U koloni smo bili, znate kako ono, možete si zamisliti, onako tjerani... Pređemo granicu, sve nam se oduzme, ono što je tko imao. I dalje nas šalju u koloni nekuda dolje... I onda smo, onako, skužili da nas zapravo tjeraju na Kosovo – ispričala je 73-godišnja povratnica Sanji Klempić Bogadi, znanstvenici s Instituta za istraživanje migracija, koja je u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem provela prvo sustavno istraživanje o demografskim značajkama i procesima u zajednici Srba u Hrvatskoj od 1991. do danas.

Kao rezultat projekta "Demografska slika i budućnost Srba u Hrvatskoj", o čijim smo generalnim pokazateljima detaljno pisali u prošlom broju Novosti, nedavno je u izdanju SNV-a i izdavačke kuće Jesenski i Turk objavljena istoimena knjiga. Pored detaljne analize rezultata svih popisa stanovništva provedenih posljednjih desetljeća, a koji su pokazali da je broj Srba koji su 2021. živjeli u Hrvatskoj za 457.741 manji nego 1991. godine, Klempić Bogadi je tokom provedbe istraživanja obišla više naselja u pet hrvatskih županija i time dobila realniji uvid u različite aspekte života Srba u Hrvatskoj.

Dijelovi njihovih iskaza, ponajviše onih koji se tiču boravka u izbjeglištvu i povratka u Hrvatsku, objavljeni su u knjizi, a kako je istraživačica rekla na prošlotjednom predstavljanju tog izdanja u prostorima zagrebačkog Srpskog kulturnog centra, radi se o temama o kojima neki od njenih ispitanika nisu razgovarali posljednjih 20 godina. Provedeni intervjui u tom smislu pružaju uvid u detalje iz života srpskih povratnika, pa i one koji su dosad bili nepoznati široj javnosti.

Vlast u Srbiji nije bila spremna na priljev izbjeglica i pokušala ih je usmjeriti prema Kosovu kako bi ondje povećala broj Srba. Srpskim izbjeglicama iz Hrvatske čak je onemogućen upis na fakultete na teritoriju Srbije, a kao izbjeglice nisu se tek tako mogli ni odjaviti s Kosova

Migracije povezane s ratom bile su ključne za suvremenu demografsku sliku srpske zajednice u Hrvatskoj. Njihove su posljedice bile vidljive već na prvom poslijeratnom popisu stanovništva, koji je pokazao da je broj Srba s 581.663 u 1991. pao na 201.631 u 2001. godini, kao i dramatično pogoršanje dobne strukture srpskog stanovništva, što se dugoročno odrazilo na rast mortaliteta i značajno pogoršanje ekonomske, obrazovne i drugih struktura. Drugim riječima, rat i njime uzrokovane migracije ubrzali su sve dotadašnje, uglavnom negativne demografske procese u srpskoj zajednici u Hrvatskoj, pa Klempić Bogadi zaključuje da su Srbi nacionalno-manjinska zajednica koja je "apsolutno i relativno pretrpjela najveće demografske gubitke tijekom 1990-ih".

Masovniji egzodus Srba iz Hrvatske postupno je počeo s raspadom Jugoslavije, a prvi veći val iseljavanja dogodio se 1991. godine, kada su zemlju uglavnom napuštali stanovnici Zagreba, Osijeka, Splita, Siska, Zadra, Karlovca i drugih urbanih sredina. Drugi, brojčano znatno veći izbjeglički val, odvio se 1995., kada je, najprije u akciji "Bljesak", veliki dio stanovnika srpske nacionalnosti napustio područje zapadne Slavonije, a potom u akciji "Oluja", kojom su tri mjeseca kasnije hrvatske snage uspostavile kontrolu nad dobrim dijelom tadašnje Republike Srpske Krajine.

