Mark Strand: Vjetar i njegov dvojnik (s engleskoga preveo Vojo Šindolić, Vuković & Runjić, Zagreb, 2024.)
Mark Strand, rodom Kanađanin, ali s vremenom naturalizirani Amerikanac, vršnjak je Danijela Dragojevića i Tončija Petrasova Marovića (1934.), a ovaj svijet napustio je okruglih osamdeset godina poslije. U međuvremenu objavljenih petnaestak pjesničkih knjiga – uz nekoliko svezaka proze, esejistike i prijevoda – čine ga jednim od najznačajnijih američkih pjesnika njegove generacije, one dakle stasale nakon Njujorške škole, u heteroglosiji koju, otprilike, uokviruju eksperimenti pokreta L=A=N=G=U=A=G=E s jedne, i proliferacija ispovjednih praksi s druge strane. Strand, koji je uknjižio manje-više sve standardne baze prve američke pjesničke lige, poput Pulitzerove nagrade za poeziju i pozicije nacionalnog pjesnika laureata, ipak uvjerljivo i prepoznatljivo udara vlastitim putem.
Iako čvrsto ukorijenjen u prethodne dvije modernističke generacije, te do kraja u najboljim pjesmama zadržavajući pomalo distanciran, impersonalan rakurs i kada piše o najdublje osobnom, Strandov je registar komunikativan, a ton topao, prisan, iako uspostavljen unutar visokometaforiziranog i rafiniranog lirskog jezika. U pola stoljeća objavljivanja okušao se u većini suvremenih pjesmotvornih obrazaca i načina, od kratkih, oko jedne slike koncentriranih veduta, preko ekstenzivnih poema do pjesme-eseja i pjesme u prozi, koje ovaj svezak izabranih pjesama, s određenim iznimkama, relevantno zastupa. Ovom čitatelju, koji ga izrazito cijeni, najbliže su ipak knjige iz sedamdesetih godina. Ton prijevoda najčešće je solidno pogođen, no uho znaju zagrebati evidentni kalkovi i povremene brzopletosti, što, osim na činjenicu da se greške dešavaju i vrlo iskusnim prevoditeljima, upućuje na neobičnu praksu da knjiga, čini se, nije imala urednika. Čitati Stranda!
Žoao Luis Bareto Gimaraiš: Nomad (s portugalskog prevela Vesna Stamenković, Treći Trg, Beograd, 2023.)
Portugalski pjesnik João Luís Barreto Guimarães domaćoj pjesničkoj publici nije nepoznat: višestruko je prevođen na naš jezik, objavljivan u časopisima te zastupljen u antologijama i panoramama suvremenog portugalskog pjesništva, a njegove stihove imali smo prilike čuti i uživo, kada je u Hrvatskoj nastupao kao gost Goranova proljeća. Zatim je, kao njegova prva knjiga na nekom od slavenskih jezika, u Zagrebu otisnut izbor iz deset do sada objavljenih pjesničkih knjiga u gotovo okruglih trideset godina – od prvijenca "Ima violina u ovom plamenu" iz 1989. do "Nomada" 2018. – u prijevodu Tanje Tarbuk.
Sada smo, u beogradskom izdanju i prijevodu Vesne Stamenković, u prilici knjigu "Nomad" čitati u cjelini. Uz zbirku "Mediteran", ona jest višestruko reprezentativna za pjesnikov kasniji opus: riječ je komunikativnoj, konceptualno relativno čvrsto organiziranoj knjizi pjesama koje često imaju neku narativnu jezgru, počivaju na kakvoj životnoj epizodi, anegdoti ili dosjetci, te su organizirane oko istog dominantnog postupka. Ovaj put to je parenteza koja, različito grafički reprezentirana, presudno formira jednako ritam i izlagačko-asocijativnu logiku. Potonje može djelovati suviše repetitivno i u nekom trenutku se kao pjesmotvorni element iscrpljuje, no Guimarães pjesme uglavnom vodi prema efektnoj, često duhovitoj poanti, koja tekst vraća na početak. Kao sugovornici služe mu mnogi citatima zastupljeni suvremeni pjesnici i pjesnikinje, od J. Seiferta preko Tranströmera do Szymborske. Rezultat je pitak, prozračan: "raspituje se za istinu koja postoji / u običnim stvarima".
Dylan Thomas: Poezija (s engleskoga preveo Nikica Petrak, Jesenski i Turk, Zagreb, 2024.)
Šezdeset godina nakon izvornog izdanja, ponovno su objavljeni Petrakovi prijevodi Dylana Thomasa, Velšanina koji nije govorio velški, pjesničke zvijezde epohe, i dan-danas jednog od najčitanijih anglofonih pjesnika, koji unutar i ne tako opsežnog opusa knjiži niz antologijskih pjesama. Uglavnom je ignorirao jednako avangardne impulse i politički naboj suvremenika, priklanjajući se "tradicionalnom modernizmu", uz akribično baratanje formom, pri čemu će nerijetko posezati za klasičnim obrascima.
Djelomična nesumjerljivost naših versifikacijskih sustava upravo tako izvedene pjesme čini prevodilački najtvrđim orahom. Petrak se u svemu snalazi sasvim solidno, ali je prijevod, razumljivo, imao veću težinu kada se prvi put pojavio. Svakako, lijepo da za njim, u ovom osvježenom izdanju, možemo ponovno posegnuti.
