Zadnjih sam dana neujednačene volje i neka sunce šiba na sve strane, ja stišćem usta, ruke zapetljane na guzici i grabim kroz šumu. Za mnom obično idu i moji psi, koji nisu misleća bića i ne dodaju težinu raspravi koju razlažem u sebi, pa se pouzdam u to da će pratiti moj miris, ako ne i tijek misli, kad se toliko udubim u korak po korak pred osobom da zaboravim na njih. Tako obično i bude.
Nisam pisala kolumnu sad već punih mjesec dana, i to je za mene uvijek zabrinjavajuće, jer za stol ne sjednem lagana od misli, nego van forme. Ne pisati znači ne misliti, a ne misliti znači ne biti u nekom svom unutarnjem skladu sa svijetom i u svijetu, a ne biti u svijetu nije neka fantazija.
Izostanak sposobnosti da artikulira svoj svijet najveća je prijetnja svakom tko ima ikakve ambicije s olovkom. Slobodno me probajte demantirati, jer ne možete. He-he. Hoću reći, sve je poremećeno, ali ne na onaj psihijatrijski način, nego prirodni, kao da se krug ne zatvara kako treba, nego na silu, a to iznutra nikad nije dobar osjećaj. A kako sve svoje kolumne gledam kao jedan neprekidan razgovor sa svijetom i sa sobom, važno je reći da sam bila svjesna svoje tišine i da mi nije bila ugodna. U svakom slučaju, zdravo. Drago mi je da sam se vratila. I isprike jer ćete osjetiti tu i tamo promjene brzine. Vraćam se u trening.
***
U međuvremenu, sve me je zaobišlo. Nisam posebno ni mislila, a pogotovo pisala ni o jednoj temi koja mi je na neki način važna, ali kontam, već sam o njima pisala jednom, a kad se previše zadržavam oko jedne teme, ne znači nužno da ću je spoznati do kraja ili imat što važno o njoj reći u više iteracija.
Mene to ipak malo isprepada i umiri, jer mozak ne vježba vlastitu elastičnost, a kod pisaca i spisateljica koji me privlače, ispalo je tako, uvijek je bilo neke nedosljednosti i oko motiva i teme, i nikad jedno nije krilo ono drugo, nego su se baš trudili da prestanu na vrijeme govoriti o onome o čemu mogu govoriti samo jednom na pravi način, onaj koji temu ne eksploatira i banalizira, nego je rastrese tako da je u startu bilo napravljeno kako treba.
Pa se i sami od vlastite spoznaje malo umire i čačkaju i po sebi i po svijetu da opredmete neku i novu temu i novi svijet. Od njih nekako i učim da nije stvar žurbe, nego službe. I tekstu i svijetu. I da opus nije iteracija, nego ipak neka varijacija, ali ona dovučena s margine. Valjda. Želim reći, pisala sam već i o Osmom martu i Prvom maju, pisala sam o onome što mi je važno i to je u Nadinom arhivu, pa ću nj pridodati i par zapisa o mladim pjesnikinjama i amaterima koje sam čitala dok nisam ni mislila ni pisala, jer je važno. Da, tu smo, o tome je ovaj razgovor.
***
Dok sam ležala u svojoj postelji i antibioticima liječila celulitis (a to nije ona kapitalistička "narančina kora", nego svevjekovna ozbiljna reakcija na bakteriju koju vam je prenio neki napenaljeni kukac, kod mene krpelj, točnije njih šest, i to iz vrta mi privremeno moje prelijepe kućice u šumi), često sam zapadala u frustraciju i bjelilo, i uopće nisam mogla misliti ni o čemu lijepom. Meni se tad ni ne postoji, kamoli čita, ispadne se iz mnogih formi, ne samo onih pisalačkih.
No kako sam žirirala ove godine uz kolege Pogačara i Lokotara nagradu "Na vrh jezika", a i morala sam pripremati književnu večer s troje mladih pjesnika i pjesnikinja u Dubravi, jer mi je bilo nezamislivo odustati iako nisam mogla stati na noge, njihove su me knjige vraćale u ovaj svijet. Konkretno, u moj krevet i u moju kuću. Lezi, Marija. Sljedeća mijena će biti ljepša, pomislila sam točno kako je pomislila i lirska subjektica kod Silbe Ljutak, kad bih u tom svom krevetu zaspala s knjigom, realnije tabletom, na prsima.
