Da ste se kojim slučajem blaženo neupućeni zatekli u subotu, 23. studenog na zagrebačkom Trgu Francuske republike, teško biste na prvu mogli odgonetnuti koja je tema i koji su zahtjevi prosvjeda na koji ste naletjeli. Pred očima bi vam se nizale ispisane parole sljedećeg sadržaja: "Ne damo didovinu", "Tuđe nećemo, svoje ne damo", "Nismo se borili da bi sve rasprodali" ili "Moje vlasništvo štiti naš ustav". Didovina i moje vlasništvo sugeriraju da je riječ o nekoj vrsti obrane privatnog vlasništva, dok množine u preostale dvije parole daju naznake da je posrijedi nekakva borba za javno dobro. Nije vam, dakle, jasno radi li se o oponiranju državnom prisvajanju privatnog vlasništva ili o nakanama privatnog kapitala da preuzme nešto od javnog interesa. Pomislili biste da ste se zatekli na snimanju nekakve domaće serije čiji su autori scenu protesta zamislili kao skup generičkih poruka karakterističnih za nedavnu povijest ovdašnjih prosvjeda različitih profila.
Posumnjate li pak u fikcionalnu narav prosvjeda pred svojim očima i strpljivo pričekate da vam u kadar uđu i neke druge poruke i parole, brzo ćete raspoznati o čemu se zapravo radi. Poruke poput "Moj je apartman, nije ti ćaćin" ili "Recimo glasno NE zabrani apartmana u zgradama" dat će vam do znanja da se radi o turističkim iznajmljivačima koji nisu zadovoljni novim zakonskim prijedlozima i poreznim izmjenama koje će njihove prihode opteretiti nešto više nego što je do sada bio slučaj. Unatoč tome što vam je sada postalo jasnije o čemu se radi, naznačeni raskoraci i proturječja parola i poruka nisu tu bili slučajno kao plod površnih interpretacija iznajmljivača.
Oni su rezultat specifične uloge turizma u hrvatskom društvu, politici i ekonomiji. U i o njemu se istovremeno govori u prvom licu jednine i prvom licu množine, prihodi se broje zajedno i pojedinačno, stvaraju se nezamislivi politički savezi i oblikuju društvene koalicije zasnovane na prijeziru, koleba se između samoupravljanja i nevidljive ruke tržišta. Radi se o privrednoj grani koja je istovremeno javna i privatna, a unutar koje ne postoji jasno posložen politički sukob. Sve bi se trebalo prepustiti privatnoj inicijativi, a svi znaju da nam treba industrijska politika. Turizam nam, kažu različite procjene, čini dvadesetak posto BDP-a, a o njemu dalje politički mislimo na razini slovkanja. I ne zato što smo svi zajedno glupi, nego zato što su kontradikcije teško savladive u kontekstu u kojem interes nije legitimna politička kategorija već okidač za istraživačko novinarstvo i policijske izvide.
Svima nam je znano da turizam ostavlja značajne posljedice. Pored onih ekoloških, koje ćemo ovom prilikom prepustiti globalnoj dimenziji, valja istaknuti urbanu devastaciju, socijalno "isušivanje" gradskih središta i nepriuštivo stanovanje. Upravo se problem stanovanja isticao kao ključan razlog zašto je Vlada krenula u zakonske promjene u čije se ocjene ovdje nećemo upuštati, a nekakav je konsenzus da su komplicirane u provedbi i kozmetičke po učinku. Plan je, dakle, da se destimuliranjem kratkoročnog najma osigura priuštivija cijena dugoročnijeg najma i oslobađanje dijela stambenih kapaciteta. Zato se, a i zbog viška političkog rizika, uvela nova kategorija "domaćina" koja će imati povlašteniji status od malih iznajmljivača. Pojednostavljeno, domaćin ste ako u obiteljskoj kući u Podstrani iznajmljujete apartmane na katu, a mali iznajmljivač ako iznajmljujete stan u stambenoj zgradi u Splitu.
