Na dan predsjedničke inauguracije Andrésa Manuela Lópeza Obradora, poznatijeg po akronimu AMLO, 2018. godine, meksičke su ankete zabilježile najniže razine podrške instituciji predsjednika, političkim strankama i lokalnoj samoupravi u modernoj povijesti zemlje. Što se tiče institucije predsjednika 85 posto građana izrazilo je potpuno nepovjerenje, a njih 84 posto imalo je isti stav o političkim strankama. Slično su prošle i niže razine vlasti.
Otprilike sedam godina kasnije, sredinom ožujka ove godine, obznanjeni su rezultati ankete o podršci Claudiji Sheinbaum, stranačkoj i političkoj nasljednici AMLO-a na mjestu predsjednice države. A one kažu da Sheinbaum uživa čak 85 posto podrške stanovništva. Ankete su u travnju potvrdile tu razinu podrške. Postavlja se, dakle, očito pitanje: što se dogodilo u Meksiku u posljednjih sedam godina da se gotovo pa potpuno nepovjerenje u politički sustav, institucije i aktere transformiralo u plebiscitarnu podršku trenutnoj predsjednici?
Prije nego što ponudimo objašnjenja takve zgusnute transformacije – preciznije, prenesemo najuvjerljivija tumačenja upućenih – pozabavimo se motivacijom iza ovog članka. Sama neobičnost takvog političkog prevrata u tek nekoliko godina bila bi dovoljan motiv, ali globalni politički period u kojem se dogodila i ideološki smjer pridaju mu dodatnu dimenziju zanimljivosti.
Što se tiče periodizacije, nalazimo se na prilično skliskom terenu. Izloženost prekomjernoj razini informacija i demokratizaciji i inflaciji interpretacijskih tejkova, kao i sve brži novinski ciklusi, potaknuli su, sasvim očekivano, nagon ka čestim pokušajima političkih periodizacija. Općenitija razina političke nestabilnosti koju čine i sve niži postotni udjeli klasičnih i dominantnih stranaka koje su se etablirale nakon Drugog svjetskog rata, mahom u kombinaciji konzervativaca i socijaldemokrata, pritom nije odmogla toj tendenciji. Treći pak faktor u sklonosti preranim periodizacijama stalna je i potreba da se proglasi kraj neoliberalizma i imenuje nasljednik.
Ta stalna potreba za periodizacijama i navodno očitim trendovima ima i snažan politički učinak. Iako se potreba zasniva na političkoj nestabilnosti i nepredvidivosti, ''rezultati'' periodizacija nam nalažu svima da se nalazimo u zatvorenim i uokvirenim političkim putanjama i sudbinama i da se cijeli svijet samo prilagođava tim sudbinama. Radi se, dakle, o paradoksu: politika je na lokalnoj i globalnoj razini nestabilna, ali alternative postojećim trendovima nema. Desnica postepeno, ali sigurno jača, i nitko drugi nema na repertoaru nikakav alat ili ideju da iznevjeri nametnuti nam put. Sve se mijenja iz dana u dan, a ništa se suštinski ne mijenja.
I zato je primjer Meksika važan. Ne zato da bi se kopirala politika iz zemlje za koju je jednom netko rekao da je predaleko od Boga, a preblizu Sjedinjenih Američkih Država. Radi se, dakle, o zemlji specifične povijesti i geografije da bi se pokušale povući izravne paralele. Ali sama činjenica da predsjednica lijeve orijentacije, stručnjakinja za okolišna pitanja, u političkoj kulturi koja se bez imalo oklijevanja naziva mačističkom uživa podršku 85 posto stanovništva zaslužuje barem priliku za eventualnu inspiraciju. Ili barem status preporuke za neku seriju na kakvom američkom streaming servisu u kojoj se boje na filmskoj fotografiji mijenjaju prelaskom južne granice kako bi se stekao dojam autentičnosti. Prilike u Meksiku jesu autentične, ali prema svemu sudeći jesu i politike koje izmiču uobičajenim periodizacijama epohe u kojoj živimo.
