Otkako je Donald Trump neki dan onako svečano izjavio da je "carina najljepša riječ u rječniku", s ovu stranu Atlantika raspaljena je uzbuna iako taj pompozni cinik nije u biti zauzeo nikakvo posebno inovativno stajalište. U skladu s takvim ekonomsko-političkim kursom držao se i u prvome svom predsjedničkome mandatu. Više ili manje slično ponašao se u međuvremenu i Joe Biden, ali obojicu ustvari navodi diktat globalnotržišnog momenta i znanih datosti kapitalističke ekonomije, a nipošto u prvome redu osobne im preferencije. Americi je danas neophodan protekcionizam da bi uhvatila korak s naglo stasalim takmacima, a teško da je ikom dobro kad najnaoružanija sila to čini prvenstveno vojnim sredstvima. Ipak, neće joj biti dovoljne ni samo vanjskotrgovinske mjere, znamo li kako se dramatično tamo u novije doba razvijaju unutarnje socijalne i radnotržišne prilike.
Novom američkom predsjedniku, kojem inauguracija tek slijedi, liberalni svijet je i dosad ponajviše zamjerao na izrazitom nacionalizmu, mada još ne toliko onom ekonomskog tipa koliko etničkog, razmjerno prostački artikuliranog. Naravno, uz pripadajuće širenje netrpeljivosti prema ugroženim skupinama svakog drugog profila. No špicu nacionalističkih tendencija današnjice općenito izazvala su ponajprije desetljeća globalizacije i neoliberalnog širenja tržišta pod svaku cijenu. Upravo ta cijena sada dolazi na naplatu, pri čemu aktualni europski odgovor, zapravo europsko-unijski, nije vrijedan manje zabrinutosti, a vidjet ćemo i kakvu specifičnu poziciju u tom kontekstu zauzima Hrvatska.
Amerika je lani u robnoj vanjskotrgovinskoj razmjeni s EU pretrpjela deficit od preko 155 milijardi eura, a u razmjenjenim uslugama ostvarila suficit od nepunih 105 milijardi. U tom deficitu, samo na trgovinu s Njemačkom otpada joj 63 milijarde eura. Trumpova je računica zato više nego jasna
Nakon bezrezervnog podvrgavanja svijeta vlastitom interesu, govoreći samo o suvremenim odnosima, tj. onima poslije faze dekolonizacije, sadašnja Europa reagirala je na Trumpovu ekonomsko-političku pojavu kroz nekoliko znakovitih istupa njezinih istaknutijih reprezentanata. Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, apelirala je na američko-europske "povijesne veze" i transatlantska "građanska prijateljstva". Njemački kancelar Olaf Scholz izjavio je da smo "mi", a zacijelo nije mislio na baš sve nas, "protiv protekcionizma". Dometnuo je kako "vjerujemo da je svijet bolje mjesto" i da je "prosperitet veći ako postoji slobodna trgovina".
Francuski predsjednik Emmanuel Macron zapleo se u eksplikaciju o vanjskotrgovinskim mjerama, tumačeći kako ne možemo "ostati biljojedi", otprilike, jer "dolaze mesojedi", što znači da bismo morali "postati svejedi". Ponovno upada u oko da se tu podrazumijeva nekakav sveobuhvatan opći subjekt, premda smo i dosad većinom jeli kupus, a tek ponetko se gostio mesom, kako bi se reklo, ali znate već poantu sa sarmom. Ovdje je razlika ta što hranu na koncu predstavljaju sami oni biljojedi s početka Macronove basne. Francuski predsjednik tako ne poziva na zaustavljanje kanibalizma, nego samo na prilagodbu ishrane po nutricionističkoj perspektivi Starog kontinenta.
No kad se zagovornici slobodnog tržišta sami prezentiraju kao dobroćudni biljojedi, u pravilu ih razotkrivamo, a da ostanemo na žanrovskoj metaforici, kao vukove u janjećoj koži. Europskim vodećim ekonomijama je globalno tržište bez granica i carina dugo osiguravalo prosperitet, osim što svijet nije time bio dobro mjesto već ni za periferiju Europske unije, kamoli zemljama Trećeg svijeta. Nije to odgovaralo ni Sjedinjenim Državama, s izuzetkom elite koja se počastila maksimiranjem zarade pomoću izvoza industrijske proizvodnje u prekooceanske zone s daleko nižim troškom rada i poreznih davanja. Amerika je lani u robnoj vanjskotrgovinskoj razmjeni s Europskom unijom pretrpjela deficit od preko 155 milijardi eura, a u razmjenjenim uslugama ostvarila suficit od nepunih 105 milijardi. U tom deficitu, samo na trgovinu s Njemačkom otpada joj 63 milijarde eura.
