U ponedjeljak 27. siječnja obilježena je 80. godišnjica oslobođenja Auschwitza, koncentracijskog logora u kojem je nacistička Njemačka ubila više od milijun ljudi, najvećim dijelom Židova. Osim što je međunarodni poredak u Europi određen savezničkom pobjedom u Drugom svjetskom ratu, kultura sjećanja cijelog kontinenta uvelike je oblikovana pamćenjem istrebljenja Židova (27. siječnja ujedno je i Međunarodni dan sjećanja na Holokaust).
Stoga je logično da su se, uz pedesetak preživjelih logoraša, na popisu uzvanika našli predsjednici, premijeri i ostali dužnosnici iz 54 zemlje. Međutim, o stanju svijeta – preciznije rečeno, proširenog zapada – mnogo govori činjenica da među njima nisu bila dvojica vođa koji predstavljaju državu-nasljednicu osloboditelja i državu-nasljednicu žrtava.
Auschwitz je 27. siječnja 1944. oslobodila Crvena armija te su predstavnici Rusije u komemoracijama obično imali važnu ulogu. No prije tri godine Moskva je započela surovu agresiju na Ukrajinu, brutalno urušivši spomenuti europski poredak – i to pod ciničnim izgovorom borbe protiv neonacizma, što predstavlja grubo ismijavanje žrtve desetaka milijuna sovjetskih građana koji su pali u borbi protiv stvarnog historijskog nacizma.
Zbog napada na Ukrajinu nakon 2022. Kremlj više nije pozivan na obilježavanje. A kad bi se nekim čudom pokušao pojaviti u Poljskoj, Vladimir Putin trebao bi biti uhapšen na temelju tjeralice koju je protiv njega raspisao Međunarodni kazneni sud (ICC), i to zbog ilegalnih deportacija ukrajinske djece. Pri tom je ICC zbog ratnih zločina raspisao tjeralice i protiv više ostalih ruskih dužnosnika.
Istovremeno je tjedne prije obljetnice obilježilo nagađanje bi li poljske vlasti uhapsile Benjamina Netanjahua, ako bi došao u Auschwitz. Grubom ironijom povijesti na potjernici ICC-ja odnedavno se nalazi i izraelski premijer (kao i bivši ministar obrane), zbog zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tijekom razaranja Gaze.
Kako upozorava švicarski list Le Temps, pripisane zločine Netanjahu opravdava upravo pozivanjem na sjećanje na Holokaust, utjelovljeno u paroli "Nikada više (Auschwitz)". U stvarnosti je, dodajmo s naše strane, to sjećanje zloupotrijebio provodeći kampanju uništenja u kojoj su ubijeni deseci tisuća palestinskih žena i djece.
Vodeće međunarodne humanitarne organizacije poput Amnesty Internationala ili Human Rights Watcha optužile su izraelsko vodstvo za zločin genocida, iscrpno dokumentirajući te optužbe. Ne samo pripadnici Hamasa, nego svi Palestinci nerijetko su prikazivani kao nasljednici nacizma: to je "svijet okrenut naglavce, kada ljudi suočeni s genocidom postanu nacisti, antisemiti. Sve to su groteskne laži", rekao je izraelsko-američki povjesničar holokausta Raz Segal, komentirajući ovotjedni govor izraelskog predsjednika Izaka Hercoga u Ujedinjenim narodima.
Nadalje, dugo vremena kao pohvalni uzor suočavanja s prošlošću i kao moralni oslonac Europe služila je današnja Njemačka, kao nasljednica počinitelja najmonstruoznijih zločina u svjetskoj povijesti. No Njemačka više ne može služiti kao primjer. "Sjećanje na Holokaust u Njemačkoj se progresivno transformiralo u politiku bezuvjetne potpore Izraelu.
Ono što je jednom bio primjer historijskog suočavanja, postao je okvir koji (...) omogućuje radnje kontradiktorne samim principima pravde i odgovornosti, koje je ovo sjećanje trebalo održavati", rekao je nedavno povjesničar Enzo Traverso. Povodom Amnestyjevog izvještaja, u lijevo-liberalnim medijima postavilo se pitanje njemačke suodgovornosti za zločine u Gazi, nezavisno od samog termina "genocid".
Konačno, ne samo da se sjećanjem na Auschwitz i Holokaust manipulira sa svih strana – od strane službenih nasljednika osloboditelja, počinitelja i žrtava – nego i širom zapada u neviđenoj mjeri jača ekstremna desnica, koja to sjećanje i otvoreno osporava ili omalovažava. A činjenica kako, prema jednom istraživanju, većina stanovnika niza zapadnih zemalja smatra da se nešto nalik na Holokaust može dogoditi ponovno izaziva strepnje.
