Prošloga je vikenda francuski predsjednik Emmanuel Macron, u prisutnosti većeg broja inozemnih šefova država i vlada, glamurozno asistirao nadbiskupu Ulrichu pri svečanom otvorenju detaljno obnovljene Cathédrale Notre-Dame de Paris, katedrale Naše Gospe Pariške, teško stradale u požaru prije pet godina.
Ursula von der Leyen nije bila na svečanosti. Dva je dana ranije otputovala u Montevideo, glavni grad Urugvaja, gdje se održavao sastanak na vrhu Mercosula. Bilo je jasno da će ona taj put iskoristiti kako bi zaključila sporazum između Europske unije (EU) i zemalja zajedničkog tržišta Južne Amerike. U petak, 6. prosinca, predsjednica Europske komisije najavila je da su, nakon pregovora koji su započeli 1999. godine, obje strane napokon postigle dogovor.
Mercosul, na portugalskom, ili Mercosur, na španjolskom, kratica je za "Zajedničko tržište Juga", južnoameričku međuvladinu organizaciju osnovanu 1991. Punopravni su članovi Argentina, Bolivija, Brazil, Urugvaj, Paragvaj i Venezuela (pod suspenzijom od prosinca 2016.), s ukupno oko 300 milijuna stanovnika. Još sedam zemalja južnoameričkog potkontinenta pridruženi su članovi. Osnovni je cilj bloka slobodna trgovina među članicama i zajedničko nastupanje prema trećima. Mercosul je već zaključio niz sporazuma o trgovini i suradnji s drugim zemljama i drugim grupacijama u svijetu.
Predviđeno je da sporazum s EU-om obuhvati političku suradnju, suradnju na području zaštite okoliša, slobodnu trgovinu između dvije organizacije, usklađivanje normi koje će štititi zdravlje ljudi, biljaka i životinja, zaštitu intelektualnog vlasništva i međusobno dopuštanje sudjelovanja u javnim nabavama. Dio je toga riješen još 2019. godine, kad su obje strane uspjele postići početni sporazum. No tekst sporazuma morao je proći kroz razne postupke odobravanja i ratifikaciju u parlamentima zemalja-članica. I tu je zapelo.
Sporazum, uz ostalo, obuhvaća političku suradnju, zaštitu okoliša, slobodnu trgovinu. Predsjednik Francuske, zemlje oslabljene industrije i jake poljoprivrede, protivi mu se, njemački kancelar ga podržava. Ne zna se kojom procedurom bi trebao biti ratificiran u EU-u
Pregovori su nastavljeni tek posljednjih mjeseci, na inicijativu Europske komisije. Njezina predsjednica tvrdi da je riječ o najvećem trgovačkom i investicijskom partnerstvu u povijesti, koje će biti na korist objema regijama i obuhvatiti gotovo 800 milijuna ljudi. S južnoameričke se strane za zaključivanje sporazuma posebno snažno zalagao brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva. Procjene pokazuju da će trgovinska razmjena s EU-om pridonijeti do 2040. povećanju bruto društvenog proizvoda Brazila od 0,46 posto.
Vijest o zaključivanju pregovora uzburkala je duhove u EU-u. Posebno se našla pogođena Francuska, i sam predsjednik Macron. On posljednjih godina već ionako doživljava teške političke poraze. Osramoćen je u poslu prodaje podmornica Australiji gdje ga je izgurao SAD, nije uspio provesti reformu mirovinskog sustava i povišenje dobne granice za odlazak u mirovinu, francuska vojska morala je napustiti, praktički je potjerana iz četiri afričke zemlje (Mali, Burkina Faso, Niger i Čad), zbog loših rezultata na europskim izborima raspustio je Nacionalnu skupštinu, potom nametnuo vladu koja nije imala većinsku podršku u Skupštini te se nije ni mogla održati više od nekoliko tjedana, da bi sad na sve probleme došao još i sporazum s Mercosulom i pritisak poljoprivrednika. Macron je na početku mandata branio sporazum, no ubrzo je promijenio stav. Zaokret je protumačio kao mjeru retorzije prema neodgovornoj politici zaštite okoliša koju je vodio bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro. I premda je ovaj otišao s vlasti krajem 2022. Macron je i dalje ostao na svom stajalištu. O čemu je riječ?