Ta knjiga "Kuća na otoku" ima neku svoju hermetičnu protočnost, ako to ima smisla. U njezinoj sam kući, u svojoj sam kući, u unutarnjem sam svijetu te neke mame, možda stvarne, ali kako idem dalje, sve više slutim one mame koja je tek jedna od važnih uloga koje mi žene preuzimamo na sebe kad je situacija stani-pani i moramo se nekako pobrinuti za sebe. Kad pokraj nas nema ni prave mame, ni sestre, ni prijateljice pokraj kojih bismo mogli doznati tko smo mi.
Biti sebi majka, zvuči kao jedna od onih new age pi*darija, ali stvarno! I kako ludo! Raščišćavanje terena, unutarnje pospremanje, uvijek dolazi uz repetitivnost i koncept, pa je tako i kuća na otoku i repetitivna i konceptualna. Ali meni, koja Čiovo (otok–inspiracija) vidi kao poluotok, kao neka čudno odškrinuta vrata na kraju Kaštelanskog zaljeva, je i novi pogled na taj premošćeni otok iz kojeg puca pogled na Veliki grad – veliku prijetnju.
***
Generacijski je i tematski u sponi s Josipom Čekoljem i Vidom Sever, pa i s Katarinom Bošnjak, gdje-gdje i s Marijom Skočibušić, s tim da je, iznimno, Josip jedini prolifični autor tu, s nekoliko objavljenih knjiga. Ali, ono pitanje koje mi se otvorilo nakon čitanja njihovih knjiga, a da ovdje ne iznesem komparativnu analizu, jer nije ni mjesto ni vrijeme, generacijsko je pitanje i pitanje druge knjige, jer su svi u svijet objavljivane poezije ušli putem nagrade.
Misle li, i kako, o svojim drugim knjigama? Zapravo, ne to. Misli li, i tko misli, o njihovim drugim knjigama? I čuvaju li se i štite u međuvremenu, poput pjesnika amatera, ovih koji se kreću u sivim zonama, tamo dokle pisac s varijacijom odlazi po novu temu i motiv, ali nikad do kraja ne prelazi granicu, jer ipak piše da to sve jednom i ugleda svjetlo dana, piše sa spoznajom da je pjesma okrenuta na unutra, za neku vlastitu svrhu, ako ne i užitak?
Pjesnički amaterizam nekad sam gledala kao nedostatak profesionalne usmjerenosti, ali sad, s čitavom ovo dehijerarhizacijom znanja, gledam ga kao potpuni ili relativni nedostatak ambicije da se uđe u mainstream, ili odolijevanje ambiciji da se uđe u amenovano književno polje, našu kuću na otoku, izgrađenu od institucija za teoriju, povijest, kritiku, trač i ostale egzibicije kad se knjige pretresa kao vlastite džepove ispred aparata za kavu. I tamo mi stvari, kao i novim generacijama, izgledaju čišće, kao da je stvar sklonija iznenađenju, pogotovo kad se pokušavam i sama pomiriti sa svojim mjestom u književnom polju koje često ima ucrtan put.
***
Želim reći, želim nekako zapisati, treba sve to zaje*ati, preskočiti ko kozlić u osnovnoj, s tim istim elanom, pa ako guzica ne ide preko, časno otresti i po dobro pofutranom tlu. I želim se zahvaliti svojim mladim kolegama što me uče stvari, što me tjeraju da ne zaboravljam i ipak ne izlazim iz forme, i što mogu, dok čitam Silbu, pomisliti: Da, to je to, ovako ću se pobrinuti sad za sebe, a sutra i za svoj rukopis. Ili ću se, dok čitam Josipa, prevrnuti na njegovu povijesno revizionističku, puno inspirativniju poeziju od ove koju nam servira uskrsli ratnik i novi val nacionalizma, kad Fran Krsto profesira svoju ljubav Petru u mračnoj tamnici.
O Vidi, Mariji i Katarini nemam što posebno dodati. Prva me uči kako raditi u tišini, kako se šuljati kroz metaforu, plesti tekst tako da se u njega može uhvatiti i skrajnuta svakodnevnica koja će nam štošta otkriti i o nama i o svijetu. A za Mariju i Katarinu? A je l' ima bolje lekcije od drčnosti hrabrosti? Živile i pisale!
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
