Molio je liječnike da ga ne analgeziraju, ne anesteziraju i ne sediraju, barem ne onom količinom analgetika, lijekova za ublažavanje bolova, ili anestetika koji bi mu previše smanjili osjete, izazivajući i njihov potpuni gubitak, niti sedativa koji bi mu previše smanjili svijest.
José Mujica, od milja zvan Pepe, kao što kod nas to isto ime Josip ponegdje od milja postaje Pepek, nekadašnji urugvajski predsjednik, želio je dočekati svoj 90. rođendan 20. svibnja pri punoj svijesti. Nedostajalo mu je još samo sedam dana, no zloćudan tumor jednjaka koji je zahvatio i jetru bio je jači.
Gerilac, zastupnik, senator, ministar i predsjednik države, osvojio je većinu u urugvajskom društvu svojom skromnošću i jednostavnošću. "Posvetio sam se tome da izmijenim svijet, a nisam izmijenio baš ništa, no bilo je zabavno i svom sam životu dao neki smisao. Umrijet ću sretan. Proveo sam vrijeme sanjajući, boreći se, mučeći se. Pokušali su me uništiti i sve ostalo. Nije važno, nitko mi nije ostao dužan", izjavio je simpatičan djedica prošloga listopada, nakon 37. sesije zračenja.
Tad se posljednji put i pojavio u javnosti, da u konačnici predizborne kampanje dade potporu svom kandidatu. Bilo je uspješno i Yamandú Orsi, kandidat Široke fronte postao je 43. predsjednik Urugvaja.
José Alberto Mujica Cordano (Mujica je očevo, a Cordano majčino prezime) rodio se 1935., u seoskom predgrađu Montevidea. Sa šest je godina ostao bez oca.
Movimiento de Liberación Nacional-Tupamaros (MLN-T, Pokret za nacionalno oslobođenje), skraćeno zvan Tupamaros, nastao je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća okupljanjem raznih grupa krajnje ljevice, nakon brojnih nasilnih sukoba s krajnjom desnicom. Kao i razni drugi slični pokreti iz toga vremena, u drugim latinskoameričkim zemljama, i Tupamaros se identificirao s Kubanskom revolucijom (1955.-1959.), zalažući se za revoluciju u Urugvaju i uvođenje socijalizma na marksističko-lenjinističkim ideološkim postavkama. Pepe Mujica, koji je već sa svojih 14 godina sudjelovao u javnim prosvjedima protiv niskih nadnica, pristupio je MLN-T-u 1964.
Pokret je privukao pažnju i postao poznat u zemlji i inozemstvu kad se pretvorio u urbanu gerilu u prvoj polovini šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Pristupio je oružanim pljačkama banaka, podmetanjem bombi u sjedišta državnih organa i u predstavništva kompanija iz SAD-a i Brazila (gdje su 1964. generali uveli diktaturu), otmicama državnih dužnosnika, otimanjem oružja i eksploziva, atentatima, čak i likvidacijama policijskih i vojnih oficira.
Grčko-francuski lijevo angažirani režiser Costa-Gavras po jednoj je stvarnoj epizodi iz toga razdoblja snimio 1972. kultni film pod naslovom État de Siège, "Opsadno stanje" koji dobro opisuje prilike u zemlji pod desničarskim režimom. U njemu Yves Montand glumi Amerikanca (ovaj se u stvarnom životu zvao Dan Mitrione), instruktora američkih obavještajnih službi, koji je pod diplomatskom krinkom upućen u Urugvaj da pomaže desničarskom represivnom sistemu čije pripadnike podučava "naprednim tehnikama saslušavanja", tj. torturi uhapšenih pripadnika tuparamosa, mučenjem prvenstveno električnom strujom. Gerilci ga u filmu otmu, baš kao i u stvarnosti, kako bi ga zamijenili za svoje uhapšene drugove.
Godine 1973. generali su izveli državni udar i uveli desničarski diktatorski režim (diktatura je u Urugvaju trajala do 1985.), a on je ponovo zatvoren i postao je jedan od "devet talaca" vojnoga režima koji je objavio da će oni biti likvidirani u zatvoru ako se njihova organizacija ponovo lati oružja. Sedam je godina proveo u samici. "Jednom ili dva puta mjesečno izvodili su me na pola sata da hodam po dvorištu. Sedam godina tako. Bio sam na korak od toga da poludim." Ukupno je proveo 13 godina u zatvoru, od toga dvije na dnu staroga bunara "gdje sam pripitomljavao žabe i hranio štakore, da ne poludim".
Bio je u zatvoru do 1985. Tad je pao diktatorski režim i proglašena amnestija za politička kaznena djela. Istovremeno je oslobođena i Lucía, nakon 13 godina neprekinutog zatvora.
