Dok je Meksiko slao vatrogasce da pomognu gasiti požar u Los Angelesu, granična patrola SAD-a provela je nenajavljene racije u Bakersfieldu – vrućem kalifornijskom gradu uljne industrije, siromašnije populacije i zagađenog zraka. Upadali su u zalogajnice u kojima radnici s polja doručkuju prije posla, u akcijama koje su nazvali "Operation Return to Sender" (Operacija Povratak pošiljatelju).
Poljoprivrednici su upozoravali da će najavljene deportacije uzburkati lanac opskrbe hranom i dovesti do povećanja cijena hrane u cijeloj zemlji, no imigracijski agenti poručuju kako je Bakersfield samo početak. To što se u američkom javnom diskursu "primila" fraza o Meksiku koji "šalje loše ljude" dok im imigranti održavaju ekonomiju obavljajući teške i loše plaćene poslove, samo je jedna u nizu ironija koje karakteriziraju ove dvije zidom razdvojene, a nerazdvojne zemlje.
"Grade zid protiv imigranata, a koliko su puta podržali diktatorske režime i politike u Latinskoj Americi koji stvaraju tu sirotinju?" pita se moj amigo Carlos koji živi u Mexico Cityju. Kada je 1988. godine Gortari postao predsjednik u vrlo mutnim okolnostima – ništa se nije dogodilo. Gortari je bio pripadnik stranke PRI koja je u tom trenutku vladala Meksikom šezdesetu (!) godinu zaredom, isto kao i još jedan budući predsjednik koji će utrku dobiti prljavo i, opet, bez američke osude: Enrique Peña Nieto.
Po njemu je snimljena i politička satira "The Perfect Dictatorship" koja prikazuje meksičku političku realnost inspiriranu stvarnim likovima: urednici jednog od najvećih medija u zemlji nude korumpiranom političaru "premium plan" popravka imidža nakon što je ulovljen u korupcijskom skandalu dok njegova savezna država grca zadnja u svemu, sa leševima koji vise s mostova. Kada mu priopće da taj plan košta 300 milijuna dolara, on vikne: "Bez brige, ima moja država!" Ono što je zajedničko Gortariju, Nietu i SAD-u je interes: Gortari je 1994. potpisao slavni NAFTA sporazum, a Nieto je potpisao USMCA sporazum koji se smatra novom, "apgrejdanom" verzijom NAFTA-e (tzv. NAFTA 2.0).
Mi smo zemlja kukuruza koji će sada biti uništen jer moramo kupovati njihov. Imamo naftu, ali je zbog zastarjele infrastrukture izvozimo i kupujemo prerađenu, opet iz SAD-a, priča Victoria
Sporazum koji je trebao omogućiti slobodniju trgovinu između Meksika, Kanade i SAD-a doveo je do otežanja položaja radnika, poljoprivrednika i domorodačkog stanovništva. Jeftini američki poljoprivredni proizvodi preplavili su meksičko tržište, ostavivši brojne seljake u ruralnim dijelovima bez posla, a potom i krova nad glavom kad je uslijedio ruralni egzodus.
"Sada smo obavezni uvoziti i kupovati GMO kukuruz", objašnjava mi Victoria Libertad, meksička prijateljica za čije su ime zaslužni roditelji simpatizeri Zapatista.
"Meksiko se protiv toga borio, ali je izgubio pravnu bitku. Mi smo zemlja kukuruza koji će sada biti uništen jer moramo kupovati njihov. Isto tako imamo naftu, ali je zbog zastarjele infrastrukture izvozimo i kupujemo prerađenu, opet iz SAD-a. Pritom gubimo novac. Neke naše vlade su se pokušale suprotstaviti, sve dok u jednom trenutku nisu prestale. Političari su počeli dobivati svoj dio kolača. El dinero corrompe. Ne znam da li je moguće išta poduzeti protiv volje SAD-a", kaže.
"Prosječnog Meksikanca maltretiraju ili njegova država i SAD ili karteli. Više ne možeš saditi ni avokado, a da te kartel ne dođe reketariti. Pa kad odlučiš pobjeći od svega, makar radio 12 sati na vrućini u polju kao imigrant, Amerikanci ti dignu zid jer se boje da si švercer droge. Ironično, jer droga stiže zato što je oni žele. Da nema njih, naša narko ekonomija bi presušila", mrmlja Carlos.
