Tema holokausta i dalje je vrlo privlačna filmskim autorima; jedan od novijih primjera je prošlogodišnja rusko-njemačko-bjeloruska koprodukcija "Lekcije iz perzijskog", premijerno prikazana na festivalu u Berlinu, a kod nas, jednokratno, u kinu Tuškanac. Režiser Vadim Perelman u intervjuima je isticao da ga se holokaust osobno tiče kao Židova (rođen je i odrastao u Ukrajini u doba SSSR-a, potom s majkom emigrirao na Zapad, naposljetku završio filmsku školu u Kanadi, a režirati počeo u Sjedinjenim Državama, gdje je debitirao 2003. svojim i danas najpoznatijim uratkom "Kuća pijeska i magle" s Jennifer Connelly i Benom Kingsleyjem u glavnim ulogama), da mu je najbolji film na tu temu Nemesov "Saulov sin", dok mu se Benignijev "Život je lijep" kao komedijska interpretacija nije dopao, iako nema ništa protiv humornih tonova u takvim filmovima.
"Lekcija iz perzijskog" zasniva se na scenariju Ilje Zofina, napisanom po autorovu sjećanju na neki davni novinski tekstić o logorašu koji je preživio tako što je njemačkog oficira učio nepostojeći jezik, a nakon što je scenarij već bio napisan Perelman je pročitao priču "Izum jezika" Wolfganga Kohlhaasea, jednog od vodećih scenarista (i povremenog redatelja) nekadašnje istočnonjemačke kinematografije, koja polazi od iste premise. Po Perelmanovim riječima, film nema gotovo nikakve veze s pričom, ali ipak su je potpisali na špici kako ne bi ispalo da su ukrali tuđu ideju. Dakle, mladi francuski Židov Gilles 1942. preživi nacističko strijeljanje tako da slaže da nije Židov nego Iranac, a nevjerojatnom koincidencijom nacistički šef komore koncentracijskog logora, Koch, traži upravo nekog Iranca koji će ga naučiti farsi, jer po svršetku rata namjerava otići u Teheran i ondje otvoriti restoran. Koch je opak tip, vrlo oštar prema podčinjenim mu njemačkim djelatnicima logora, kamoli ne samim logorašima, jedan je od najutjecajnijih oficira koncentracijskog kampa i nije posve uvjeren da je Gilles doista Iranac, tim prije što jedan od podoficira tvrdi da je riječ o lukavom Židovu koji se pretvara da je nešto drugo od onog što doista jest. No Koch je toliko fiksiran na svoj cilj da želi vjerovati usprkos stanovitoj sumnji, uostalom zaprijetio je više puta Gillesu da će ga ubiti ako se ovaj pokaže prevarantom, a i Gilles mu ostavlja dojam izvornog govornika. U stvarnosti, logoraš ne zna ni riječ farsija te počinje iznova izmišljati čitav jedan jezik veći dio čijih riječi tvori od dijelova imena i prezimena ostalih logoraša, uspijevajući na taj način naposljetku memorirati gotovo tri tisuće riječi.
U nekom kreativno mnogo ambicioznijem i eksperimentalnije postavljenom uratku, proces stvaranja jezika putem izmišljanja riječi i gramatike bio bi jezgra filma, njegova srž, no Perelman je autor izrazito mejnstrimaškog usmjerenja. Stoga će početno naznačen problem "elegantno" riješiti elipsom, preskakanjem vremenskog razdoblja od šest mjeseci u kojem je Gilles izmislio, a Koch usvojio nekoliko stotina riječi, što se gledateljima plasira kao gotova činjenica, dok na stvaranje gramatike neće biti potrošena nijedna sekunda filma, jednostavno će odjednom Koch i Gilles početi razgovarati na novostvorenom jeziku koristeći različita glagolska vremena. Ono što Perelmana zanima jest odnos moći između Kocha kao apsolutnog vlasnika Gillesova života i samog Gillesa, odnos koji ima promjenjivu dinamiku i kroz koji Koch pokazuje i svoju humaniju stranu. Zahvaljujući prije svega jako dobrim glumačkim nastupima Nahuela Péreza Biscayarta (Gilles) i osobito Larsa Eidingera (Koch), ta interakcija je sugestivna i svakako najjače mjesto u cjelini vrlo kompetentno realiziranog, ali motivski i oblikovno nedovoljno radoznalog i smjelog filma. No poznavajući dosadašnji Perelmanov opus, više se i nije moglo očekivati.