Sanja Klempić Bogadi u svojoj studiji ističe kako ne postoje precizni podaci o tome koliko je Srba napustilo Hrvatsku u navedenom razdoblju, no većina dostupnih procjena spominje brojeve od oko 300.000 do 350.000. Među relevantnijim izvorima je UNHCR-ov popis izbjeglica i drugih ratom ugroženih osoba, proveden na području Savezne Republike Jugoslavije (koju su tada činile Srbija i Crna Gora) u proljeće i ljeto 1996. godine, a prema kojem ispada da je na tom teritoriju bilo registrirano ukupno 336.999 osoba iz RH. Najviše ih je registrirano s posljednjim prebivalištem u općini Knin (40.824), slijede Benkovac (17.015), Petrinja (14.972), Glina (13.959), Karlovac (13.240), Osijek (11.739) i Dvor (10.879). Među popisanim izbjeglicama u Srbiji dominirale su žene (51 posto), a najviše ih je boravilo na području Vojvodine (45,1 posto). Znatno manji broj naselio se na području Bosne i Hercegovine, dok su neki otišli u treće zemlje.

U okviru kvalitativnog dijela istraživanja, 15 od ukupno 28 sugovornika potvrdilo je da su proveli neko vrijeme u izbjeglištvu. Tijekom intervjua su uglavnom izbjegavali razgovarati o iskustvu samog odlaska iz Hrvatske u koloni tokom "Oluje", objašnjava autorica, što je za sve, neovisno o spolu i dobi, zbog napuštanja doma i odlaska u neizvjesnost bilo vrlo traumatično iskustvo. Brojni sugovornici pritom su pretpostavili da radi o privremenom odlasku koji neće potrajati više od nekoliko tjedana, što se uskoro pokazalo nerealnim.

Sanja Klempić Bogadi (Foto: Sandro Lendler)

"Mislili smo, to je nešto onako halabuka. Kao, to će biti mjesec-dva i di ću sad u Sloveniju, ne znam nikoga, a tamo si kod bake i djeda (u BiH, op. a.). Ajde, prespavat ćemo mjesec-dva dana i to će se ono smiriti. Bilo je ono, tresla se gora rodio se miš, i to je to. Mislim, nitko nije očekivao", ispričala je 43-godišnja žena.

Klempić Bogadi piše da vlast u Srbiji nije bila spremna na priljev izbjeglica te ih je pokušala usmjeriti prema Kosovu kako bi povećala broj Srba na tom području. Kako bi ih se de facto prisililo da onamo odu i ondje ostanu, srpskim izbjeglicama iz Hrvatske čak je onemogućen upis na fakultete na teritoriju Srbije, a kao izbjeglice nisu se tek tako mogli ni odjaviti s Kosova.

"Znači, kad dođete na Kosovo, to je to", ispričao je nekadašnji student prištinskog sveučilišta, dok je jedna majka s istraživačicom podijelila iskustvo pokušaja upisa kćeri na medicinski fakultet u Kragujevcu: "Dođem do telefona, zovem dekana i najavim se za razgovor i odem tamo. I situacija kakva je, čovjek doslovce kaže: 'Gospođo, što se mene tiče ja nju mogu primit na fakultet, ali ja ostajem bez posla, ne smijem.'"

Uz to, Kosovo je odlukom srpskih vlasti, odlučnih u namjeri da promijene etničku sliku tog kraja, bilo i područje na kojem se nije provodila prisilna mobilizacija izbjeglica, što nije važilo u Srbiji. Zato su se mnogi muškarci skrivali kako bi izbjegli odlazak na ratišta, a jedna od ispitanica prisjetila se kako je njen suprug zbog svega pobjegao u Crnu Goru. Drugi je ispitanik nasilan proces mobilizacija po Srbiji opisao kao lov šintera na pse. "Tako su i nas lovili dolje i vraćali nas. Vraćali te ljude, muškarce, u Erdut kod Arkana, i onda tamo ta neka ponižavanja i svašta nešto. Gurali nazad po tim ratištima po Bosni", ispričao je.