Negdje sam pročitala formulaciju da je "kokain dio američke kulture od 1970-ih" – bila bi smiješna da nije tragična. Sav taj hustle i materijalizam gurnuli su jedne u kokain (asociran s uspjehom, novcem i stimulacijom), a druge u heroin (predaja, autodestrukcija, bijeg). Zemlje "pojasa koke" – Kolumbija, Peru, Bolivija i Meksiko koji proizvodi velik dio heroina i metamfetamina – imaju značajno manji problem s konzumacijom droge od SAD-a.
Pritom Meksiko sam po sebi nije toliko proizvođač narkotika koliko je "samo" najveća tranzitna zemlja kojom droga stiže u SAD. Karteli su uz Petroleos Mexicanos, Walmart i Telmex najveći poslodavci u državi. "Čak i predsjednik radi za njih", frknut će Meksikanci.
SAD pritišće Meksiko na rat protiv droge, kao i 2006. godine kada je predsjednik Calderon krenuo u obračun s kartelima u kojem je, procjenjuje se, do danas poginulo oko 300.000 ljudi. Sa svakih uhićenjem ili ubojstvom nekog od lokalnih narko šefova nasilje bi samo poraslo jer bi došlo do borbi za vlast nad teritorijem ili kartelom. Pritom je masa oružja švercana upravo iz SAD-a gdje je do njega lakše doći nego u Meksiku.
Američki granični zid (Foto: Carlos Moreno/SIPA USA/PIXSELL)
Meksiko inzistira da SAD provede istragu i potrudi se riješiti probleme sa svoje strane, no entuzijazam nije uzajaman. Ogromno krvoproliće navelo je dojučerašnjeg predsjednika Obradora da usvoji politiku "zagrljaja, a ne metaka" i poruči SAD-u kako ne planira biti njihov privatni policajac na usluzi u dvorištu – što je pak navelo ljude na zaključak da je droga pobijedila.
"Oni našu koku šmrču, mi njihovu pijemo", reći će mi s vragolastim osmijehom drugi amigo Marco s Yucatana dok u sebe ulijeva bocu Coca Cole.
Još jedna bizarnost. Dok karteli uništavaju Amerikance drogom, američke korporacije uništavaju Meksikance dijabetesom. Meksikanci godišnje popiju gotovo duplo više Coca Cole od Amerikanaca, a u ruralnim dijelovima zemlje Cola je dostupnija – navodno i jeftinija – od čiste i pitke vode (u Meksiku se općenito ne pije voda iz pipe, već je potrebno kupovati flaširanu).
Sve je počelo 1960-ih kada se Cola počela probijati na susjedno tržište: u tome je veliku ulogu odigrao budući meksički predsjednik Vicente Fox koji se od vozača dostavnog kamiona popeo do funkcije CEO-a Coca Cole Meksiko, koja će potom financirati njegovu predsjedničku kampanju, Mexico City olimpijadu 1968. i Svjetsko nogometno prvenstvo 1970. godine. Coca Cola je osvojila meksička srca i frižidere. Ubrzo su svi postali navučeni kao da još uvijek stavljaju kokain u nju.
Posljednjih godina izašla je hrpa članaka i dokumentaraca o meksičkoj opsesiji šećernim napicima, najviše Colom – i najviše u Chiapasu, najsiromašnijoj saveznoj državi Meksika. Da! U istom onom Chiapasu, kolijevci Zapatista, ljudi u prosjeku piju dvije litre Coca Cole dnevno. Kritičari i aktivisti ističu kako tamošnja tvornica Coca Cole zahvaljujući koncesiji iskorištava ogromne količine vode i pritom zagađuje lokalne izvore.
Agresivan marketing, zagađenje okoliša, kršenje radničkih prava i nasilje nad sindikalnim vođama, monopol i političko lobiranje protiv većih poreza na šećerna pića samo su neki od argumenata za bojkot korporacije. No desetljetna kampanja i dominacija na tržištu učinili su svoje – šećerni napitci doveli su do ozbiljnih ovisnosti, a potom i eksplozije stopa srčanih udara i dijabetesa.
Siromašni meksički radnici često žive na kruhu i Coca Coli jer im je to najjeftiniji način da se napucaju kalorijama i energijom potrebnima za cjelodnevni fizički rad. Neki se tješe time da se meksička Cola ne radi od kukuruznog sirupa kao američka već od šećerne trske, ali i dalje su u samom vrhu svijeta po pretilosti odraslih. Trećina odraslih u Meksiku je pretila, skoro kao i u SAD-u.
