U opisu zbirke poezije "Što imam protiv dana" stoji kako je nastala u okviru Amaterske Šklove Povezije, pjesničkog prostora pod vašim vodstvom. Kako otvoriti prostor da u njega stane pjesma?
Raščarati ljudski pogled pa potom očuditi ljudsko oko je svakako najvažniji uvjet otvaranja, izmišljanja, otapanja, zauzimanja, izobličavanja, prikrivanja, oslobađanja i, ako drugačije ne ide, udvajanja kategorije prostor-vreme, koja razumije poetski jezik kao jedini mogući jezik odnosno alat budućnosti. Amaterska Šklova Povezije baštini dragocjene i zauvijek svježe upute Viktora Šklovskog dajući skromni, ali uporni doprinos ogoljavanju sistemskih i drugih mehanizama porobljavanja imaginacije te njezinom oslobađanju kroz najrazličitija pitanja iz područja umjetnosti, rada, apsurda, ljudske prirode, solidarnosti, samokritičnosti, paradoksa i mnogo čega drugog. Tako prostor koji dijelimo i vrijeme kojeg se sjećamo, osobito ono koje dolazi, postaju sve elastičniji i skloniji padu koliko i drugim popularnijim verzijama kretanja malim književnim poljima kakvo je naše. U takvom okruženju čitamo, slušamo i pišemo nastojeći zaštiti se od opsesivnog narcizma na društvenim mrežama i njegovog manirizma, ali i općenito od bilo kakvih verzija individualnog književnog uspjeha, koje sužavaju prostor poetskog iscrpljujućim metodama samo-produkcije u kojoj pitanje autorstva naprosto pojede sve druge aspekte (ako ih uopće ima) datog književnog djela.
Predstavite nam zbirku ukratko.
Zbirku "Što imam protiv dana" čine pjesme 26 autorica nastale u okviru četiri ciklusa Amaterske Šklove Povezije: "Osam kod Betine i Anete", "Artičok", "SNOTO" i konačno kroz posljednji ciklus "Rapsodije Gornje i Donje Dubrave", koje je sve skupa producirala udruga Domino u okviru programa LeQtira. U svakom od tih ciklusa učilo se bujanju koliko i redukciji, slušanju kako te čitaju druge pjesnikinje, budnom čitanju, pisanju poezije za djecu, prihvaćanju bipolarne stvarnosti rata i pjesničkog antiratnog vriska, razgraničavanju ličnog i univerzalnog, lomljenju žanrovskih i drugih kalupa, pisanju bez ruku, upisivanju u tuđu pjesmu, pisanju manifesta... Iz takvih i sličnih pokušaja nastale su zdravice lopatama, dnevničke bilješke svjetioničarki, tople međusobne posvete metodom onoplastike (jedne od metoda Amaterske Šklove koja se koristi osobnim iskaznicama), dugoročno održivi lirski subjekti, kontraintuitivna slaganja stihova, kontraindikacije u poetskim razmjenama s minulim pjesničkim istraživačima/cama... Opus svake od autorica započinje malom posvetom, koje ujedno ostaju i neka vrsta internog ljubavnog artefakta koji svakako funkcionira i kao osvrt na izabrane pjesme, pjesnički rad i impuls koji stoji iza njih.
Koje nam pouke o kolektivnosti pjesničke proizvodnje donosi Povezija?
Budući da su pjesnikinje i pjesnici češće puta i majstorice anticipacije, na ovo smo pitanje rade dati odgovor iz hibridne kombinacije proročanstva i izreke, koju smo za potrebe ovog i sličnih pitanja smislile:
MLADA POSLOVICA
Pjesma u dva oka
Poezija u četiri
Povezija na četiri strane svijeta