"Ili što se dešavalo u Lici, kući svojoj dođeš, ono mina ga raznese... Zato je tragično da ovi mladi znaju o takvim, recimo, stvarima...", objasnio je jedan sudionik istraživanja razloge zašto se dio njegove obitelji nije vratio u Hrvatsku, a neki nisu došli ni u posjet

Pored privremenog boravka kod rodbine, pa odlaska u podstanarstvo ili u kolektivne smještaje, i teške financijske situacije koju su najčešće pokušavali popraviti radeći na građevini i poljima za minimalne nadnice, sugovornici u istraživanju posvjedočili su da su ih u Srbiji, ali i u BiH, vrlo često nazivali pogrdnim imenima, ponižavali i otvoreno diskriminirali.

"Sjećam se, kćer moja, ne znam da l' sam je vodila u pačiće il' je pošla već u prvi razred, idemo mi jednim trotoarom, a drugim trotoarom s druge strane idu djeca, njeni vršnjaci, i viču: 'Izbeglice izbegle, sram vas bilo!'" prisjetila se 55-godišnja žena.

Slična iskustva imali su sugovornici koji su izbjegli u BiH: "Kaže da će da mi baci indeks kroz prozor i da sam nepismena jer ne znam napisati 'n'. Gdje sam ja ćirilicu učila kad ne znam pisat ćirilicu i prešara mi po indeksu kao slovo 'n'... I onda, kao, mjesto rođenja Zagreb, e, pa, kao, onda je jasno sve."

Istodobno, među povratnicima koji su sudjelovali u istraživanju nešto je više onih koji se ne slažu (41,2 posto) od onih koji se slažu (32,8 posto) s tvrdnjom "Nisam se uspio/uspjela prilagoditi društvenoj okolini u novoj sredini". Veliki broj (86 posto) iskazao je da im je u izbjeglištvu nedostajao njihov dom, a jako je malo onih (6,8 posto) koji su odgovorili da im je u izbjeglištvu bilo bolje nego danas u Hrvatskoj. Takva iskustva, objašnjava Sanja Klempić Bogadi, nedvojbeno su doprinijela odluci o povratku u Hrvatsku.

Međutim, kako je pokazao prvi poslijeratni popis iz 2001., do masovnijeg povratka nije došlo, unatoč tome što su prvi povraci srpskih izbjeglica, mahom starijih, zabilježeni već krajem 1995. temeljem humanitarnog spajanja obitelji. Do 30. travnja 2006. u Hrvatskoj je tako registrirano više od 120.000 izbjeglih i raseljenih Srba, s tim da se na godišnjoj razini njihov broj stalno smanjivao, na što su nedvojbeno utjecale odluke HDZ-ove vlade.

U prvim danima nakon "Oluje", kada je iseljavanje preostalih srpskih civila bilo dodatno potaknuto zastrašivanjem, uništavanjem i krađom privatne imovine te do danas neprocesuiranim ratnim zločinima, predstavnici hrvatskog državnog vrha detaljnije su razradili plan izmjene nacionalne strukture ispražnjenih prostora. Njihove zamisli već su 31. kolovoza 1995. inkorporirane u Vladinu Uredbu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, kojom se izbjeglim Srbima oduzimala imovina ako se ne vrate u roku od 30 dana.

Kada je Uredba u rujnu 1995. pretočena u istoimeni zakon, rok je pod međunarodnim pritiskom produžen na 90 dana, no slijedila su zakonska rješenja koja su hrvatskim doseljenicima omogućavala trajno stjecanje imovine Srba. Uskoro su na snagu stupili i propisi na osnovu kojih je Srbima oduzimano stanarsko pravo, pojedinima otežano i stjecanje hrvatskog državljanstva, a 1996. donesen je i Zakon o obnovi koji je sadržavao isključujuće kriterije po srpsku populaciju.

Sve to, uz loše stanje ili nepostojanje osnovne komunalne i društvene infrastrukture, nepovoljnu političku situacije, diskriminaciju pri zapošljavanju, kao i arbitrarna uhićenja zbog optužbi za ratne zločine, prisutna u velikoj mjeri posebno kada se radilo o mlađim Srbima, otežalo je povratak, pogotovo ranije nastanjenih u urbanim sredinama.

