Goran Babić (Vis, 1944.), pjesnik, prozni pisac, esejist, urednik, polemičar, bivši društveni i kulturni radnik i štošta drugo, jednako je u poetičkom i političkom smislu kompleksna, višeslojna, svakako nesvakidašnja pojava hrvatske i jugoslavenske književnosti. S obzirom na činjenicu da se, slijedom političkih i osobnih razloga, u osvit jugoslavenskih ratova, 1990. godine preselio u Beograd i ondje ostao, a nastavno na nemalu netrpeljivost koju je u tridesetak zagrebačkih godina kao popudbinu stekao uglavnom svojim, što institucionalnim što individualnim, kulturnopolitičkim angažmanom, njegov je književni opus u službenim prikazima nacionalno uokvirene književnosti temeljito skrajnut ili naprosto prešućen, gotovo do razine potpunog brisanja sjećanja.
Uzroci su tom ostracizmu višestruki, ali skoro isključivo političke prirode. Pokušajmo ih sažeti: Babić je, bez obzira na u mladosti kritičan stav prema elementima sistema, pa i efemerne rubno "proljećarske" devijacije, deklarirani Jugoslaven i komunist, viđen kao "zadrti šuvarovac" i partijski element koji se zacrtane politike, bez veće osjetljivosti za detalje, nije libio provoditi u praksi, te je oštar kritičar hrvatskog nacionalizma u najrazličitijim njegovim pojavnim oblicima.
Ta je pozicija izvrsno sažeta u otvorenom pismu Antunu Šoljanu iz 1976. naslovljenom "Strašno lice ništavila". Iako, danas znamo, posve promašena u svojem optimističnom zaključku, predložena je analiza modusa operandi nacionalističke elite – reprodukcija ideološke matrice, ali i cementiranje vlastite zone utjecaja putem preuzimanja institucija i uspostavljanja rizomatske političko-ekonomske mreže moći – i danas u mnogome aktualna i nevjerojatno precizna. Sam je Babić, sudeći prema povremenim medijskim istupima, vlastitoj liniji ostao manje-više dosljedan, do određene razine prihvaćajući i svoje pogreške.
Budući da navedeno brisanje s književnošću teško da ima ikakve veze, za ovaj relativno opsežan izbor iz Babićeve poezije Sanjina Sorela, popraćen upućenim pogovorom (uz pojedine faktografsko/interpretativne propuste, primjerice pogrešno datiranje seminalnog Maleševog "Teksta") kalibra omanje studije, bilo je krajnje vrijeme. Babića kao pjesnika, a to vrijedi za sada već niz generacija aktivnih dionika književnog polja, valja prvo pročitati, da bi ga se eventualno – ovako ili onako – (re)valoriziralo.
Sastavljač se na početku, opravdano, odlučuje narušiti kronologiju, započinjući s dvije pjesme iz knjige "Noćna rasa" iz 1979., koje na više razina funkcioniraju kao autopoetički uvod, ali i nekovrsna svjetonazorska prolegomena, da bi nas zatim, od prvijenca iz 1969., sproveo do posljednjih, recentnih naslova. Babić je iznimno plodan autor, pa izbor od stotinjak pjesama, uz makar i samo očešan opus za djecu, i nije bilo lako sačiniti – zadatak koji je Sorelu za rukom pošao vrlo solidno.
Pa, što je to svih ovih desetljeća, kada je poezija u pitanju, ispisivala ta strašna sablast hrvatske književnosti? Prednost ovakvog izbora, u kontekstu autorove izmještenosti, jest to da nam omogućuje da, iako smo Babićeve tekstove pratili, opus sagledamo "u cjelini", s distance veće no što je to za suvremenike uobičajeno. Uočavamo da je u pitanju pjesnik otpočetka prepoznatljivog, razigranog i razvedenog rukopisa koji se prilično uspješno okušao u najrazličitijim stilovima i registrima, od apelativno-agitacijskog stiha, preko pjesme u prozi, naklona vezanoj formi, parodija i persiflaža, neoavangardističkih prosedea, "semant-konkretizma" i iskustva egzistencije, sve do vizualne i konkretne poezije.
Političan je eksplicite, tematski raznovrstan, stilski polivalentan. Pisao je i piše mnogo, što se također vidi; konzistencije mu zna zafaliti jednako na ravni pojedinačne pjesme i knjige, te ponekad ne poklanja dovoljno pažnje unutarnjoj arhitektonici stiha. Pjesnik je širine, opusa koji mu dopušta da se razmaše, prije nego pojedinačne pjesme. No taj opus, reći je, pripada gornjem domu poratne naše književnosti.
