Nisu se u avionu Bašara al-Asada još ni pogasile lampice za obavezno vezanje pojasa pri uzlijetanju, a nekoliko europsko-unijskih zemalja već je suspendiralo mogućnost odobrenja azila za sirijske izbjeglice. Među njima se našla i Hrvatska, stari odlikaš, iako najmlađa članica. Ozloglašeni predsjednik Sirije odlepršao je u svoje rusko utočište, naime, što je označilo početak ere sigurnosti i blagostanja za sve žitelje te arapske bliskoistočne države.
Ili možda ipak nije sve tako, možda i dalje ne znamo kako je u Siriji danas te kako će biti sutra, jer to u svojim očitovanjima kazuju i dotične EU-zemlje. Svejedno, one su brže-bolje spustile rampu za Sirijce, premda ništa ne garantira da islamistički prevratnici neće generalno biti po vlastite sunarodnjake i gori od Asada. No on je bio i ostao saveznik Rusije i Irana, što automatski određuje svaku daljnju poziciju Zapada. Milijuni sirijskih izbjeglica po EU-i pritom su već dozlogrdili zapadnjačkim vlastima, a vrijeme je i da se konačno u drugi plan gurne uloga euroatlantskih igrača u destabilizaciji Bliskog istoka.
Fokusirajmo se mi u svemu tome malo i na Hrvatsku, koliko god vrijedila ona ironična konstatacija da vanjsku politiku imaju države koje su u posjedu nuklearnog oružja, dok svima drugima preostaju – međunarodni odnosi. Bilo na stvari politiziranje ili puki odnošaj, zanimljivo je tumačenje hrvatskog ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Odluka o privremenoj tzv. obustavi obrade zahtjeva za azil sirijskih izbjeglica, rekao je on, između ostalog je i poruka upravo njima da "ono što su naučili u izbjeglištvu u Europi pokušaju investirati u vlastitu državu". Teško da je ovdje ikad viđen sarkastičniji ispraćaj ostavljenih na cjedilu. Povrh svega, reklo bi se da su Sirijci u Hrvatskoj i EU-u bili na studijskom boravku ili dokvalifikaciji.
Sad ih tamo čeka, za početak, domovina pod kontrolom najmanje sedam različitih vojnih i političkih aktera, dijelom međusobno suprotstavljenih, računajući tu ruske baze na obali Sredozemnog mora, američke uz tromeđu s Irakom i Jordanom, te sve dublji prodor Izraela s okupirane Golanske visoravni. Ništa od toga nije pokolebalo Njemačku, Italiju, Austriju, Belgiju, Hrvatsku i neke druge. Njihova odluka o azilu stoga "predstavlja opasan presedan – selektivno poštivanje temeljnih ljudskih prava prema političkim interesima", kao što stoji u reakciji Centra za mirovne studije u Zagrebu. "Međunarodne obveze ne mogu se birati poput bombonijere", dodali su iz CMS-a, "jer su naličje tih obveza temeljna prava svih nas – od kojih odstupanja nema."
A kad znamo da se to sve izravno tiče i nas, ako već znamo, osvrnimo se još malo šire. Hrvatska politika spram Bliskog istoka u ovom času izražava se kroz najmanje tri relevantne točke, direktno ili posredno, akcijski ili pasivno. Sirija i pravo na azil je samo jedna od njih, iako zacijelo trenutno najočiglednija. Drugu možemo prepoznati u situaciji oko jedne odluke Međunarodne nogometne federacije FIFA otprije nekoliko dana. Jer, ta organizacija dodijelila je domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2034. ni manje ni više nego Saudijskoj Arabiji.
Vijest je izazvala ogorčene reakcije diljem svijeta, ali ne i ovdje, a pritom uopće ne mislimo na stav Hrvatskog nogometnog saveza. Državne vlasti su te koje prve iskazuju, čak i onda kad šute, bar načelno stajalište određene zemlje prema nekom političkom kontekstu u koji dospijevaju njezina zastava, himna, ime. To je i jedan od razloga, ili makar efekata, njihova pojavljivanja u polufinalima i finalima međunarodnih sportskih natjecanja, kao što su naši političari s ushitom hodočastili na Mundijale u Kataru i Rusiji.
U pravilu je prerano tako govoriti o nečemu što će se dogoditi tek za deset godina, ali sadašnja hrvatska vlast bez ikakve bi sumnje s jednakim oduševljenjem pohodila Rijad ili Džedu. Kakvi god bili režimi u Kataru i Rusiji, međutim, saudijsko-arabijski je znatno gori, što je prilično notorna činjenica, iako to ne ometa Zapad u podršci toj satrapiji kao njegovom glavnom bliskoistočnom ekonomskom i vojnom savezniku. No tim više takvo pozicioniranje govori o prirodi zapadnjačkih režima u kapitalizmu, onih globalno dominantnih. Na krilima EU-a i NATO-a, u isti se čarter ukrcala i Hrvatska, pa sad zastupamo krajnje partnersku vanjsku politiku spram te apsolutne monarhije između Crvenog mora i Perzijskog zaljeva.
