Ritam tjednika nije baš prikladan za praćenje i analiziranje odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa. Otprilike u isto vrijeme kad je ovotjedni broj ''krenuo'' prema tiskari, Trump je obznanio pauzu od 90 dana kada je riječ o uvedenim carinama – uz iznimku Kine kojoj su i ''podebljane''. Tako da nam je analiza prvog poteza već zastarjela dok je broj došao na kioske. Postoje ipak dvije olakotne okolnosti: tu je Internet, a i stavili smo analizu u zagrade usputnim disklejmerom da se još čekaju reakcije frakcija američkog kapitala.
I čini se da smo ih dočekali. Premda ministri financija i trgovine, Scott Bessent i Howard Luttnick, kao i drugi pobočnici, tvrde da je posljednji potez bio dio početnog plana, previše je bilo kontradikcija i oscilacija u proteklih tjedana dana da bi priča o razrađenom pozadinskom planu bila uvjerljiva. Osnovni argument zagovornika ideje lukavog plana jest navodni pristanak većine zemalja s popisa kojima su carine uvedene na pregovore. Kina nije pristala i zato se nalazi tamo gdje se i nalazi. Navodi se i dodatna dimenzija po kojoj je ovo bio test za ostatak svijeta: pridružite se Kini ili nama. S obzirom na te navodne pristanke na pregovore dobili su jasan signal i suspendirali carine.
Ustupak racionalnosti Trumpovoj administraciji dao i je i najpoznatiji sintetičar financijskih zbivanja u realnom vremenu Adam Tooze. On je danas na svom Substacku, uz niz ograda, pristao na mogućnost da je sve ovo u određenoj mjeri bilo dio plana s ciljem da se na kraju očiti brutalni trgovinski rat s Kinom dočeka kao svojevrsno olakšanje. Takva interpretacija djeluje uvjerljivije od onih insajderskih, ali čini se, kao što već kritičari primjećuju, da premalo pažnje poklanja drugim akterima.
Drugim riječima, pretpostavlja toliku razinu njihove preplašenosti očitim klizanjem u recesiju da će naknadno lako ''progutati'' zapravo najavljeni decoupling od Kine. Dakle, potpuno razdvajanje ekonomija dviju zemalja koje su i dalje prilično integrirane, pogotovo kad se radi o uvozu cijelog niza kineskih potrošačkih dobara čijim su se niskim cijenama u dobranoj mjeri ''kompenzirali'' rast renti i cijena zdravstvenih usluga.
Ti drugi akteri su predstavnici američkog financijskog sektora i drugih brojnih kompanija. Prema insajderskim izvještajima Wall Street Journala i New York Timesa, telefoni u Bijeloj kući nisu prestajali zvoniti. Ako nisu mogli doći do Trumpa, to jest do Bessenta, pokušavali su preko republikanskih zastupnika i senatora u Kongresu. Ako je vjerovati tim prilično pomnim i filmičnim izvještajima, prisilili su, uglavnom posredstvom Bessenta, Trumpa da, kako to danas naslovi većinom opisuju – prvi trepne.
Pored pritisaka financijskog kapitala, znak za uzbunu su predstavljala i zbivanja na tržištu. I to kako financijski komentatori konsenzualno ističu, zbivanja na tržištu američkih obveznica. Nakon pada na burzama pretpostavlja se okretanje investitora sigurnom utočištu – američkim obveznicama. I tako je bilo prva dva dana, a onda je krenula i rasprodaja obveznica što je, smatra se u financijskim krugovima, jasan signal recesije.
Trump kaže da bi on nastavio, ali neće jer su se tržišta prepala, a mora paziti na njih. Jesu li se tržišta prepala ili i dalje stoji ona stara lekcija vulgarnog marksizma po kojoj je autonomija politike uvijek ograničena interesima (financijske) buržoazije?
Bez obzira na trenutni ustupak, ništa nije gotovo. Osim što je ipak postao jasniji odnos i raspored snaga. Trump i njegovi suradnici sigurno nisu odustali od preustroja globalnih ekonomskih i trgovinskih odnosa. Taj preustroj nosi visoku cijenu. Zasad ju nitko ne želi platiti osim ideoloških dioničara. Ili nije uvjeren da dugoročni rezultati opravdavaju visoku cijenu.
