Prošlog je petka u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci otvorena izložba "Objektiv NDH: opasni i nepoćudni po javni red i sigurnost".

Riječ je o izložbi autora Đorđa Mihovilovića i Anete Vladimirov koja koristi policijske kartone kao arhivsko sredstvo učenja i sjećanja – izloženi su kartoni uhapšenih ljudi čije je zatočeništvo počinjalo ponižavanjem, fotografiranjem i policijskim ispitivanjem te na kraju završavalo u koncentracijskom logoru Jasenovac. Autori su iskazali zadovoljstvo suradnjom na koju su naišli u Rijeci, gdje je izložba prikazana drugi put, nakon Zagreba prošle godine.

Kako je na otvorenju istaknula ravnateljica MMSU-a Branka Benčić, riječki fragment izložbe donosi uvid u policijske kartone osoba uhapšenih u Zagrebu, ali rođenih na području Primorsko-goranske županije koji su stradali zbog okrutnosti NDH režima.

- Ispred neizrecivih okrutnosti smo svi nijemi. Zato postoje muzeji kao mjesta javnosti, ne samo kako bi komemorirali neke događaje ili informacije, već i da prenosimo znanje i sjećanje i stvaramo novi horizont budućnosti te gradimo nove sugrađane 21. stoljeća na nasljeđu antifašističke borbe i otpora prethodnika koji su se borili za našu slobodu… Kada govorimo o izložbama koje se na različite načine bave arhivom, one ga prisvajaju kao kritičku metodologiju kroz koju se dijalogom prošlosti i sadašnjosti mogu prenositi i značenja i važne informacije. Ovakva vrsta dokumentarno arhivskih informativnih izložbi važan su alat u prenošenju znanja – naglasila je Benčić.

Na značaj izložbe osvrnula se i zamjenica gradonačelnika Rijeke Sandra Krpan.

- Kada gledate ove fotografije, sigurna sam da svi iza njih otkrivate živote ljudi koji su patili i trpjeli za ono što danas imamo, a to je sloboda. Oni zaslužuju naše veliko poštovanje i zahvalnost, a usudila bih se reći da je poruka ove izložbe da upravo slobodu i ljudska prava nikada ne smijemo shvatiti olako. Čast mi je da se ova izložba održava u Rijeci koja je oduvijek baštinila antifašizam, a tako će biti i u budućnosti – kazala je Krpan.

Šire je o sustavu ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac govorio autor izložbe te viši kustos JUSP Jasenovac rekavši kako su između Jasenovca i nacističkih logora postojale brojne razlike, posebice u načinu likvidacije i zatočenja, a da je za njih kao Memorija značajna razlika u administrativnom dijelu funkcioniranja samih logora. Naime, u slučaju nacističke Njemačke uprava logora vodila je relativno precizne evidencije deportiranih i zatočenih ljudi, dok to u Jasenovcu nije bio slučaj.

S otvorenja izložbe u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (Foto Facebook/SNV)

- Jasenovačke zatočenike bi mogli podijeliti na većinu koja je u logor pristigla nakon tzv. "akcije čišćenja" odnosno upada ustaških i domobranskih jedinica u pogotovo ruralna naselja, kupljenja čitavog stanovništva i dovođenja u Jasenovac bez ikakve popratne dokumentacije. Ti su ljudi odmah ili kroz nekoliko dana bili likvidirani. Drugi dio, manjina, ali za nas vrlo značajna, su zatočenici koji su u logor dovođeni preko tijela redarstvenih vlasti. Najčešće se radilo o političkim zatočenicima, odnosno ljudima koja su tijela represivne ustaške vlasti najčešće u urbanim sredinama uhićivali, zatvarali u lokalne zatvore i onda s popratnom dokumentacijom slali u logor gdje su zavođeni u logorsku kartoteku – objasnio je Mihovilović.

