autoceste", "Glasam protiv". Inicijativa "Dobrodošli", koju sam već spomenula, uključivala je 70 organizacija (i nogometni klub Zagreb 041!) i veliki broj pojedinaca koji su volontirali na granici i u kampovima u Tovarniku i Slavonskom Brodu.

Od recentnih primjera, svakako bih izdvojila sudjelovanje u organizaciji Marša solidarnosti s Palestinom, zajedno s Mrežom antifašistkinja Zagreba i Inicijativom za slobodnu Palestinu. Akcije koje radi Inicijativa, a i Studentice za Palestinu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, sjajne su i okupljaju širok dijapazon ljudi s različitim vrijednostima i bekgraundima. Ali svi oni, svi mi zajedno odbijamo šutjeti o genocidu. Mislim da danas u svim zemljama u inicijativama koje se bave genocidom u Gazi rame uz rame koračaju najraznorodniji ljudi i to mi je inspirativno.

Kakva je danas situaciju u Porinu, u kakvim uvjetima žive tražitelji azila u Zagrebu?

Nemamo pristup Porinu od 2018., otkad smo aktivno krenuli raditi na slučaju Madinine smrti. Krajem prošle godine Koordinacija za integraciju ponovno je slala upit da se organizacijama koje se bave ovom temom omogući pristup prihvatnom centru.

O pritiscima MUP-a na CMS ponešto znamo, a ima li i dalje policajaca koji vam se obraćaju s dobrim namjerama?

Mnogi su postali policajci kako bi štitili druge, a strukture za koje rade im nameću da krše ljudska prava i nezakonito protjeruju ljude. Ako odbiju, nerijetko su premješteni na manje plaćenu poziciju. Uvjeti u kojima rade ionako su loši i potplaćeni, a ta klasna dimenzija dovodi i do toga da im nije lako promijeniti posao, posebno onima koji ne žive u velikim gradovima. Ranije su nam se policajci javljali, a mi ih i dalje pozivamo da nam se javljaju i dalje i progovaraju o nepravdama.

Što vama na kraju dana daje nadu?

Izdvojila bih jednu crticu iz radno-privatnog života: u lipnju 2022., na Svjetski dan izbjeglica, Zagreb su posjetili dječaci koji su s redateljicom Eefje Blankevoort predstavili film "Igra sjenki", u kojem pričaju o pokušaju ulaska u Europsku uniju. Zajedno smo držali presicu pred Saborom i Vladom, a filmska ekipa je u kinu Tuškanac nakon premijere dobila višeminutne ovacije. Jedan od tih dječaka, S. K., u korona-krizi je pet puta bezuspješno pokušavao prijeći hrvatsku granicu i svaki je put protjeran natrag u Bosnu. Danas živi u Belgiji, ima izbjeglički status, obrazuje se i pred Europskim parlamentom zagovara da djeca poput njega nikada ne iskuse užase migrantskih ruta. On mi daje nadu.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.