Godine 1989. kad je nasilje kao ideološki prihvatljiva metoda latinskoameričke krajnje ljevice već definitivno otišlo u prošlost, Mujica je, kao i cijeli pokret Tupamaros, pristupio koaliciji Široka fronta i formirao, zajedno s drugim političkim grupacijama i nezavisnim političarima, Movimiento de Partipación Popular (MPP, Pokret za pučku participaciju). Široka fronta ima danas ima 42 od 99 zastupnika u Zastupničkom domu Opće urugvajske skupštine (parlamenta) i 13 od 30 mandata u Senatu, a ostala je u okrilju MPP-a.
Tabaré Vázquez, prvi predsjednik iz Široke fronte, imenovao je Mujicu 2005. godine ministrom poljoprivrede. Istakao se iskrenošću u pregovorima s predstavnicima raznih sektora poljoprivrede. Napustio je dužnost tri godine kasnije i vratio se u Senat, kako bi se pripremio za predsjedničku kandidaturu iduće godine.
Pet godina njegovog predsjedničkog mandata obilježene uspješnim nastavkom Vázquezovih socijalnih politika koje su rezultirale padom siromaštva. U njegovo je vrijeme legalizirana upotreba marihuane za osobnu upotrebu i njezina prodaja u apotekama. "Ne volim marihuanu niti ikakvu ovisnost. No još su gore od toga narkotrafikanti. A sada, dok se protiv njih borimo represijom, oni umiru od smijeha", izjavio je. Njegova je vlada legalizirala i pobačaj na zahtjev u prvih 12 tjedana trudnoće (14 tjedana kod silovanja). Pobačaj se izvodi unutar sistema javnoga zdravstva i potpuno je besplatan.
I kao predsjednik nastavio je živjeti jednostavno. Odbio je da se preseli u palaču Suárez y Reyes, službenu rezidenciju urugvajskih predsjednika, i nastavio živjeti na svom skromnom imanju na periferiji Montevidea. Sam je vozio svoju prastaru svijetloplavu Volkswagenovu bubu, kultni automobil latinskoameričke ljevice šezdesetih godina (u Brazilu je bubu i gitaru opjevao Jorge Ben Jor).
Sedam je godina proveo u samici kao politički zatvorenik. "Jednom ili dva puta mjesečno izvodili su me na pola sata da hodam po dvorištu. Sedam godina tako. Bio sam na korak od toga da poludim." Ukupno je proveo 13 godina u zatvoru, od toga dvije na dnu staroga bunara
Skroman je život više od pola stoljeća dijelio s Lucíjom Topolansky (1944.) s kojom se upoznao dok je bio u ilegali. Brak su zaključili 2015. I ona je bila gerilka Tupamarosa i potom odustala od nasilne borbe za društvene promjene. Bila je potpredsjednica države od 2017. do 2020., a potom senatorica do 2022.
Bio je omiljen u narodu. Prvoga je dana oko 50.000 osoba mimohodom pored lijesa ispratilo svog pokojnoga predsjednika. Na vrijeme su stigli i brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva i čileanski Gabriel Boric. Njih je tužna vijest zatekla u Pekingu, gdje se održavao forum Zajednice latinskoameričkih i karipskih država (CELAC) s Kinom. Prešli su pola svijeta i putovali 25 sati da stignu na vrijeme na ispraćaj u Montevideu. Lula zato što ga je vezivalo ne samo političko, nego i osobno prijateljstvo s Mujicom, mnogo mlađi Boric pak zato što ga je kao lijevi političar smatrao jednim od simbola latinskoameričke ljevice.
Lula je bio posebno vezan s Mujicom. U posljednjoj su godini Lulinoga prvog mandata obojica bili istovremeno predsjednici svojih država i više su se puta i službeno susreli. Mujica je 2018. Lulu posjetio i u zatvoru, nakon izrečene presude za korupciju koja je u međuvremenu pala jer je bila politički namještena. Potom je sudjelovao i u predizbornoj kampanji za sadašnji mandat Lule koga je smatrao "istinskim socijaldemokratom".
Posljednji su se put susreli kad ga je brazilski predsjednik posjetio u njegovoj kući u prosincu prošle godine, svjestan da ga vjerojatno više neće vidjeti. Tom ga je prilikom i odlikovao najvišim brazilskim odlikovanjem, Velikom ogrlicom državnog reda Južnoga križa. "Osoba kao što je Pepe ne umire. Bio je 13 godina u zatvoru i izašao bez mržnje prema onima koji su ga zatvorili i mučili. Ima ljudi koji su viša bića, a Pepe je bio više ljudsko biće", izjavio je medijima.
Jednostavnost, životna povijest i poetički idealizam pretvorili su ga u ikonu ljevice i u kritičku savjest južnoameričkog potkontinenta, čak i kod mnogih koji se ne smatraju pripadnicima progresivnih krugova.
Prema pokojnikovoj želji, nakon kremacije predviđene za petak, pepeo će biti rasut ispod stabla na njegovom imanju, tamo gdje je obrađivao zemlju, sadio cvijeće i razgovarao sa životinjama. Kao što je sam za sebe govorio, nikad nije prestao biti seljakom. Bio je jedna od posljednjih velikih figura latinskoameričke ljevice, iz onih vremena koja mlađarija iz današnjeg vremena teško može razumjeti.
