"Mehaničko gušenje izazvano samoubojstvom", pisalo je kao uzrok smrti u osnovnom upisu u maticu umrlih. Obducent tobože nije primijetio da žrtva na tijelu ima razne povrede, a na vratu dva traga od omče, od kojih je jedan nastao nakon smrti, prilikom inscenacije samoubojstva. Tako je 25. listopada 1975. u podrumima brazilske vojne diktature završio život Vladimira Herzoga, uglednoga novinara, profesora i dramaturga, rođenoga 1937. u židovskoj obitelji u Osijeku, čiji su roditelji nakon uspostave takozvane NDH uspjeli izbjeći prvo u Italiju, potom u Brazil, nadarenog mladog čovjeka o čijim uspjesima u novoj domovini svjedoči i prestižna nagrada s njegovim imenom namijenjena brazilskim novinarima koji se zalažu za demokraciju, mir i ljudska prava.
Ujutro je bio pozvan na "informativni razgovor" s vojnim istražiteljima o svojim vezama s Brazilskom komunističkom partijom (PCB), a navečer ga više nije bilo. Tek će 2013. godine obitelji biti uručen dokument u kojem točno piše da je njegova smrt posljedica mučenja (premda ne i ubojstva). Tek jedna od južnoameričkih vojnih diktatura šezdesetih godina prošloga stoljeća, ona brazilska uspostavljena je vojnim udarom s 31. ožujka na 1. travnja 1964. Generalska će hunta voditi zemlju sve do 15. ožujka 1985. kada je predala vlast pod uvjetom amnestije, da nitko ne bude osuđen za počinjena zlodjela.
Predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva Lula, lijeve orijentacije, nemalo je iznenadio javnost kad je krajem veljače obznanio da neće biti službenog obilježavanja vojnoga udara kojim je oboren predsjednik João Goulart, zvan Jango, također lijeve orijentacije, i otvoren put diktaturi koja će trajati 21 godinu. "Ne mogu stalno misliti o prošlosti", presjekao je Lula u istom intervjuu, "više sam zabrinut zbog puča iz siječnja 2023.", kad su tisuće pristaša ekstremne desnice poharale zgrade-simbole zakonodavne, izvršne i pravosudne vlasti Braziliji, pokušavajući izazvati intervenciju vojske i smijeniti s Lulu s dužnosti predsjednika koju je bio preuzeo tjedan dana prije.
Nije ni obnovio komisiju za sjećanje koju je bio ukinuo njegov prethodnik Jair Bolsonaro (predsjednik od 2019. do kraja 2022.), bivši satnik, pun nostalgije za vojnom diktaturom, koji je čak i svečano obilježavao njezine godišnjice. A kad je davao glas za impeachment predsjednice Dilme Rousseff, 2016. godine, i same mučene u podrumima diktature, posvetio ga je jednom od najzloglasnijih simbola diktature, pukovniku Carlosu Brilhanteu Ustri, šefu nekadašnjih centara u kojima su mučeni i ubijani opozicionari diktaturi (koji je, dakako, "samo provodio naredbe", kako je potom bez ikakva kajanja objašnjavao).
Događaji koji su počeli prije šezdeset godina i dan-danas dijele brazilsko društvo. Stoga iznenađuju Luline riječi u odnosu na režim koji je ubio najmanje 434 osobe i mučio njih više od 20.000, dok su tisuće pripadnika starosjedilačkih naroda preminule zbog posljedica državne politike. Tim više što je i on sam – kao ondašnji sindikalni vođa – bio žestok protivnik diktature. No upravo u bolsonarsko-generalskom grmu leži zec. U toku su, naime, sudske istrage o ulozi visokih oficira u razradi državnog udara krajem 2022. u Bolsonarovoj režiji, pošto je ovaj već bio izgubio predsjedničke izbore, a prije no što je predao dužnost. Očito Luli politički ne odgovara otvaranje još starih rana, u času kad su brojni visoki oficiri pritisnuti uza zid.
No iako je poznat kao pragmatičan političar, čini se ipak da je ovaj put bio pretjerano zabrinut – promatrači se slažu u ocjeni da obilježavanje uvođenja vojne diktature ne bi izazvalo revolt u kasarnama. Premda oficiri ni danas još ne govore o državnom udaru ni o diktaturi. Za njih je to "revolucija", kojom je spriječeno da komunisti preuzmu vlast, kao nekoliko godina prije na Kubi. A ako je netko i malo pretjerao u ubijanju i mučenju, zaboga, tako je to u revoluciji.