Dolaskom na vlast 2018. godine AMLO, kao predstavnik Stranke nacionalne obnove, u kontekstu potpune erozije povjerenja u državne i stranačke institucije, najavljuje Četvrtu transformaciju. Prva se transformacija u meksičkoj povijesti odnosi na borbu za nezavisnost početkom devetnaestog stoljeća, druga na rat za reforme sredinom tog istog stoljeća, a treća na poznatu meksičku revoluciju u drugom desetljeću dvadesetog stoljeća.
Retorički prilično ambiciozno postavljen zadatak, ali očito da u tom kontekstu drukčije i nije moglo. Stranke koje su prije obnašale vlast izgubile su sav kredibilitet, nejednakosti su eksplodirale nakon bankrota 1982. godine i aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom te potpisivanjem sjeverno-atlantskog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) 1994. godine.
Proglašeni ''rat protiv droge'' početkom ovog stoljeća doveo je do eskalacije nasilja, više od stotinu tisuća mrtvih i doslovno različitih stupnjeva suvereniteta države na različitim dijelovima teritorija. U sklopu četvrte transformacije AMLO je obećao zaustavljanje neoliberalnih trendova i smanjivanje razina nejednakosti. Brojnim potezima je uspio u tome. Šira dostupnost socijalnih programa i enorman rast minimalne plaće najsnažniji su pokazatelji.
Međutim, AMLO nije išao u izravan obračun s vladajućim klasama. Primjerice, nije povećao poreze kapitalu i najbogatijima, ali zauzvrat je uspio s njima dogovoriti ograničenje cijena ključnih namirnica za najsiromašnije. Vojsci je povećao proračun, ali time zadržao i dovoljnu razinu lojalnosti. Na tim je temama, uz određenu razinu kulturnog konzervativizma, riskirao i primao kritike s ljevice. Što se tiče pak desnice, meksičkih kulturnih i intelektualnih elita te zapadnog medijskog establišmenta, prozivan je, očekivano, za populizam i autoritarnost.
Medijska taktika kojom se koristio, a koju nastavlja i Sheinbaum, takozvane su mañenere, svakodnevne medijske konferencije kojima bi se obraćao izravno građanstvu, zaobilazeći tako uglavnom mu nesklone medije. Na kraju je čak i The Economist priznao inovaciju i učinkovitost te komunikacijske forme. Fiskalnu su pak politiku nazvali ''republikanskom štednjom''. Radi se o politici zasnovanoj na ''demokratskom planiranju'' kojom se iz državnih troškova režu oni izdaci koji su namijenjeni bogatijima.
U to spadaju i dužnosničke plaće. Možda ukupan fiskalni ishod i nije bio tako presudan, ali učinjen je važan političko-ideološki korak: pokazalo se mogućim artikulirati antikorupcijske politike na klasnim osnovama. Radi se o manevru koji toliko bolno nedostaje u našem političkom ambijentu.
Rekordna pobjeda Sheinbaum na izborima 2024. godine pokazuje da primjerice kulturni konzervativizam AMLO-a nije bio presudan u osiguravanju podrške. Već sama razina podrške koja je gotovo pa konsenzualna sugerira da Sheinbaum i pomalo oksimoronska politika odlučne lijeve pragmatike imaju podršku u svim društvenim skupinama. Ona je svoj mandat najavila kao izgradnju drugog kata u procesu četvrte transformacije. Po onome što se da primijetiti u prvim potezima taj će se kat zasnivati na stjecanju višeg stupnja autonomije zemlje kad su u pitanju hrana, energija i lijekovi.
Ono što obilježava njen mandat, kao i onaj prethodnika, opći je rast povjerenja u kapacitete države da nešto kreira. Njen će mandat obilježiti i manevriranje s Donaldom Trumpom kad su u pitanju carine. Bez obzira na ishod njenog mandata, treba ga pomno pratiti. Predstavlja izuzetak u kontekstu suvremene politike i lekciju da programi i putevi nisu unaprijed zadani. Da postoji prostor za ideološki i programski rizik. Makar i onaj pragmatični.