Uostalom, ministar financija Marko Primorac je početkom ovog mjeseca sa svojim saudijsko-arabijskim kolegom potpisao ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Poslovanje i međudržavna suradnja na relaciji Zagreb – Rijad, dakle, idu sve bolje. Vjerojatno je suvišno podsjećati da iza svega toga stoje tamošnje druge najveće svjetske zalihe nafte i plina, kao i podatak da je Saudijska Arabija najveći svjetski uvoznik američkog oružja.
Samo odatle potječe hrvatska benevolentnost prema toj državi, ali i potpora koju potonja uživa od tolikih članica EU-a i FIFA-e. Arabija se tako izborila za domaćinstvo Mundijala kao doslovno jedini kandidat. Propozicije u tom nadmetanju bile su joj prilagođene, otprilike, nalik onome kako naši županijski velmože kreiraju nabavu konkretnih modela službenih vozila. U dijelu svjetskih medija to se obično naziva sportswashing iliti čišćenje sportom.
Nogometom želi se Saudijska Arabija oprati od političkih i popratnih zločina kojima obiluje njezina dnevna praksa, pa i učvrstiti svoju vanjskopolitičku moć. Zato ulaže u nogometne klubove po Europi, iako rado kupuje udjele i šire, po tvrtkama od imena, npr. Uberu i Blackstoneu. Za takvo držanje Zapada ne postoji moralno ni pravno opravdanje, niti ga se itko odviše trudi artikulirati, naročito u doba energetske krize, namjerno ili slučajno izazvane. U isto vrijeme ovdje uređujemo barem svoj maleni vrt, razvijamo sustave otpora rasizmu i sličnim devijacijama. Navedimo u tom pogledu samo FARE, međunarodnu organizaciju za praćenje raznih diskriminacija u europskom nogometu, ovlaštenu po FIFA-i, kontinentalnoj nam UEFA-i, te Europskoj komisiji.
Jest, uredno metemo pred svojim vratima, a onda sve to bacamo u razmjerno nedaleka dvorišta, pri čemu je nemoguće izbjeći stanje teške političke shizofrenije. Istodobno zauzimamo ulogu svecivilizacijskog instruktora i nadzornika, tako svojstvenu imperijalističkim silama i njihovim vazalskim prirepcima, i mimo svake kritike normaliziramo vrhovni zakon bogatijeg i jačeg. Vodeći motiv i utemeljenje toga je stečena komocija i egocentričnost zapadnjačke elite i srednje klase.
No to nas ne obavezuje sve da prešutimo kako takvo kreiranje svijeta prema našoj slici daje monstruozne rezultate. Cijena hegemonije koju podržava RH izražava se u glavama ljudi koje se, u primjeru Saudijske Arabije, milošću kralja Salmana i prestolonasljednika Muhameda naveliko kotrljaju po pijesku Arapskog poluotoka. Nije presudno radi li se tu više ili manje o političkim disidentima, jogunastim ženama, bahatim pederima, stranim radnicima ili jemenskim Hutijima. Saudijski utjecaj ide bitno dalje, pa je ovih dana obnovljena stara inicijativa za potpisivanje sporazuma između Arabije i Izraela. To se pak lomi neposredno preko leđa Palestinaca, a tako dospijevamo i na treći moment aktualne hrvatske vanjske politike prema Bliskom istoku.
Ustvari, tu se nema što dodati na ono što redovno ističemo u vezi s izraelskim uništavanjem Palestine, tim najvećim ratnim zločinom naše epohe. Ova država uskratila je žrtvi svaku pomoć, dok vinovnicima cjelokupnog užasa, Izraelu i Americi, samo što ritualno ne ljubi guzicu. Na tom zločinu puca sav preostatak ranije propagirane iluzije da je zapadni svijet okupljen oko principa ljudskih prava. Ta hrvatski premijer Andrej Plenković ne bi ni Benjamina Netanjahua izručio Međunarodnom sudu, kojem su vlade njegova HDZ-a već slale i vlastite državljane.
U istom paketu ide prevodilačko-prepisivačka manira ovdašnjih vodećih medija kojima svi značajni problemi u današnjoj svjetskoj politici započinju od Putina i Hamasa. Utoliko se Hrvatska u sva tri slučaja, sirijskom i saudijskom i palestinskom, razotkriva u svjetlu bijednog dominija bez vlastite pameti i savjesti. I nije točno da se ne može bolje, dosta je da u nekim aspektima opisanog promotrimo Sloveniju i da vidimo kako može. Dalo bi se kome učiniti i da ovako maleni i slabašni imamo pravo na šutnju, iako bi se zbog toga lako moglo desiti da ga ubrzo nećemo imati na govorenje. Doživljaj politike u vidu izabiranja bombona zaista može biti krajnje varljiv, naročito kad se igra pretežno vodi bombama.
