Franjo Nagulov, trenutno jedan od najaktivnijih književnih kritičara u Hrvatskoj, ujedno i sam književni autor poprilično bogatog opusa, nedavno je objavio svoju novu pjesničku knjigu snažnog, simbolikom obremenjenog naslova "Krvava knjiga" (Durieux, Zagreb, 2024.).
Riječ je o zbirci koja se s jedne strane dobro uklapa u poetičke tendencije koje je Nagulov ispoljio već i u nekima od svojih ranijih knjiga – uz spomenutu simboliku naslova, to se prvenstveno odnosi na beskompromisnu društvenu kritiku te sklonost ironiji, satiri i groteski – dok ih s druge strane dodatno profilira i britko nivelira, rezultat čega je vjerojatno najbolja autorova pjesnička zbirka dosad.
"Krvava knjiga", koja nas, dakako, i grafičkom opremom dočekuje usklađena sa svojim naslovom (crvene korice s ponavljajućim motivom otiska ljudskoga prsta), ciklus je od 62 ulančane nenaslovljene pjesme koje dolaze u nekoj vrsti uzročno-posljedičnog poretka, kao u svojevrsnom spjevu, iako svaka pjesma zadržava autonomiju i samodostatnost. Baš kao što naslov i navještava, riječ je o knjizi obilježenoj brutalnim motivima – fizičkim, duhovnim i socijalnim rasapom i propadanjem te generalnom nerealiziranošću u okviru užeg (obiteljskog) i šireg (državnog, nacionalnog) konteksta.
Centralni motiv zbirke jest motiv majke i njegova se poetska razgradnja odvija na različitim, često paralelnim razinama, počevši od one doslovne (majka u okviru obiteljskog konteksta, s naglaskom na relaciju majka − sin), preko onih metonimijskih ili metaforičkih (majka kao figura kojom se sublimiraju različite rodne, međuljudske i šire društvene uloge, stanja i karakteristike, npr. majka-žena, majka-djevojka, majka-marx, majka-isus, majka-obračun, majka-ubijanje, majka-strah, majka-salo, majka-muzika, majka-mizoginija, otac-majka) pa sve do izrazito alegoričnih (majka kao domovina, država ili nacija).
Figura majke kao objekta promatranja, razmatranja i sjećanja u iskazima sina-govornika u "Krvavoj knjizi" ozbiljuje se tako u širokom spektru svojih oblikovnih i značenjskih reprezentacija – vodeći nas kroz panoramu različitih intimnih i općedruštvenih konteksta, lirski subjekt beskompromisno ukazuje na socijalni krajolik današnjice, prvenstveno u Hrvatskoj.
Snažna društvena kritika zaštitni je znak zbirke, i to takva koja ne štedi gotovo nikoga – ni zapuštena seoske sredine, ni one intoksicirane "neutaživim hrvatstvom", ni svećenike "koji žude za plavokosim / ministrantima", ni školstvo obojeno klerikalnošću, ni fetišizaciju ratova, ni nebrigu za prirodni svijet, ni pretjeranu zagledanost u prošlost, ni suvremene političare, ni propadanje tvornica i bespomoćnost radničkog sloja, ni opću pasivnost i poslušnički mentalitet.
Ukratko, sve one i sve ono što doprinosi općem rasapu života dostojnog čovjeka. U tom kolopletu uloga, osobnih i kolektivnih miljea koji govore o dehumaniziranosti vremena u kojem živimo, majka je ponekad i ona koja će, uslijed nemoći i u roditeljskom nastojanju da njezino odraslo dijete priskrbi iole kvalitetan život, zadobiti čak i ulogu one koja nudi učenje "koje mi treba / pomoći da postanem jedan od njih: vlasnik oružanog / lista, počešljani direktor i odlikovani hrast, predvidivi citat, krasni kurac čovječanstva".
Jasno je, dakle, da je "Krvava knjiga" doista brutalna, beskompromisna i organska – ne samo u svom sadržajnom sloju, nego i na način punokrvne, autentične poezije koja ni u jednom jedinom trenutku ne zaboravlja svoju književnu prirodu i ne prerasta u bilo kakav sustavan izvještaj, program ili kritiku.
Upravo suprotno, Nagulov ovdje roni poetski duboko, pliva sigurno, kreće se između različitih tonskih registara (od sućuti, preko ironije i groteske, do bunta i bijesa) te ritmički sigurno, sintaktički vješto i metaforički impresivno tka pjesnički tekst koji je teško prispodobiv uvriježenim modalitetima domaće suvremene poezije. Usudila bih se čak reći da nam daje u ruke nešto što bismo mogli nazvati postpoezijom: pjesničkom knjigom za posttranzicijsko i postpovijesno društvo u kojem smo se zatekli.