Upravo su potonji bili sudionici spomenutog prosvjeda. Međutim, kao što smo naznačili, problem turizma kao prevladavajuće industrije ne staje samo na stanovanju. Specifičnost turizma kao industrije je ta da se njegova proizvodnja i konzumacija odvijaju u prostoru u kojem žive, kreću se i obavljaju društvene aktivnosti i ljudi koji od turizma žive i oni koji ne žive. Turizam transformira gradove, mjesta, društvene navike i načine života. Govoreći jezikom ekonomije, njegove eksternalije su gotovo sve oko njega. I zato je kompliciranije kreirati političke programe nego u drugim industrijama i zato se kolektivni i privatni interesi prožimaju i sukobljavaju na različite načine. Pogotovo u turističkim zemljama poput naše u kojoj je ta industrija i dalje "demokratizirana" masovnom ponudom obiteljskog smještaja koji hotelijeri smatraju nelojalnom konkurencijom, ali i svojevrsnom estetskom preprekom za podizanje standarda svojim gostima, a samim tim i za podizanje cijena.
Turizam je u Hrvatskoj i dalje "demokratiziran" masovnom ponudom obiteljskog smještaja (FOTO Goran Kovačić/PIXSELL)
U tom ćemo kontekstu samo naznačiti tri primjera prožimanja i sukobljavanja kolektivnog ili javnog i privatnog kad je turizam u pitanju. Prvi se tiče opće dostupnosti plaža, a prvog ga je u interesno-klasnom ključu definirao Jurica Pavičić prije gotovo dvije godine na stranicama Jutarnjeg lista. Naime, ako oko ičega u Hrvatskoj postoji izraženiji stupanj društveno-političkog konsenzusa onda su to javno dostupne plaže. Međutim, kao i inače u politici, do predmeta konsenzusa ne dolazi se pukom inercijom konsenzusa. A ni profesionalnim ili hobističkim aktivističkim angažmanom. Naprosto se iscrpe kapaciteti i entuzijazam. Mali broj privatnih plaža u Hrvatskoj, pogotovo južnije od Zadra, rezultat je, rezonira Pavičić, političke snage malih iznajmljivača, po novome domaćina, u svim tim brojnim malim mjestima. Stvar je vrlo jednostavna: kad bi se javna plaža prepustila nekom luksuznom hotelu, gosti u obiteljskom smještaju se prosto ne bi imali gdje kupati i ne bi više dolazili u te apartmane, koji bi postali mrtvi kapital. U paradoksalnoj varijanti, privatni interesi iznajmljivača u ovom slučaju brane plaže kao javno dobro i za one koji nisu njihovi gosti od interesa malo većih iznajmljivača. Ti domaćini ili "dioničari zavičaja", kako ih naziva Pavičić u nedavnom tekstu posvećenom sličnoj problematici, istovremeno se, i ne bez razloga, smatraju nesavladivom preprekom u društveno racionalnijem planiranju turističkog razvoja.
Teško se oteti dojmu da na kontinentu, pogotovo u Zagrebu, među onima koji si mogu priuštiti ljetovanje vlada određeni nacionalistički resantiman prema primorskim malim iznajmljivačima. Ponašaju se divlje i neodgovorno, uništavaju svu autentičnost svojih i naših mjesta i posredno "otkrivaju" sve one skrivene plaže koje su nam bile instagramski kapital
Drugi primjer prožimanja i sukobljavanja tiče se neobičnog klasnog saveza koji je dinamika turizma proizvela. Često se kao problem našeg turizma ističe njegova masovnost. Pored stanovite razine klasnog prijezira prema svim onim šlampavim turistima koji navodno za premale pare uživaju u našim prirodnim i kulturnim ljepotama, masovnost u našem kontekstu kreira i dva velika problema. Prvi se tiče infrastrukture koja ju sve teže podnosi, a drugi se tiče proste turističke prevlasti nad samim gradovima koji se ne mogu oporaviti u zimskim mjesecima jer sezonalnost turizma ipak pretpostavlja logistički kontinuitet, makar i u varijanti hibernacije.