U Jasenovcu se, kako je nastavio Mihovilović, i masovno likvidiralo zatočenike i prisiljavalo na iscrpljujući rad, odnosno samo je manji broj zatočenika uvođen u sam prostor logora te su oni evidentirani u kartoteku. Zbog takve je prakse Memorijal Jasenovac od svog osnivanja 1968. godine bio uskraćen za veliki broj podataka vezanih za logor i ljude koji su u njemu bili zatočeni te su od godine osnivanja svi sačuvani dokumenti već bili pohranjeni uglavnom u arhivskim i muzejskim ustanovama nacionalnog karaktera. Kako je apostrofirao Mihovilović, kroz njihovu su djelatnost stoga prisiljeni permanentno istraživati druge arhivske i muzejske ustanove kako bi mogli nešto kreirati i prezentirati ljudima koji žele saznati više o Jasenovcu.

- Upravo smo kroz ta istraživanja pronašli jednu izuzetno značajnu građu, a to je 8000 policijskih kartona od kojih neke možete vidjeti na ovoj izložbi. To su policijski kartoni koji su se najvećim dijelom počeli voditi još za vrijeme Kraljevine SHS za tadašnje političke zatočenike i otvoreno ih je oko 28.000 koje je preuzeo ustaški represivni aparat i na osnovu tih istih kartona nastavio uhićivati te ljude nakon 1941. godine i upućivati ih u različite zatvore i logore. Mi smo nekim prilično grubim odabirom izdvojili oko 1400 kartona koji se tiču Jasenovca. Za nas su posebno značajni jer sadrže brojne biografske podatke o ljudima i brojne podatke o razdobljima njihovog zatočenja. Meni, koji se bavim identifikacijom žrtava i radim na njihovom popisu, posebno je značajno to što veliki broj kartona sadrži fotografije istih ljudi. To je u procesu bezlične mase brojeva na putu da oni postanu imena, nekakav trajni domet do kojeg danas možemo doći – rekao je Mihovilović.

S otvorenja izložbe u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (Foto Facebook/SNV)

Budući da je iskustvo Srba u Hrvatskoj antifašističko, kako je autorica Aneta Vladimirov naglasila na izložbi, to su iskustvo na ovoj izložbi htjeli zamijeniti drugačijim pristupom. Navika je da se izložbama vezanim uz žrtve holokausta genocida i političkih zločina u NDH pristupa po kriterijima kojima je njima pristupala i NDH – po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Premda je Vladimirov kazala da to nije nužno pogrešno, na ovoj su izložbi pristupili tako da nacionalna pripadnost nema tu razinu značaja, nego da svi imaju mogućnost upoznati se s ljudima i humanizirati ih nakon što su brutalno dehumanizirani.

- Svi ovi kartoni, osim što imaju Jasenovac, kao zajednički imenitelj imaju i smrtni ishod. Umjesto rođenjem datih pripadnosti htjeli smo ove ljude vidjeti kao učitelje, majke, domaćice, studente i đake, a onda među njima i Srbe, Hrvate, Židove, Bošnjake i neke druge nesrećne ljude – objasnila je Vladimirov.

Među ključnim događajima upamćenim u svjedočanstvima i memoaristici istraživanja istakla se i ćelija smrti, a posljednji izloženi niz kartona vezuje se za ljude koji su u najstrašnijim mogućim okolnostima pogubljeni, odnosno izmoreni glađu i žeđu. Jedan od kartona je onaj Franje Belulovića čije je ime srećom ovjekovječeno kao naziv jedne od riječkih ulica, za razliku od brojnih ljudi iz ćelije smrti koji su svoja imena izgubili u Sisku, Zagrebu i mnogim drugim mjestima. No, ova izložba komemorira i one koji su vjerojatno do sada ostajali isključivo u sjećanjima svojih bližnjih i neposrednih zajednica.

- Netko je rekao da se tradicija ne nasljeđuje već se mora zaslužiti, ja bih rekla da kada su u pitanju ovi ljudi koji nas gledaju dok smo ovdje i koje mi gledamo, da tu tradiciju moramo zaslužiti i praktički je odužiti. Ovo je mali projekat na tragu antifašističkog sjećanja i obrazovanja i odgoja u društvu koje ne baštini antifašističke vrijednosti – zaključila je Vladimirov izložbu koja se u MMSU može pogledati do 27. siječnja kada se obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.