Oleg Mandić je kao mladić spoznao da je ono najgore što se čovjeku može dogoditi u životu on već prošao. Ono najgore već je bilo iza njega. Svaka buduća nelagodnost bit će malenkost prema onome što je već proživio. "Meni se nikad više ne može nešto strašno desiti u životu", zaključuje. A on je, kao 11-godišnji dječak, postao zatočenik Aušvica i spletom okolnosti posljednji logoraš koji je, nakon što ga je Crvena armija oslobodila u siječnju 1945., izašao iz logora. Mandić već desetljećima govori o doživljenom, proživljenom i preživljenom iskustvu Aušvica, a nedavno je u nakladi Frakture objavljena njegova knjiga "Život obilježen Aušvicom".

Autorov djed Ante Mandić bio je istaknuti odvjetnik i političar. Nakon kapitulacije Italije postao je prvi predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Opatija, pa vijećnik ZAVNOH-a, a bio je i član Predsjedništva AVNOJ-a. Upravo je njegov politički angažman njegovu porodicu, uključujući i 11-godišnjeg Olega, odveo u zatočenje i nacistički logor.

Navedene Mandićeve misli opisuju njegov fatalizam i optimizam, a oboje je uzrokovano njegovim iskustvom zatočenika u najsmrtonosnijem nacističkom logoru. Fatalizam jer je ono što mu se dogodilo nepromjenjivo i nepovratno, optimizam jer gore je već bilo i to zlo iz prošlosti može, paradoksalno, naizgled i apsurdno, postati temelj optimizma u sadašnjosti. Mandićev nepopravljivi optimizam započeo je kada je imao 13 godina, otprilike godinu dana nakon što je izašao iz Aušvica. Postao je čovjek za kojega je čaša uvijek napola puna i "stoga sada, u svojoj devedesetoj godini, mogu izjaviti da sam imao savršeno lijep život. I to zahvaljujući upravo Aušvicu – jer sreća u životu ovisi samo o tome kako će se pojedinac postaviti prema onome što mu se u životu događa, odnosno kako će složiti kockice u vlastitoj glavi". Zbog logorskog iskustva Mandić nikada nije išao psihologu, psihijatru, psihoterapeutu. To iskustvo nije liječio terapijom, to iskustvo koristio je kao terapeutsko jer "stanovita manje sretna razdoblja svog života liječio [sam] na način da sam se vraćao u Aušvic".

Mandićevo iskustvo i njegov način borbe protiv traume doživljenog u Aušvicu ne može se poopćiti. Valja se prisjetiti primjerice Prima Levija koji se 1987. godine ubio, a samoubojstvo je potaknula i depresija koja je barem dijelom bila posljedica Aušvica. Nakon njegove smrti Eli Vizel, nobelovac koji je preživio Holokaust, kazao je da je Levi umro prije 40 godina u Aušvicu. No Mandićevo iskustvo, koliko god pojedinačno, možda i jedinstveno, veoma je vrijedno. On je potvrdio da se nakon Aušvica mogu ne samo pjesme pjevati, nego i živjeti punim plućima s logorskim iskustvom kao ishodišnom točkom, svojevrsnim sidrom lijepog života. I sam je Mandić svjestan ograničenosti svog iskustva. Naime, tvrdi da logorsku traumu kakvu je on doživio nije moguće generacijski prenijeti. Dva su preduvjeta za generacijski prijenos traume, tvrdi autor. Djelovanje uzročnika traume moralo bi se događati stalno i kroz dugo razdoblje, odnosno mnogo generacija, a subjekt traume morao bi biti pojedinac kojega s drugim pojedincima povezuju negativnosti koje proizlaze iz djelovanja uzročnika traume. Tako bi se formirala skupina čija bi se trauma eventualno mogla generacijski prenositi. Međutim, generacijski prijenos traume s pojedinca Mandić ne smatra mogućim jer je malo vjerojatno da se mogu stvoriti jednaki uvjeti za stvaranje istih trauma u dva različita razdoblja i to samo prema pojedincu. Najmanja traumatizirana skupina kod koje je prisutan generacijski prijenos traume je obitelj, odnosno klan, a manifestira se kroz krvnu osvetu. Manje od toga, na sitnije oblike od obitelji/klana, nije se moguće spuštati i zbog toga smatra da "nije moguće ni kod žrtava logora smrti očekivati pojavu fenomena prenošenja traume. Uznici imaju samo jednu poveznicu, logor. A nju je nemoguće u dugom razdoblju ponoviti na skupini koju ništa drugo ne povezuje".