Loše i nedostupno zdravstvo, nekvalitetna prehrana, kriminal i nesigurnost, poskupljenja i sve teže spajanje kraja s krajem natjerali su mnoge da sreću potraže s druge strane zida koji dijeli Meksiko i SAD. U Meksiku je, naročito od pandemije koronavirusa, sreću potražilo skoro milijun i pol Amerikanaca koji trenutno ovdje borave i rade – a taj broj raste. "Na Floridu ideš umrijeti, ali u Meksiko ideš živjeti", rekli bi.
Područja "najpogođenija" Amerikancima su Mexico City, jezero Chapala, San Miguel de Allende, Tulum, Playa del Carmen… S njima je došlo sve ono što dolazi s gentrifikacijom: poskupjele su nekretnine i usluge, domaći se iseljavaju, novogradnja opterećuje infrastrukturu i okoliš, rastu društvene podjele na "nas" i "njih", kao i strah da meksičke gradove čeka sudbina Kostarike.
Zapatističke oči gledaju s fasade (Foto: Lidija Čulo)
Prošle godine u obalnom i turističkom gradu Mazatlan gosti hotela pobunili su se protiv tradicionalne banda glazbe lokalnih svirača na plažama. Kada su vlasnici hotela i apartmana pritisnuli lokalne vlasti da glazbu zabrane ili ograniče, svirači su organizirali velik glazbeni prosvjed na kojem su probili uši svima koji ne poštuju lokalnu kulturu. To je izazvalo zezanciju među Meksikancima da je Trumpov zid ipak dobar jer drži Gringose dalje od njih.
U Mexico Cityju je osvanuo kip nove svetice: Santa Mari la Juaricua, zaštitnica od gentrifikacije. Kip koji su postavili lokalni umjetnici postao je miljenik onih koji vjeruju u pravo na dostupno stanovanje, koji su za progres, ali ne i za korupciju i aroganciju. Molitva kaže: "Sveta Mari de la Juaricua, zaštititi nas od gospode, njihovih vozača i zaštitara. Zaštiti nas od preseljenja, deložacija, porasta cijena rente i poreza na nekretninu. Spasi nas od gentrifikacije. Amen."
Oni koji su se zatekli u novim "Gringo oazama" sada mogu na neki način reći ono što su govorili Meksikanci Kalifornije nakon što ju je osvojio SAD: "Nismo mi prešli granicu, nego je granica prešla nas!"
"Zašto napuštaju svoju 'zemlju snova, zemlju slobodnih'?" pita Victoria.
"Jer počinju shvaćati koliko je sj… njihov sistem. Ne mislim da je rješenje u tome da se svi vrate otkuda su došli, živimo u globaliziranom svijetu. No postoje različite vrste migranata i migracija. Mi selimo iz nužnosti, a oni imaju ekonomsku moć biti u Meksiku – velika je praznina između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa. Od nas očekuju da se potpuno adaptiramo Americi, a kada oni dođu u Meksiko, očekuju da sve bude just like in America, samo ljepše, sunčanije i jeftinije. Gadi mi se što postoje restorani u kojima više ne postoji meni na španjolskom jer oni ne vide potrebu da ga bar malo nauče. To govori kako nas doživljavaju: kao svoju koloniju. Ne znam kako ćemo moći imati bolje odnose kada su zasnovani na bogataškom zlostavljanju. Tako je u cijelom svijetu", dodaje.
Ovih dana Latinosi diljem svijeta odvaljuju na novi, političniji-nego-ikad album Bad Bunnyja, glazbenika iz Puerto Rica. Album je na društvenim mrežama osvojio i Slavene, naročito pjesmom "DtMF". Pjesmu vizualno predstavljaju dvije plastične dvorišne stolice na kojima su se diljem svijeta družile obitelji i prijatelji. Mnogi od njih danas su razdijeljeni kilometrima, a refren "Trebao sam te više fotografirati, trebao sam te više ljubiti i grliti dok sam te imao" postao je nostalgična himna raseljenih.
No politički su još značajniji stihovi: "Žele uzeti moju rijeku i moju plažu, žele uzeti moj kvart i da moja baka odseli – ali ja ne želim da rade tebi ono što su učinili Havajima". Inače, Havaji danas zbog masovne izgradnje i narušavanja ekosustava nose titulu "prijestolnice izumiranja". Problem nisu ni promjena, ni migracije, ni miješanje – problem je monokulturni imperijalizam:
"Vidio si samo ono što ti se najviše svidjelo kod mene, a nisi vidio koliko patim."
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