Sporazumom će se okoristiti, s europske strane, prvenstveno automobilski sektor i proizvođači industrijskih dobara, ukidanjem sadašnjih visokih carina na oko 90 posto proizvoda koji se izvoze u zemlje Mercosula (npr. automobili se carine s 35 posto). Na drugoj će strani najviše koristi imati poljoprivredno-prehrambena proizvodnja (prvenstveno proizvođači govedine), izvoz minerala i drugih primarnih dobara iz Mercosula.
U tom grmu leži francuski zec: Francuska je doživjela veću deindustrijalizaciju nego druge europske ekonomije. Trenutno joj industrijska proizvodnja čini samo 11 posto BDP-a (u Italiji 17,5 posto, a u Njemačkoj 21 posto). Francuska dakle naprosto više ne raspolaže industrijskom bazom koja bi se mogla okoristiti trgovačkim sporazumom sa zemljama Južne Amerike, a usluge i poljoprivreda koje dominiraju njenom ekonomijom tim sporazumom dobivaju konkurenciju.
Istovremeno je njemački kancelar Olaf Scholz izrazio zadovoljstvo na društvenim mrežama zbog "važnog koraka prema slobodnom tržištu, većem rastu i konkurentnosti". Njemačka, koja je u recesiji, već dulje vrijeme zagovara zaključivanje pregovora, jer bi joj sporazum trebao pružiti nove izlaze za industriju u krizi. Španjolski premijer Pedro Sánchez, čija je zemlja snažno povezana s Južnom Amerikom, također je pozdravio "povijesni sporazum", ističući da će on "sve nas učiniti prosperitetnijima i jačima".
Macron, već ionako u oslabljenoj poziciji na europskoj sceni nakon neuspjelog raspuštanja Nacionalne skupštine u lipnju, javno je ponovio da je sporazum "nedopustiv u ovom obliku", prije nego što je iznio svoje zahtjeve: zaštitu poljoprivredne industrije, integraciju Pariškog sporazuma, jačanje sanitarnih kontrola, uspostavu "zrcalnih klauzula" i preuzimanje obaveza u vezi s krčenjem šuma.
Predsjednica Komisije usprkos tom prigovoru objavila je da su pregovori zaključeni. Njena je objava, ni dva dana nakon pada vlade Michela Barniera, izazvala jednoglasne gnjevne reakcije cjelokupne francuske političke scene i moćnih poljoprivrednih saveza. Macron ne priznaje poraz, uvjeren da još može spriječiti planove Bruxellesa i priprema se za pravnu borbu. U narednim mjesecima, Europska komisija mora odlučiti kako će 27 zemalja potvrditi sporazum koji je postignut 6. prosinca.
Ako Komisija zaključi da je sporazum dominantno trgovinske prirode (pregovaranje o trgovinskim sporazumima u nadležnosti je Komisije), mora ga odobriti kvalificirana većina država članica – dakle najmanje petnaest zemalja koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva – i većina eurozastupnika. Inače, morat će se postići jednoglasnost svih država-članica, većina u Europskom parlamentu i ratifikacija u svim nacionalnim parlamentima zemalja EU-a.
Francuska već sada nastoji okupiti zemlje koje bi mogle blokirati ratifikaciju sporazuma. Dosad su se protiv sporazuma izjasnile Poljska i Austrija. Italija zasad ima ambivalentan stav. Macron će prije svega pokušati pridobiti zemlje, poput Poljske, Nizozemske, Austrije i Belgije, u kojima je poljoprivredni sektor snažan i može destabilizirati vlade.