Tokom provedbe istraživanja obiđeno je više naselja u pet hrvatskih županija

- S obzirom na to da su u gradovima u velikom udjelu živjeli mlađi i bolje obrazovani, to se negativno odrazilo na sve demografske, ali i ekonomske i društvene procese u srpskoj zajednici u Hrvatskoj - objasnila je Klempić Bogadi na predstavljanju knjige.

Jedan od sudionika u istraživanju objasnio je da se dio njegove obitelji nikada nije vratio u Hrvatsku, a neki čak nisu došli ni u posjet jer se boje. "Ili što se dešavalo u Lici, kući svojoj dođeš, ono mina ga raznese... Zato je tragično da ovi mladi znaju o takvim, recimo, stvarima... Šta je to? To nije diverzija, kako to nazvat? Zovem te da dođeš, a kad dođeš raznesem te na pragu", ispričao joj je.

Ispitanici su uglavnom iskazivali da su se u Hrvatsku vraćali s članovima obitelji, dok ih se 25,8 posto vratilo samo. Kao najvažniji razlog povratka isticali su riješeno stambeno pitanje u RH, a značajan je i broj onih koji su se vratili zbog nostalgije (20,2 posto). Još 9,3 posto ispitanika vratilo se jer se nisu snašli u zemlji izbjeglištva, 8,7 posto ih je kao razlog navelo brigu za ostarjele roditelje, a 7,1 posto zaposlenje.

"Jednostavno sam osjetio potrebu. Kao dijete sam izbjegao i, šta ja znam, našao sam se u toj sredini i sve. I sad, vjerojatno kako sam odrastao, kako sam stariji, isto ono neka želja za zavičajem. Roditelji su mi isto sve stariji i bolesniji bili. Iskreno, najviše i radi njih, a i radi sebe što sam htio nekakvu promjenu jednostavno u životu. Podvukao sam, ajd' da kažem, nekakvu crtu, i htio sam da krenem u život sve iz početka. Ono, da ovo sve zaboravimo, da krenem iz početka u nekakav novi život", naveo je jedan povratnik mlađe životne dobi.

Ohrabruje što je većina ispitanika (72,1 posto) izjavila kako smatra da nije pogriješila što se vratila u Hrvatsku, 22,6 posto nema određeno mišljenje o svom povratku, dok svega 5,3 posto smatra da je pogriješilo. S druge strane, negativni demografski faktori, dobrano uvjetovani ratnim razaranjima i onemogućavanjem sustavnog povratka, ne daju razloga za optimizam. Kako je istaknula Klempić Bogadi, udio starijih od 80 godina u srpskoj zajednici u Hrvatskoj trenutno iznosi 12,2 posto, dok je u ukupnom stanovništvu Hrvatske 5,5 posto.

- Ako znamo da su stariji od 80 godina vrlo često osobe kojima treba pomoć u svakodnevnom životu, onda se logično otvara i pitanje skrbi za njih. Istodobno su migracije 1990-ih razdvojile obitelji pa veliki broj potencijalnih neformalnih skrbnika, na kojima praktički počiva skrb za starije u Hrvatskoj, to ne može biti jer su geografski udaljeni - objasnila je istraživačica i autorica studije.

- Ono što je starijim Srbima bilo prihvatljivo, recimo povratak u ruralna naselja jer su imali jaku poveznicu s lokalnom zajednicom, tradicijom i slično, od mladih ne možemo očekivati. Pogotovo ako njihov proces povratka nije popraćen ekonomskom aktivnošću koja bi ih zadovoljavala. Realnost je takva da dio naselja u ruralnim sredinama postoji samo zato što ti stariji ljudi još u njima žive. A s njihovom će smrću veliki broj takvih naselja nažalost prestati postojati - zaključila je Sanja Klempić Bogadi.

 

Prvi dio teksta o demografskoj slici i budućnosti Srba u Hrvatskoj pročitajte na ovom linku.