Zatočenje u logoru smrti vrhunac je obeščovječenja, svođenja čovjeka na puki nagon i ništa više od njega. Mandić piše da je u Aušvicu prevladavao nagon za samoodržanjem vrste, a na takvom mjestu nema prostora "za etičke i moralne zasade civiliziranog društva". Navodi slučaj kada su satima stajali na Apelplacu (mjestu gdje se u logoru obavljala prozivka zatočenika) zato što je jedna logorašica prespavala prozivku pa se broj postrojenih i predviđeni broj logoraša nisu podudarali. Nakon sedam sati tu su logorašicu, koja se nakon što je shvatila da je prespavala bojala pojaviti na Apelplacu, pronašli i nasmrt je zatukli pred očima logoraša. "U nama pak, začudo, nimalo samilosti za žrtvu čijom smo krivicom pola dana proveli u stavu mirno, pod kišom", prisjeća se Mandić i napominje da se takvo ponašanje čini izopačenim i nestvarnim, ali...

Poratno prorađivanje traume nije bilo brzo. Mandiću je trebalo nekoliko godina da prihvati vršnjake koji nisu prošli ono što je on prošao, trebalo mu je deset godina da ponovno progovori njemački, jezik koji je solidno znao i koji je, kako piše, usavršio u Aušvicu.

Logorsko iskustvo definiralo je i Mandićev stav prema antifašizmu, koji nije ideologija nego način razmišljanja koji u svom zametku nosi sjeme pozitivizma, zbog čega u njega treba vjerovati od malih nogu i zbog čega ga je neobično važno unositi u obrazovni sustav od najmanjeg uzrasta. Bjelodano je da se u Hrvatskoj to prestalo činiti, jasno je to i Mandiću, a "da to nismo prestali činiti pred petnaestak godina, izbjegli bismo niz današnjih afera koje tresu hrvatsko društvo", pisao je prije petnaestak godina, a istu bi rečenicu mogao napisati i danas. "Fašizam je ZLO. U širem smislu sinonim je za svako ZLO. Antifašist je onaj koji je protiv fašizma. U širem, prenesenom smislu protivnik, neprijatelj svakog ZLA." Mandić je jednostavno i precizno definirao antifašizam jer da on nije takav, ne bi u istoj, antifašističkoj koaliciji mogli biti Čerčil i Staljin.

Mandićeva knjiga, koncipirana kao niz brzo i lako čitljivih crtica, mnogo je šira od njegovog logorskog i postlogorskog iskustva. Opisuje svoje zgode i nezgode iz privatnog i profesionalnog života, svoj odnos prema supruzi i obitelji, razmišljanja, sjećanja na neke njemu važne ljude i događaje. Iz svega toga izdvojit ćemo jednu priču. Odnosi se na njegovu službu u odvjetničkom uredu prije više od 60 godina. Njegov šef poslao ga je poslom u Istru. Mandić je prenoćio u svom domu u Opatiji, a večer je namjeravao posvetiti pripremi za slučaj. Shvatio je da je sve dokumente zaboravio u Zagrebu, a tada je bilo praktički nemoguće tokom noći stići do Zagreba i sljedećeg jutra biti u Istri. Odlučio je sucu pošteno reći što se dogodilo i zašto nije spreman, a još nekoliko dana koliko je po istom poslu bio u Istri pretvarao se da suvereno vlada materijom. Šef ga je pohvalio zbog snalažljivosti i iskrenosti, prekorio zbog zaboravnosti, a čovjek koji je dio djetinjstva proveo u Aušvicu piše da je to najgore što mu se dogodilo u životu. I stav o tom slučaju potvrđuje ono što je Mandić pisao o Aušvicu kao svom ishodištu – za njega to jest trauma, ali ne i nesreća. Mandićeva knjiga je spomenik optimizmu niklom tamo gdje ga se ne očekuje. Pa kada se već trauma zatočenika logora smrti ne može generacijski prenositi, zrno optimizma se, valjda, može.