Trumpova je računica zato više nego jasna, kao i njegova zajedljivost, nipošto samo retorička, prema Njemačkoj i njezinoj dičnoj automobilskoj industriji. Europi je tako ubuduće namijenio 20 posto carine, a nadirućoj Kini čak 60 posto, iako ćemo tek saznati hoće li stvarno ići dotle ili za početak iz taktičkih razloga diže letvicu koliko god se visoko mogao propeti. Uostalom, susrest će se s činjenicom, njemu zasigurno itekako poznatom, da podizanje cijena uzrokuje rast inflacije i dodatni udar na američke najšire slojeve, ujedno presudnu glasačku bazu, dok se reindustrijalizacija Amerike, uz otvaranje većeg broja dobro plaćenih radnih mjesta, ipak ne može odvijati tako brzo.
Sve desperatnije europsko-unijsko jaukanje zbog najavljenog američkog protekcionizma, s predviđanjem trgovinskih ratova, utoliko nema ni minimuma opravdanja u realnoj praksi. Europsku je uniju Amerika već gurnula u jedan pravi rat, makar bio indirektan, onaj protiv Rusije koja je napala Ukrajinu, evidentno žrtvovanu u ovim relacijama. No i mimo toga je EU posegnula za trgovinsko-ratnim sredstvima u odnosu na Kinu, predbacujući joj zbog nelojalne konkurentnosti i upliva države u ekonomiji te proizvodnji, s rezona slobodnotržišnog.
Ipak, prisjetimo se nekih historijskih primjera državnog intervencionizma i protekcionizma kod eminentnijih predstavnica liberalne demokracije i samog kapitalizma. U sam osvit potonjeg sistema, Velika Britanija čuvala je takve pozicije uopće ne pomišljajući da se trgovinski značajnije otvori dok ne zavlada kolonijama iz kojih će iznijeti svoje ključno bogatstvo. Francuska je nakon Drugog svjetskog rata barem tri i pol desetljeća forsirala državnu prevlast u ekonomiji, sve do realizacije visokog stupnja tehnološkog razvoja nacionalne privrede.
Odreda svi tzv. azijski tigrovi, Japan i Južna Koreja i Singapur i Tajvan, diskriminirali su uvoz i koristili sve državne kapacitete za unapređenje industrije i pozicioniranje na svjetskom tržištu. Konačno, sama je Amerika razvila Silicijsku dolinu, osnovu svog modernog razvoja, upravo javnim financijama i državnom politikom, da bi je naknadno izručila privatnicima, kao što je prije petnaestak godina propale banke sanirala iz državne blagajne, pa ih vratila privatnom sektoru. Ni gro ekonomske teorije za sve to vrijeme ne odustaje od imperativa državne dominacije u razvojnoj fazi, te otvaranja granica tek onda kad se postigne zadovoljavajuća konkurentnost. Slobodnotržišna benevolentnost u protivnom biva suicidalna, i ne pribjegava joj nitko osim kompradorskih vlasti u zemljama totalno slomljene ekonomsko-političke samosvojnosti. U tom smislu, autorefleksija bi nam bila na nuli ako se ne bismo odmah sjetili Hrvatske.
Jedan bolno ilustrativan i poučan slučaj u vezi s nama ovdje zbio se baš za prethodnog mandata Donalda Trumpa, kad su dovršavani pregovori oko sporazuma o slobodnoj trgovini između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, nazvani TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership). Sporazum je podrazumijevao obaranje preostalih barijera u međusobnom poslovanju, ali i europskih standarda radničkih prava, ekoloških smjernica i prioriteta, državne uloge u ekonomskoj politici itd.
Hrvatska ga je ratificirala bez oklijevanja, dok se vrhuška zapada Europe natezala s masovnim ogorčenjem u vidu brojnih protestnih inicijativa i akcija, e da bi tu muku naposljetku presjekao lično Trump. Jednostrano je odbacio TTIP, a na tom stajalištu je i ostao, te će biti tamo sve dok Sjedinjenim Državama ne krene nabolje u smislu globalne robnotrgovinske kompeticije, i ne treba sumnjati da će onda, ako on sam još bude u igri, zahtijevati sveopće otvaranje Amerike i svijeta, jednakom žestinom i uvjerenošću kao što sada poziva na spuštanje carinske rampe.
Da ne bi bilo zabune, ponovit ćemo kako nije posrijedi politika koju u Americi zastupa ekskluzivno Trump ili Republikanska stranka, nego isto čine oni iz Demokratske. Bernie Sanders, senator iz redova demokrata i predvodnik njihove lijeve frakcije, nedavno je odgovornost za sve popratne efekte trijumfa Donalda Trumpa i eventualnih trgovinskih ratova adresirao na dominaciju oligarha koji vladaju Amerikom iznad svih dvopartijskih trvenja.
Ne samo tako što je 50 američkih multimilijardera koji zajedno posjeduju više od bilijun dolara, iliti tisuću milijardi, u protekle tamošnje izbore usmjerilo ukupno 600 milijuna. No sve će se to na koncu obiti preko sirotinje i već naciljanih imigranata, kao i fatalno uzdrmane globalne klime, dok sam Trump ionako negira postojanje tog i takvog ekološkog problema. A jednom kad zapadnjacima ponestane ušteđevine za ljetovanje na Jadranu, stradat će neminovno i Hrvatska, ovako krotko orijentirana prema turizmu, baš kao da veća riba čitavo to vrijeme ne jede manju.