U tako sastavljenoj kombinaciji nastaje specifičan i prešutan klasni savez između krupnog kapitala koji bi "izbacio" siromašnije goste iz privatnog smještaja, kako onog obiteljskog tako i onog u zgradama, a u svoje hotele i resorte doveo bogate goste, i stanovništva koje ne živi neposredno od turizma, ali radije bi provodili dane po gradu tako da na ulici susreću pokoji bogatiji sredovječni par nego horde mlađih turista. Te horde nedvojbeno predstavljaju problem i često su nepodnošljive, samo je pitanje bi li gradovi "oživjeli" kad bi bilo manje turista. Ili bi oni koji sad iznajmljuju otišli u inozemstvu jer više ne mogu iznajmljivati, već mogu jedino raditi kao konobari i sobarice u novom luksuznom resortu. No, početno pitanje nije koje je rješenje najbolje, već kako okvir rasprave s obzirom na kontradiktorne interese uopće posložiti.
Treći primjer tiče se nacionalne perspektive. Ako su mali iznajmljivači ili domaćini dioničari zavičaja, mogu li ostali sunarodnjaci po nacionalnoj liniji dobiti bar malo dionica? Naime, ovih se dana u medijima povela rasprava o istupu veloluškog tiktokera koji je Zagrepčanima spočitnuo licemjerje: na Adventu besprizorno dižu cijene, a žale se na visoke cijene u Dalmaciji tijekom sezone. Te su žalbe dio svakodnevne medijske ponude ljeti i gotovo pa glavna tema ovdašnje političke ekonomije. Često se u zagrebačkoj štampi može pročitati da se dolje naprosto radi o divljacima koji ne razumiju tržišnu ekonomiju i samo nabijaju cijene kako bi se što prije obogatili. Iracionalnog podizanja cijena sigurno ima i dio argumenata vjerojatno stoji, ovisno o lokaciji i ponudi.
Međutim, iznajmljivači i ugostitelji se mahom ponašaju ekonomski racionalno. Ako potražnju za njihovim uslugama osiguravaju gosti iz bogatijih zemalja, oni će cijene prilagoditi njima, a ne svojim sunarodnjacima. Nacija kao zamišljena zajednica naprosto ne funkcionira u turističkoj ekonomiji, osim u pojedinim lokalima u kojima postoje popusti za "domaće". Teško se oteti dojmu da na kontinentu, pogotovo u Zagrebu, među onima koji si mogu priuštiti ljetovanje vlada određeni nacionalistički resantiman prema primorskim malim iznajmljivačima. Ponašaju se divlje i neodgovorno, uništavaju svu autentičnost svojih, a i naših mjesta i posredno "otkrivaju" sve one skrivene plaže koje su nam bile instagramski kapital i svojevrsno učešće u nacionalnoj renti. Uskoro će im, možda, umjesto skrivenih plaža privlačni postati grafiti "Tourists, go home!" Ali u tome se naprosto krije paradoks turizma: autentičnost ga hrani, a on autentičnost uništava po logici stvari.
Ovdje nabrojani primjeri poslužili su samo skiciranju kompleksnosti različitih interesa u turističkoj ekonomiji. S tim da nismo ni spomenuli tisuće i tisuće domaćih i mahom stranih radnika koji cijeli pogon održavaju, a moraju biti ili nevidljivi ili stalno nasmiješeni. Turizam se definitivno mora početi planirati, ali teško će se do održivog plana doći ako se ostatak ekonomije ne bude planirao do određene mjere. Dva su razloga tome: monokultura je neodrživa, ali neće se transformirati nekom ahistorijskom ljevičarskom željom za reindustrijalizacijom, a posljedice planiranja turizma imat će svoje gubitnike koje ostatak ekonomije mora apsorbirati.
